Sastanak ministara država G7 u Londonu bazirao se na očekivanim temama: ekonomsko savezništvo, klimatske promjene i pandemija.
Za kraj sastanka su čuvali standardno “streljivo”. Izrazili su zabrinutost zbog režima u Kini i Rusiji, stanja u Ukrajini, kineske ekonomije, odnosa prema Tajvanu i Ujgur manjini, piše Guardian. Na neki način su retorički izjednačili problematiku Tajvana i Ukrajine.
Ove problematične teme bile su očekivane tema sastanka ministara Kanade, Amerike, UK, Italije, Njemačke, Japana, Francuske i predstavnika EU. G7 je nastao 1974., a zemlje G7 i dalje drže nešto više od pola svjetske ekonomije, iako se uloga ekonomski najbitnijih zemalja pola gubi zbog rasta Kine i drugih azijskih država.
Ipak, neke izjave malo su detaljnije i značajnije od uobičajenih “šablonskih” optužbi. Tako se mogao čuti poziv SAD-a da im ostale države trebaju pomoći kako bi mogli konkurirati Kini. Mogla se čuti i zabrinutost oko kineskog novog “puta svile” (BIR) i to zbog većeg utjecaja Kine na Afriku u tom slučaju. Najveća prijetnja iz Rusije jest širenje dezinformacija, dok je najveća prijetnja iz Kine “nasilna ekonomija” i ekonomske ucjene. Nakon što je sastanak završio, državni tajnik SAD-a, Blinken je za BBC izjavio da bi svi njihovi partneri trebali biti jako “oprezni oko strateških ulaganja iz Kine”. Zanimljivo je da ova izjava dolazi iz SAD-a koje obično najviše zagovaraju slobodno i nesputano tržište uz stav da trebaju pobijediti najkvalitetniji i najpovoljniji proizvodi i usluge.
Iako su se spominjale sankcije i poluge međunarodnog prava, posebno prema Kini, ministri nisu dogovorili ništa konkretno. Sudionici sastanka tvrde da su protiv sankcija Kini naročito bili glasni predstavnici Italije i Njemačke. Navodno zbog straha od kineske reakcije, piše Guardian.
Sve u svemu, ispada da je glavna točka zabrinutosti sastanka rast Kine koja će, prema mnogim prognozama, postati najveća svjetska ekonomija već u ovom desetljeću. Djelomično imaju i razloga za zabrinutost.
Korporativni sektor u Americi je snažno umrežen s politikom i vladom, što zbog lobiranja i “nagrada”, što zbog ucjena. U Kini je drugačije. Tamo je brzorastući korporativni sektor ne samo da je umrežen s politikom, već je pod direktnom kontrolom jedne točke: vrha Kineske komunističke partije (KKP). Kroz takvu sveobuhvatnu kontrolu cjelokupne druge najveće ekonomije od strane manjeg broja ljudi, fragmentirana Amerika gubi na mogućnosti konkuriranja. Sigurno mnogi čelnici u Americi zavide na moći koju imaju njihove kineske kolege. Kineski čelnici u stanju su ugasiti, stvarati, naređivati, uzimati podatke i globiti neke od najvećih tvrtki na svijetu, a sve zbog dugoročnog geopolitičkog i strateškog interesa Kine i vlastite stranke. Kineski kolektivistički mentalitet seže tisućama godina u povijest i svakako im pomaže u borbi sa rascjepkanim i individualiziranim američkim društvom.
Jedna od dugoročnih nada Amerike jest starenje kineskog stanovništva zbog desetljeća politike ograničavanja broja djece, dok u Americi i dalje raste broj mladog stanovništva, naročito zbog migracije. U kontekstu radne snage i radno sposobnog stanovništva, nije svejedno je li prosjek godina 20 kao što je u nekim brzorastućim ekonomijama Afrike ili je prosjek skoro 50 kao što je u nekim europskim državama i Japanu. Zasad je prosječni Kinez jednako star kao prosječni Amerikanac (oko 38 godina), ali barem taj trend ide u američku korist. Naravno, nije isključena mogućnost da će vrh Kine u nekom trenutku narediti ili “potaknuti” veći broj djece. Takva “moć” (ili nasilje) da se upravlja i najintimnjim aspektima života je alat koju malo koja vlada na svijetu može upotrijebiti.
Komentari
