Šef Pentagona oprezno o Erdoganovim prijetnjama o protjerivanju Amerikanaca iz turskih baza

Foto: trtworld.com

Nakon što je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan prekjučer izjavio kako Turska može zatvoriti svoje dvije vojne baze, reagirao je američki ministar obrane Mark Esper, kazavši, kako je za tu vijest saznao iz medija.

„Ja moram razgovarati s mojim kolegom iz (turskog) Ministarstva obrane, kako bih shvatio što su oni stvarno imali na umu i koliko su ozbiljni u svojim namjerama“, izjavio je šef Pentagona okupljenim novinarima. Pritom se nije izjasnio smatra li te izjave „praznim prijetnjama“. Nije odgovorio niti na pitanje, je li potrebno izvući atomsko oružje iz turske baze Incirlik, kazavši, kako ne komentira pitanja o tome gdje je razmješteno američko atomsko naoružanje.

Što se tiče mogućeg turskog zatvaranja za Amerikance i svoje druge baze – one radarske, na jugo-istoku zemlje, Esper je kazao kako o tome s Anakrom moraju razgovarati partneri iz NATO saveza jer NATO tu bazu i koristi,

Pritom je izjavio kako je turska nacija „suverena i da zato ima nedvojbeno pravo razmiještati ili ne razmiještati baze NATO-a ili strane vojnike“.



Oko suverenosti i prava Turske po tim pitanjima, naravno, nitko ne dvoji. Međutim, teško se oteti dojmu da američki šef obrane ipak nije toliko spokojan, kako bi se to na prvi pogled možda moglo i činiti. Na to ukazuje i mekani ton i vidljivi oprez u njegovim izjavama, u kojima se na turski državni vrh odmah „ne ide džonom“, a kako, obično, voli djelovati američka politička i vojna diplomacija kada su u pitanju američki nacionalni interesi. A da su turske baze i u njima razmješteni američki vojnici i tehnika, prije svega zrakoplovstvo (a da i ne govorimo o atomskim bombama u bazi Incirlik) od američkog nacionalnog interesa – u to ne treba sumnjati.

Osim toga američka strana jako dobro zna kako Turska ozbiljno razmišlja o zatvaranju tih baza za vojnike SAD-a još od ljeta 2016. godine, kada je upravo iz baze Incirlik vođena operacija vojnog puča, pokrenutog s ciljem detroniziranja turskog predsjednika Erdogana. Turski su vojni zrakoplovi s nje neometano poletali u tu protuzakonitu misiju, a da su ostali, Erdoganu odani dijelovi turske vojske (tursko vojno zrakoplovstvo i njegov zapovjedni vrh predvodilo je puč, a kurirano je izvana) zbog nepostojanja samostalne turske protuzračne obrane mogli samo nemoćno promatrati udare svojih zrakoplova po Ankari i Istanbulu. Turska protuzračna obrana bila je integrirana u NATO-ov protuzračni sustav, a on je jedini ovlašten za izdavanje zapovjedi za bojevu uporabu PZO sustava na turskom tlu. Upravo je to, uz povoljniju cijenu i mogućnost dobivanja ruske tehnologije za njihovu zajedničku proizvodnju,  i bio jedan od glavnih razloga zašto se Turska odlučila na kupnju ruskih protuzračnih sustava S-400.

Sada je samo stvar američke procjene, koliko u ovoj najnovijoj „igri“ oko zatvaranja turskih vojnih baza za Amerikance Erdogan blefira. Puno je onih koji smatraju kako se upravo o tome i radi jer Turska ovisi o Zapadnom naoružanju (neovisno o spomenutoj kupnju ruskih S-400, koji nisu kompatibilni s NATO sustavima), a za novu preorjentaciju naoružanja na ono Istočno – rusko i kinesko, treba i vremena i novca. S obzirom na složeno gospodarsko stanje u zemlji pitanje je, je li to baš sada (ako je i uopće) u turskom interesu. Međutim, s druge strane isto je tako bilo puno onih koji su smatrali kako Turska samo blefira (u svrhu ostvarivanja svojih ciljeva u Siriji) i nikada neće kupiti rusko suvremeno naoružanje zbog straha od Washingtona i NATO saveza pa se upravo to i dogodilo.

Dakle, računati isključivo na Erdoganov blef po Pentagon i američki politički vrh nije baš komotno. Poglavito sada, kada su u igri i turske potrebe za nabavkom suvremenih zrakoplova 5. generacije. Američki vojno-industrijski kompleks teško bi oprostio američkoj administraciji novi „gaf“, kao u slučaju s ruskim S-400, ukoliko bi, primjerice, Turska, umjesto američkih nevidljivih zrakoplova F-35 odlučila kupiti ruske zrakoplove 5. generacije Su-57. Podsjetimo, glavni američki argument u pokušaju odgovaranja Ankare od kupnje ruskih raketnih sustava tada su bile prijetnje i ucjene sankcijama i carinama. A s Turskom se tako teško može razgovarati. Nešto slično kao i s Iranom. Životna filozofija Istoka je, očito, američkim diplomatskim i vojnim profesionalcima manje poznata strana.

Komentari

komentar

loading...

You may also like