„Slobodna Dalmacija“ je u utorak, 18. rujna, objavila zanimljiv članak autorice Lole Wright pod naslovom „Izraelska luka Haifa prelazi u kineske ruke“, za koji je svoj komentar dao i naš urednik Zoran Meter. Članak prenosimo u cijelosti:
Izrael je dao Kini ključ svoje najveće luke Haife. Možda će američka mornarica napustiti Izrael, piše tamošnji Haaretz. Izraelski list ukazuje kako se nije mislilo o strateškim interesima zemlje kada je Peking dobio zeleno svjetlo za ulazak u tu važnu luku jer su u blizini izraelske nuklearne podmornice, a zasigurno nisu sretni ni saveznici poput SAD-a.
Kinezi su 2015.g. potpisali 25-ogodišnji ugovor po kojem u luci Haifa mogu poslovati njihove tvrtke. Posao je, dakle, sklopljen u vrijeme administracije bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame, kada odnosi SAD-a i Izraela nisu bili najblistaviji. Taj posao, međutim, ide dalje, što je nekima razlog za brigu. Postavlja se, između ostaloga, pitanje, može li američka Šesta flota i dalje računati na Haifu, koja je redovito bila domaćin američkim ratnim brodovima. Lani je, primjerice, u Haifi bio nosač zrakoplova USS George W. Bush, a ove godine u ožujku je u tu izraelsku luku doplovio američki brod „Iwo Jima“, dok ju je u lipnju posjetio i razarač USS Donald Cook.
Prema portalu Maritime-executive, očekuje se da će Shangai International Port Group (SIPG) upravljati novim Bay Terminalom u Haifi od 2021. godine, što donosi prisutnost Kine u toj izraelskoj strateški važnoj luci. Haifa je jedna od važnih točaka velikog kineskog projekta „Jedan pojas-jedan put“.
Nervozne reakcijje
Izraelski general Shaul Horev za agenciju Arutz Sheva pita, kako će se na sigurnost zemlje odraziti moguća kineska kupnja luke, „pod izgovorom izgradnje trgovačkog puta, kao što su učinili u luci Pirej u Grčkoj“. Izraelski Haaretz navodi kako se zbog Haife u Pentagonu pali alarm. U vrijeme sve intenzivnijeg trgovinskog rata između Pekinga i Washingtona, iz Kine jasno poručuju kako se neće samo braniti.
Zoran Meter, glavni urednik i analitičar portala Geopolitika News, ističe, kako su i Bijela kuća i Pentagon u posljednje vrijeme dovedeni u položaj da sve češće moraju reagirati na događaje na terenu, a sve ih manje sami iniciraju i pokreću, što su do nedavno činili, primoravajući ostale globalne ili regionalne konkurente da onda na njih traže odgovore ili se njima prilagođavaju. Inicijativa sve više prelazi od strane Washingtona na Istočne geopolitičke centre moći – Moskvu i Peking. Poglavito je to vidljivo na području Sirije gdje Rusija diktira pravila igre, odnosno pokreće ili zaustavlja ofanzivne akcije sirijske vojske što je sada aktualno u regiji Idlib, a Washington uglavnom reagira političkim ili vojnim priopćenjima i prijetnjama.
A povijesno je poznato kako geoplitičke sukobe dobiva ona strana koja ima inicijativu. Ako se ovom pridoda i stvaranje strateškog partnerstva između Rusije i Kine kojemu upravo svjedočimo (ne samo kroz danas završene velike ruske vojne vježne „Vostok-2018“) i koje predstavlja noćnu moru za Washington, stanje po SAD postaje sve kompliciranije. A time i reakcije američke strtane postaju sve nervoznije. Zapravo, sadašnja američka administracija nema realnu strategiju odgovora na aktualne izazove na prostoru Bliskog istoka – procijenio je analitičar.
Gubitak inicijative
On ukazuje kako pozicioniranje Kine, osim na ključnim točkama Bliskog istoka poput Irana i vojne baze u Džibutiju, te istoku Afrike, Egiptu, a sve više i u Turskoj, predstavlja geostrateški i geoekonomski problem za SAD koji je on nastojao i još uvijek nastoji minimizirati projiciranjem krize u „kineskom dvorištu“, što se odnosi na Korejski poluotok i teritorijalne sporove u Južno-kineskom moru.
A ulazak Kine u Izrael, koji je i najveći bliskoistočni politički i vojni saveznik SAD-a, za Washington bi bilo pravo „svetogrđe“. Ali pitanje je što Washington može učiniti na sprječavanju izraelsko-kineske suradnje? Jer Jeruzalem, uostalom, ulaskom Kineza nipošto ne želi odbaciti američki sigurnosni „kišobran“ ali želi sudjelovati u velikim gospodarskim projektima koji se realiziraju u regiji poput kineskog infrastrukturnog mega-projekta „Jedan pojas-jedan put“, čiji pomorski krak prolazi i Crvenim morem za Sredozemlje i dalje u Europu, dakle, neposredno uz Izrael , jer od nečega se mora živjeti. To je koncepcija kojoj će se i SAD prije ili kasnije morati prilagoditi. Riječ je o završetku globalne dominacije jedne supersile i stvaranju višepolarnoga svijeta. Hoće li se „polovi“ ukopati u svoje rovove ili će s vremenom početi surađivati na ravnopravnim i uzajamno korisnim osnovama i interesima pokazat će vrijeme – istaknuo je Meter.
0 komentara