Jučer smo objavili vijest kako je Turska odbila podržati plan NATO saveza o zaštiti pribaltičkih država i Poljske od ruske ugroze. U zamjenu za svoju potporu Ankara traži od NATO saveza da kurdske „Postrojbe narodne zaštite“ YPG, koje djeluju u Siriji, proglasi terorističkom organizacijom.
Prema današnjim navodima agencije Anadolu, sinoć, 27. studenog, glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg komentirao je činjenicu da su Sjedinjene Države odbile podržati turski Plan o sigurnosti NATO-a, kazavši, kako taj savez ima snage zaštititi sve svoje saveznike i da on za to ima i plan i želju i mogućnosti.
Naime, Ankara je svoj plan predala kao odgovor na gore spomenuti Plan NATO-a o sigurnosti u baltičkim zemljama. Njega Turska odbija podržati na predstojećem summitu te organizacije u Londonu, 3. i 4. prosinca, ukoliko ne budu uzeti u obzir i njezini interesi. Ona želi da se spomenute kurdske oružane postrojbe YPG i službano nazovu „izvorom ugroze“ za NATO. Turska, očito, polazi od logike, da NATO štiti svoje istočne članice od ugroze koje one smatraju takvom – dakle, Rusije – i da zato ta organizacija mora štititi i Tursku od prijetnji koje ona po sebe smatra takvima budući da je i ona punopravna članica NATO saveza. Iako su takvi stavovi Ankare utemeljeni s gledišta ustroja i statuta NATO saveza, taj će turski prijedlog teško proći jer snage YPG čine kostur prokurdskih „Sirijskih demokratskih snaga“ (SDF), čiji manji dio čine i arapski borci sa sjevera Sirije, ali i ono najvažnije, SDF aktivno – politički i vojno podupiru Sjedinjene Države. Drugim riječima, Turska u odnosu na SAD (ostale članice NATO-a pritom uopće nisu bitne) ima različite geopolitičke interese i u tome je bit čitavog problema. A kada je to tako, onda statuti, zakoni i lijepe želje ne znače baš previše.
Glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg ovu je situaciju nazvao „unutarnjim sporom u NATO-u“.
Očito je kako će predstojeći summit te vojno-političke organizacije u Londonu biti zanimljiviji nego bilo koji do sada, ne samo zbog otvorenog vanjskopolitičkog „soliranja“ Ankare i njezinih brojnih nesuglasica s Washingtonom, već, još i više, u kontekstu nedavnih Macronovih izjava o „američkom gubitku liderstva“ u NATO-u, kao i potrebe propitivanja samoga daljnjeg smisla njegovog postojanja u obliku kakav je sada. Nešto više o tome možete pročitati u analizi ispod teksta.
Komentari
