Naš je portal od pouzdanih izvora u Jadranskom pomorskom servisu (JPS) u Rijeci (koji, razumljivo, žele ostati anonimni) jučer poslije podne dobio informaciju o tome, da u LNG terminal Krk nisu došla dva (sada je već utvrđeno i 3) LNG tankera s ukapljenim plinom, a koja su trebala stići 16. odnosno 30. siječnja ove godine. Kažemo pouzdanu informaciju, jer JPS jako dobro prati stanje na spomenutom LNG terminalu s obzirom kako im prihodi ovise od priveza i odveza LNG brodova, a za tu su svrhu nabavili i tri nova tegljača u svojoj floti (polovna ali sukladna specifikacijama za takav posao).
Međutim bez obzira na dobivenu pouzdanu informaciju istu smo ipak odlučili provjeriti i kod najnadležnijeg pravnog subjekta po ovom pitanju – tvrtke LNG Hrvatska d.o.o. Kako ih jučer nismo uspjeli dobiti na službeni telefon, jutros smo u tome ipak uspjeli te smo kontaktirali jednog od zaposlenika na službeni kontakt-broj tvrtke. On nam je kazao kako trenutačno u tvrtci nema nikoga od nadležnih i da pošaljemo mail na koji će oni kasnije odgovoriti. Kako do sada nismo dobili nikakav službeni odgovor na naš upit, odmah potom poslan mailom, odlučili smo s ovom informacijom izići u javnost, a ukoliko odgovor u međuvremenu stigne svakako ćemo ga uvrstiti u ovaj tekst.
Naime, ova je informacija jako bitna s obzirom kako ukazuje na svu složenost i probleme s kojima se ovaj energetski projekt, za kojega svi oni koji to moraju znati jako dobro znaju (iako o tome službeno šute) da je realiziran uz veliku dozu političkih pritisaka izvana, prije svega od strane američke diplomacije, kojoj je u interesu plasiranje američkog ukapljenog plina na europsko tržište u kontekstu geoekonomskih i geopolitičkih borbi s Ruskom Federacijom – kao tradicionalnim i najvećim dobavljačem prirodnog plina na europsko tržište (zadovoljava oko 33 posto ukupnih uvoznih potreba EU) i koji se daleko najvećim dijelom dostavlja razgranatim plinovodnim sustavima. U tim i takvim okolnostima od samoga je početka bilo jasno kako će ukapljeni plin koji stiže iz SAD-a biti skuplji od onog iz plinovoda ali, bez obzira na to, projekt LNG Krk je završen i to je dobro za Hrvatsku s obzirom na mogućnost diverzifikacije, a samim time i sigurnosti opskrbe. Međutim nije dobro ako se LNG plin bude nametao potrošačima kao primaran uz istodobnu mogućnost nabave jeftinijeg plina bilo iz Rusije, bilo iz neke treće strane, jer je to neposredan udar na konkurentnost gospodarstva i na džep potrošača.
Ovdje bih podsjetio kako je 29. siječnja 2021. g. na portalu LNG objavljena vijest o tome, da je predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković na prigodnoj je svečanosti u Omišlju na otoku Krku pustio u rad LNG terminal i otpremni plinovod Zlobin-Omišalj. Svečanosti su nazočili i ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić, ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković i uzvanici, nj.e. Péter Szijjártó, ministar vanjske trgovine i vanjskih poslova Republike Mađarske, nj. e. Csaba Demcsák, veleposlanik Republike Mađarske u Republici Hrvatskoj, Victoria J. Taylor, privremena otpravnica poslova Veleposlanstva SAD-a, Frane Barbarić, predsjednik Uprave HEP-a te Uprava Plinacra na čelu s predsjednikom Uprave Ivicom Ararom, kao i Hrvoje Krhen, direktor LNG Hrvatska te Barbara Dorić, članica Uprave INA-e. Dakle, i više nego ugledni državni dužnosnici, službenici, diplomati i ljudi iz poslovnog svijeta, što bi onda, valjda, trebalo jamčiti i poslovni uspjeh čitavog projekta.
Međutim, gore navedena informacija o nedolasku čak triju planiranih LNG tankera u terminal na Krku, ukazuje na prve probleme objektivne i subjektivne prirode u njegovu poslovanju koje je tek započelo. Subjektivni su oni, da spomenute isporuke ukapljenog plina nisu osigurane čvrstim ugovorima, a objektivni su hladna zima u Aziji i neočekivano brz oporavak i rast kineskog gospodarstva nakon pandemije koronavirusa Covid-19, zbog kojih su svjetski LNG tankeri krenuli u svojevrstan juriš na unosno azijsko tržište, na kojem su, zbog navedenih razloga, cijene ukapljenog plina podivljale te su u jednom trenutku iznosile gotovo apstraktnih 1300 dolara za 1000 m3 (o tome smo u više navrata pisali na ovom portalu, vidi poveznicu ispod teksta). Preciznije, da nije bilo navedenih subjektivnih problema ne bi nas se sada ticali niti oni objektivni. Ali kako to nije bio slučaj brodovi s LNG plinom jednostavno se okrenu prema lokaciji gdje su cijene plina veće i dobavljači su u takvim slučajevima spremni platiti kompenzacije kalkulirajući zaradu. To su stvarni rizici na LNG spot tržištu ako ne postoje čvrsti ugovori o isporukama i cijenama plina.
Upravo će to biti i najveći problem ne samo za LNG terminal na Krku, već i za druge europske terminale. Naime, mogućnost Europe za nabavu jeftinijeg prirodnog plina iz plinovoda u startu onemogućuje američkim LNG proizvođačima i trejderima postizanje željenih cijena zbog čega oni ne preferiraju čvrste ugovore, računajući na i inače veće cijene koje se postižu na azijskom tržištu zbog nedostatka plinovodnih sustava. Upravo se u ovom trenutku kolone tankera s američkim ukapljenim plinom formiraju u Sueskom kanalu i Crvenim morem žure prema Aziji (što je puno duža ruta od one Panamskim kanalom i dalje Tihim oceanom do plina žedne Kine, Južne Koreje, Japana, …) nakon što su prethodno bili usporeni u prijelazu Panamskim kanalom zbog njegovog ograničenog kapaciteta prometovanja, a što ide „na ruku“ američkim konkurentma po tom pitanju (Katar, Australija, Rusija sa svojim Yamal-LNG terminalom). Drugim riječima, Amerikancima nije isplativo sada svoj plin plasirati na jeftino europsko tržište, ionako prilično dovoljno zasićeno prirodnim plinom u svojim golemim spremnicima.
Dakle, od tvrtke LNG Hrvatska zatražili smo komentar nastalog neugodnog stanja. Nadamo se da će on i stići, i da će nam nadležne osobe iz te tvrtke kazati koji je strateški odgovor na ovakve izvanredne situacije, kojih će, nedvojbeno – biti i u budućnosti, i koje itekako utječu na rentabilnost poslovanja.
Cijene plina u Aziji naglo porasle
