Rijetko se kada može vidjeti javna „tučnjava“ u istaknutom washingtonskom think-tanku Atlantic Council (Atlantsko vijeće), glavnom analitičkom centru čije usluge koristi NATO savez. Do sada neviđeni sukob u njemu izbio je po pitanju – Rusije. Proturuska histerija uistinu doživljava neviđene razmjere, tolike, da se sada brani i iznošenje vlastitih stručnih stavova u jednom tako uglednom institutu, kojemu je to, valjda, i primaran posao a ne poslušnost samo jednoj politici, jednoj ideji… Jer čemu, zapravo, služi „uniformirano“ pisanje, prema unaprijed zadanim algoritmima ili kriterijima koji sputavaju osobne stavove pa i samu ljudsku kreativnost? Evo o čemu se radi, pa prosudite sami. Vijest je 12. ožujka objavio ugledni američki medij Politico.
Izbio je neočekivani sukob u vodećem američkom think tank-u, Atlantskom vijeću (Atlantic Council). Razlog je bio članak dvojice eksperata tog analitičkog centra posvećen Rusiji, objavljen 5. ožujka.
Stariji analitičari Emma Ashford i Matthew Burroughs u njemu su naglasili kako pretjerano fokusiranje na stanje ljudskih prava i demokratizaciju Rusije možda neće biti od koristi američkim vanjskopolitičkim interesima.
Međutim, članak je razljutio mnoge njihove kolege koji ga smatraju „proruskim“. 22 stručnjaka ovog centra zato su potpisali otvoreno pismo u kojem su ga oštro kritizirali. Među nezadovoljnima je i niz bivših visokih američkih diplomata koji sada djeluju u tom vijeću: bivši veleposlanik u Rusiji Alexander Vershbow, bivši veleposlanik u Uzbekistanu i Ukrajini John Herbst, bivši veleposlanik u Poljskoj i bivši pomoćnik državnog tajnika Daniel Fried.
“Njihov se članak temelji na lažnoj pretpostavci da su ljudska prava i nacionalni interesi potpuno neovisni jedni o drugima…“, kaže se, između ostalog u dokumentu.
Jedan od autora žalbe, pod uvjetom da ostane anoniman, rekao je spomenutom mediju kako bi ovakva objava mogla “potkopati vjerodostojnost nekih materijala koje je o ruskom pitanju objavilo Atlantsko vijeće“.
“Reputacijski rizik leži u činjenici da će savjeti biti povezani s obrazloženjem koje se svodi na činjenicu da bismo Putinu trebali dati slobodu djelovanja u njegovoj zemlji, uključujući ubijanje političkih protivnika i invaziju na teritorij susjeda kada to smatra potrebnim.”
Drugi autor apela sugerirao je da se materijal mogao platiti sredstvima milijardera Charlesa Kocha , koji donacijama podupire Atlantsko vijeće i zagovara manje aktivno sudjelovanje SAD-a u poslovima drugih zemalja (direktor je tvrtke Koch Industries, donirao je 4,5 milijuna dolara tijekom pet godina Atlantskom vijeću). Međutim, drugi izvor se nije složio, nazvavši ga “nečuvenim”, jer Vijeće, kazao je, neće prihvatiti donacije koje bi ih obvezivalo na “ovisne” analitičke aktivnosti.
Kako bi cijenjenim čitateljima portala Geopolitika News stvar bila jasnija, izdvajamo dio „problematične“ analize dvoje uglednih autora Atlantic Council-a koja je izazvala „rat“ u tom, jednom od najutjecajnijih analitičkih centara uopće, kao nikada do sada: (U cijelosti je možete pročitati na ovoj poveznici koju također dostavljamo ovdje)
„Pristup Rusiji s ljudskim pravima pun je problema. Nastavak ovog pristupa najvjerojatnije će stvoriti povratne posljedice i nahraniti rusku paranoju oko promicanja američke demokracije, a istodobno donijeti malo pozitivnih rezultata. Rusija nije Bjelorusija ili Mjanmar. Nije mala, slaba država koju američke kazne mogu potaknuti na poboljšanje ljudskih prava. Kreatori politike trebali bi se sjetiti da je Rusija nuklearna sila, zemlja sa značajnim globalnim utjecajem i glavni proizvođač nafte – i trebali bi podrediti brigu o ljudskim pravima vitalnoj nužnosti stabilizacije odnosa.
Da budemo jasni, malo je nade za poboljšanje odnosa SAD-a i Rusije i nema izgleda za “resetiranje”. Ipak, stabilizacija bi bila poželjnija od statusa quo. Realističniji pristup Rusiji – onaj koji je de-priorizirao ljudska prava i dao prioritet konkretnim američkim interesima – mogao bi sniziti napetosti, stvoriti učinkovito odvraćanje od kritičnih pitanja i omogućiti Sjedinjenim Državama da se ponovno uključe u teme od zajedničkog interesa. Kreatori politike mogu preoblikovati odnos SAD-a i Rusije poduzimajući tri koraka:
1 Oduprite se daljnjim sankcijama. Posljednjih godina sankcije su postale sredstvo za donošenje odluka kao odgovor na sve, od invazija do atentata. Često se čine beskorisnima i stoga su primamljiv odgovor na kršenje ljudskih prava. Ipak, sankcije su do sada bile neučinkovite u poticanju promjene politike, istovremeno povećavajući napetosti. Postoje i dugoročne zabrinutosti: pretjerana uporaba sankcija vjerojatno će s vremenom oslabiti snagu alata. Kreatori politike ne mogu i ne smiju isključiti mogućnost izricanja dodatnih kaznenih sankcija za pitanja od velike važnosti – poput daljnjeg miješanja u izbore – ali trebali bi se oduprijeti iskušenju da ih koriste u drugim slučajevima. Strogo sročena izjava često će imati isti, minimalni učinak kao sankcije – s manje nedostataka.
2 Usvojite realan stav. Američko-ruski odnos predugo je zasnovan na fantaziji da bi se Rusija mogla preoblikovati – bilo pomoću pomoći ili prisile – u zapadnu, liberalnu demokraciju. Međutim, malo je izgleda za preobrazbu ili okončanje kršenja ljudskih prava. Kreatori politike moraju imati jasne oči oko Rusije: nije manja sila koja može biti kažnjena za svoje prijestupe, već moćna autokracija koja može potkopati američke interese i djelovati kao globalni kvari. To ne znači da bi kreatori politike trebali zanemariti rusko ponašanje Rusije. Međutim, trebali bi jasnije definirati američke interese u granicama onoga što Washington može, a što ne može postići. To će značiti oštriji fokus na konkretne američke interese poput strateške stabilnosti, neširenja i trajnih sukoba poput Sirije.
3 Pronađite mrkvu. Američka politika prema Rusiji postala je kaznena. Iako su sankcije tobože oblikovane kao odvraćanje ili prisila, postojeći okviri ne nude stvarni način uklanjanja sankcija čak i ako se rusko ponašanje poboljša. U nekim su se slučajevima Sjedinjene Države zakucale u kut, zahtijevajući nerealne promjene politike (tj. Da se Rusija odrekne Krima) u zamjenu za ublažavanje sankcija. U drugima, kao u nedavnom zakonu CAATSA, zakon otežava predsjedniku djelovanje na sankcije bez odobrenja Kongresa. To pretvara alat politike u nešto više od odmazde i ne nudi poticaj Rusiji da promijeni svoje ponašanje. Kreatori politike umjesto toga trebali bi nastojati povući određene i vjerodostojne crteže o ključnim pitanjima i ponuditi poticaje za poboljšanje ruskog ponašanja.
