TOP TEMA: Ugledni američki „think tank“: što Biden mora učiniti u odnosu na Rusiju

Poznati američki “think tank” neočekivano razumno preporučuje Bidenovoj administraciji da pokaže suzdržanost u Ukrajini. Ovdje zona interesa nisu Sjedinjene Države, već Rusija. Ukrajina nije članica NATO saveza, a eskalacija oko nje visok je rizik koji je nepotreban za SAD. Čitatelji su još radikalniji: “Sjedinjene Države ne bi trebale zabadati svoj masni nos u ovu daleku regiju, gdje ga mogu priklještiti”, jedan je od upečatljivijih komentara. Iz podužeg teksta The American Spectator-a, objavljenog 18. travnja, izdvajamo samo najzanimljiviji dio autora Douga Bandowa, starijeg suradnika na Institutu Cato i bivšeg  osobnog asistenta američkog predsjednika Ronalda Reagana

Shadow-Boxing Between Ukraine and Russia: What Should the US Do?

Što bi Sjedinjene Države sada trebale učiniti? 

– Odvratiti Rusiju s ceste s koje nema izlaza. Rat bi za Rusiju, Ukrajinu, Europu i Sjedinjene Države bio ponor različitih dubina. Posljedice će biti nepredvidive, ali svakako loše i potencijalno katastrofalne. Previše je ratova počelo s očekivanjem da će biti lagana šetnja. Pokazalo se da je malo takvih.

– Odbiti prijedloge za vojnu potporu Kijevu. Ukrajina nije članica NATO-a, nema odgovarajuća pojedinačna sigurnosna jamstva i nije strateški važna za Ameriku. Suprotno tome, takva će podrška postati kritična za Rusiju, jer će za postizanje svojih ciljeva morati platiti mnogo veću cijenu. Kijev zaslužuje simpatije Sjedinjenih Država, ali ne i američkih snaga.





– Ne preplavljujte Ukrajinu NATO oružjem, bilo da je protutenkovsko ili neko drugo. Rusija uvijek može podići ulog u bilo kojoj borbi. Taktički rast cijene za određene vojne akcije Rusije vjerojatno neće promijeniti stratešku odluku Moskve, ali može natjerati Rusiju da počne djelovati s mnogo više grubosti i destruktivnosti. Štoviše, vojna pomoć saveznika mogla bi nagovoriti Kijev da zahtijeva potporu stranih vojnih kontingenata, kao što je to učinila Gruzija 2008. godine, što je omogućilo ozbiljnu eskalaciju sukoba.

– Odbiti prijedloge za ulazak Ukrajine u NATO. Cilj saveza je sigurnost, a ne dobročinstvo. Sjedinjene Države trebale bi u savez prihvatiti zemlje koje jačaju američku sigurnost, a ne države s već postojećim ozbiljnim sukobom s nuklearnom silom. Zapravo se iz tog razloga većina europskih zemalja opravdano protivi prijemu Kijeva i Tbilisija u NATO.

– Pozovite europske vlade koje najviše zanima budućnost Ukrajine da vode rasprave o tome kako odgovoriti na ruske prijetnje. Postignite transatlantski sporazum i unaprijed upozorite Moskvu na to. Obavijestite je o specifičnim posljedicama koje se mogu dogoditi ovisno o njezinim postupcima.





– Ohrabriti Kijev da provodi sporazume iz Minska. Ukrajina se može požaliti na otpor Rusije samo ako Kijev sam ispuni svoja obećanja. U svakom slučaju, Ukrajina bi trebala tražiti načine za suživot s Moskvom. Ukrajina egzistira u ne baš ugodnom okruženju, ali ne može računati na spas sa Zapada. Kako može zahtijevati slobodu djelovanja za sebe, a da se ne brine hoće li u zemlju uključiti ogroman broj etničkih Rusa koji ovdje žive?

– Tražiti šire rješenje za sukob koje bi omogućilo SAD-u i Europi da “resetiraju” odnose s Rusijom, smanje napetosti između istočnih članica NATO-a i Moskve i prestanak guranja Rusije prema Kini. Polazna točka mora biti sporazum o uklanjanju proširenja NATO-a s dnevnog reda. To bi trebao biti rezultat savezničkog izbora (budući da širenje saveza nije u interesu ni Sjedinjenih Država ni Europe), a ne ruskog “veta”. I ukinuti sankcije. Moskva mora zaustaviti subverzivne akcije protiv Ukrajine, posebno potporu separatistima, i priznati slobodu Kijeva da se kreće na istok ili zapad u svojim ekonomskim vezama. Krim bi trebalo ostaviti po strani, a njegova aneksija trebala bi ostati nepriznata i sankcionirana sve dok Rusija ne pristane na referendum pod međunarodnim nadzorom.

Takav rezultat ili nešto slično, iako daleko od idealnog, služio bi interesima svih strana bolje od trenutačne situacije, odnosno zamrznutog sukoba koji postupno uništava bilo kakav odnos Rusije i Zapada i koji bi mogao iznenada eksplodirati, što bi moglo potencijalno dovesti do nuklearnih posljedica. Sjedinjene Države ne žele rat i radije bi surađivale s Moskvom na Bliskom istoku, u borbi protiv terorizma, u odnosima s Kinom i u suprotstavljanju nuklearnim vojnim programima Sjeverne Koreje.

Europa također ne želi rat i radije bi razvijala ekonomske veze s Rusijom. Baltičke države i Poljska radije bi imale mirnog, sigurnog susjeda i na istoku i na zapadu. Ukrajina bi radije okončala sukob koji je odnio previše života i zahtijevao previše troškova, zakomplicirao unutarnju političku situaciju i destabilizirao zemlju. Rusija bi radije postigla svoju sigurnost bez sukoba i vidjela kako Zapad prihvaća njezine probleme, umjesto da ih odbija.

Moguće je da je bivši predsjednik Donald Trump želio upravo takav ishod, ali lažne optužbe o njegovom dosluhu s Moskvom ograničile su njegovu sposobnost reforme američke politike. Možda bi Biden, koji je Putina pozvao da pokaže interes za poslovni odnos i summit uoči nove runde diplomatskih i ekonomskih sankcija, mogao proći bolje i odigrati ulogu koju je Nixon imao s Kinom. Možda je pred takvom strategijom dug put, ali na kraju krajeva, Biden nije samo kaznio Moskvu, već je pokazao i namjeru da se s njom približi.

Rusko ponašanje podriva moralne norme i destabilizira čitave regije, ali ne prijeti cijelom svijetu. Ukrajina zaslužuje potporu u razvoju stabilne demokratske države i uspješnog tržišnog gospodarstva. Ali Kijev ne može tvrditi da je samo još jedan primatelj zaštite koju pružaju Amerika i NATO. Ukrajini jednostavno ne vrijedi riskirati rat s odlučnom nuklearnom silom nad sobom. Ako Europa misli drugačije, trebala bi postupiti trošenjem vlastitog novca i izlaganjem vlastitih vojnih snaga. Ali Amerika, velika, ali uglavnom bankrotirana velesila, napokon mora početi postavljati prave prioritete.

Ova analiza uglednog američkog analitičara, njezina konciznosti, otvoreno, pa i hrabro predstavljanje stvarnog stanja stvari i modaliteta koji bi eventualno mogli dovesti do odmaka iz sadašnjeg destruktivnog stanja američko-ruskih odnosa s tendencijom prema još gorem, pravo je osvježenje u odnosu na izrazito dominantnu geopolitičku analizu većine američkih autora koja polazi s pozicije prvotnog kažnjavanja Rusije i traženja njenog pokajanja za sve „grijehe“ koje je počinila i još uvijek čini – kako to oni smatraju.

Upravo su ovakvi i slični stavovi vrlo bliski većini analiza portala Geopolitika News i zato su nam tim više draži, jer potvrđuju našu racionalnost i želju za deeskalacijom globalnih problema i sukoba, a ne za pristrano „loženje“ strasti s niskih propagandističkih pozicija, čijim autorima, osim laži, ništa nije sveto, a najmanje ljudski životi pa i egzistencija čitavih naroda i država.

Zato čestitke spomenutom uglednom američkom autoru na hrabrosti i razumu. Takvih je, razumnih ljudi u SAD-u veliki broj, ali im je, na žalost, vrlo ograničen pristup medijima i široj javnosti. Osim toga vrlo snažno riskiraju da ih se i medijski i politički  gotovo pa ne proglasi nacionalnim izdajnicima (sve su prije samo ne to) s obzirom na stvorenu potpunu proturusku histeriju u američkom društvu, koja se sad obija o glavu i njenim kreatorima jer im i samima sužava mogućnost racionalnog djelovanja na smirivanju opasnih američko-ruskih tenzija, čak i ukoliko to iskreno žele. Ali možda se ipak nešto mijenja?

Na temu globalne diplomacije u kontekstu opasno zaoštrene krize u Ukrajini danas donosimo kraću analizu našeg suradnika i iskusnog diplomata dr. sc. Darka Bekića, a sutra i veliku analizu ukupnih američko-ruskih odnosa u kontekstu Bidenovog poziva Putinu, od strane našeg glavnog urednika i analitičara Zorana Metera.

I jednu i drugu bit će vrijedno pročitati.

Komentari

komentar

You may also like