Nakon prošlomjesečnog diplomatskog neuspjeha Sjedinjenih Država da u Vijeću sigurnosti UN-a osiguraju nastavak važenja embarga na izvoza oružja Iranu (koji istječe 18. listopada), čemu su se osim Rusije i Kine usprotivile i američke saveznice u Europi i stalne članice VS Francuska i Velika Britanija, Washington je najavio samostalno produljenje istog embarga, očito, prema identičnom modelu prema kojemu se on jednostrano povukao i iz međunarodnog sporazuma o iranskom nuklearnom programu. Naime tada je, a to vjerojatno planira i sada, samostalno vratio stare i uveo nove, još oštrije sankcije protiv Irana, zaprijetivši njihovim pogubnim djelovanjem i svim zemljama i tvrtkama koje ih se ne budu pridržavale, poglavito u sferi energetske suradnje s Teheranom.
Tako je danas stigla vijest prema kojoj američki predsjednik Donald Trump planira potpisati uredbu kojom će se omogućiti uvođenje američkih sankcija protiv bilo koga, tko bude kršio embargo na isporuke oružja Iranu (info: Reuters).
Ta izvršna uredba, prema anonimnom reutersovom izvoru, trebala bi, kako se očekuje, biti donesena tijekom idućih dana i omogućila bi predsjedniku Trumpu kažnjavanje kršitelja sankcija, onemogućivši im pristup američkom tržištu.
Već ranije su predstavnici State Departmenta upozorili druge zemlje, prije svih Rusiju i Kinu, kako će se suočiti s američkim sankcijama ako po isteku spomenutog UN-ovog embarga počmu Iranu prodavati oružje.
Ako se ovo dogodi, to će biti samo još jedan u nizu dokaza potpunog kolapsa međunarodno-pravnog sustava i samoga smisla postojanja ključnih međunarodnih institucija, poput one najvažnije – UN-a (i njegovog Vijeća sigurnosti, kao glavnog međunarodnog tijela za reagiranje na krizna stanja u svijetu). Jer činjenica da se ne želi poštivati čak niti odluka velike većine članica VS ukazuje na povratak onom prirodnom zakonu – „zakonu jačega“, kojemu ne bi smjelo biti mjesta u vođenju svjetske politike u 21. stoljeću. Taj je zakon, ne treba se zavaravati, više-manje u praksi uvijek na neki način i egzistirao ali su se pritom, također, morale ispoštovati određene norme i pravila pri donošenju odluka. Zato postoje i veta, i odluke koje se donose većinom glasova i sl.
Ali stvar je tada bila u tome, što je Wahington, više-manje, uspješno vođenom i spretnom diplomacijom i kombinatorikom „meke“ i „tvrde“ sile najčešće uspijevao svoje interese provući kroz formalna međunarodna tijela, uz tu i tamo pokoji veto – više da se prida formalni značaj samom VS nego stvarnoj namjeri onemogućavanja provedbe američkih nacionalnih interesa (naravno, to vrijedi samo za razdoblje poslije završetka hladnog rata, kada SAD nasuprot sebi više nisu imale opasnog globalnog suparnika SSSR). Međutim, vremena su se promijenila i hegemoniji SAD-a očito je došao kraj. Sada su se ponovo izdigle njemu suparničke (ili, kako ih Washington naziva – revizionističke) zemlje, koje su počele ozbiljno provoditi u djelo svoje nacionalne interese, čak ukoliko se oni kose s onim američkim. Štoviše, činjenica da su se i američke saveznice drznule „podići svoj glas“ protiv američkih ciljeva vezano uz Iran, najbolje svjedoči o tome u kakvim vremenima živimo i koje se to tektonske promjene u svijetu upravo događaju.
I da se vratimo temi: američke jednostrane sankcije protiv kršitelja embarga na izvoz oružja nakon njegova isteka (ako Trump potpiše takvu uredbu a vjerujemo da hoće), definitivno će imati uspjeha, ali prije svega kod europskih izvoznika naoružanja, koji sigurno neće željeti izgubiti pristup unosnom američkom tržištu zbog neke treće zemlje tipa Irana. Međutim, koliko ta uredba može utjecati na primjerice ruskog državnog izvoznika naoružanja Rosoboroneksport, koji je i sam već godinama pod američkim sankcijama (kao što se njima prijeti i svim zemljama u koje on izvozi rusko suvremeno oružje) prosudite sami. Rosoboroneksport je, usprkos tomu, ovih godina izvezao rusko suvremeno oružje, prije svega protuzračne sustave S-400 i Kini i Indiji i Turskoj, ali i svoje najsuvremenije zrakoplove potpuno ignorirajući američke sankcije, sklapajući ugovore s tim zemljama u rubljima i njihovim domicilnim valutama, ili pak u eurima (najčešće u njihovoj kombinaciji). Teško da to isto neće učiniti i s Iranom, prije svega što mu se otvaraju goleme izvozne mogućnosti s obzirom da Teheran najavljuje sveopću modernizaciju naoružanja nakon isteka UN-ovog embarga. Slično je, naravno, i s Kinom koja se nalazi u pravom političkom i gospodarskom ratu sa SAD-om u vrijeme Trumpove administracije.
Ono gdje bi Moskva mogla (ali to je u sadašnjim uvjetima ravno znanstvenoj fantastici) odustati od vojno-tehničke suradnje s Teheranom, samo je u slučaju da Washington prestane sa svojom agresivno proturuskom politikom ili pristane na osiguranje i njezinih ključnih nacionalnih interesa.
Ali o tome ćemo više nekom drugom prilikom, a onima koji o ovoj temi žele znati više preporučamo našu veliku analizu koju možete pročitati na poveznici ispod teksta.
