Turska izlazi iz sjene „Gazproma“

Turska je zemlja koja nema vlastitog prirodnog plina (i nafte), dok potreba za tim energentom u njoj postojano raste zbog ubrzanog i dinamičnog razvoja i nastojanja političkog vrha da se taj jeftini energent dovede do što većeg broja turskih kućanstava i izvan velikih gradova tj. seoskim sredinama. Taj problem, nedostatak plina, predstavlja i jedan od najvažnijih razloga njezinog sve aktivnijeg političkog i vojnog djelovanja u Istočnom Sredozemlju, prije svega u šelfu Cipra, a onda i u Libiji, gdje ju itekako zanima tamošnja nafta. Zbog nedostatka prirodnog plina Turska je već desetljećima čvrsto vezana uz ruski plinski div „Gazprom“, koji je i njezin glavni dobavljač „plavog energenta“.

Međutim, u prvom tromjesečju ove godine udio ruskog plina na turskom tržištu smanjio se s 31% na 24,5%. Pritom su se u ožujku isporuke plina od strane Gazproma smanjile za 3,5 puta čime je on (u tom mjesecu) i izgubio status najvećeg isporučitelja, prepustivši taj položaj Azerbajdžanu, Kataru, Iranu i Alžiru. Jer neovisno o puštanju u pogon plinovoda „Turski tok“ početkom siječnja ove godine, Rusija i Turska još se uvijek nisu uspjele dogovoriti  tj. naći kompromis oko cijena plina, pa je u proljeće turskim tvrtkama postalo jeftinije kupovati ukapljeni plin (LNG) iz Katara i SAD-a.

Turski regulator EPDK objavio je izviješće za ožujak o tamošnjem  plinskom tržištu iz kojega je vidljivo kako je u prvom tromjesečju turski uvoz plina porastao za 5% i iznosio 15,2 milijardi m3. Pritom je Gazprom smanjio svoje isporuke, u čemu je zanimljivo kako je Gazprom u siječnju izveo u Tursku više plina nego u isto vrijeme prošle godine, da bi u ožujku taj izvoz bio smanjen za navedenih 3,5 puta, zbog čega se izvoz ruskog plina u tu zemlju u prvom tromjesečju smanjio za 16,5% i iznosio 3,72 milijarde m3. Pritom se udio tržišta koji pripada Gazpromu smanjio s 31% na 24,5%.

Kao što je rečeno, padu uvoza iz Rusije u mnogomu je pridonio rast turskog uvoza LNG plina iz Katara i SAD-a. Ako gledamo na tromjesečnoj razini taj je uvoz udvostručen (iznosio je 786 milijuna m3), a ako gledamo samo na razini ožujka, on je čak učetverostručen (369 milijuna m3). Ovdje je zanimljivo primjetiti kako su se u usporedbi s veljačom isporuke američkog LNG-a u Tursku u ožujku smanjile za 2,5 puta, dok je uvoz onog katarskog nastavio rast. Nije slučajno Turska najveća politička saveznica Katara i to u vrijeme kada mu je gotovo čitav arapski svijet na čelu sa Saudijskom Arabijom i UAE okrenuo leđa. S druge strane položaj Irana, Alžira i Nigerije na turskom plinskom tržištu u prvom tromjesečju ove godine nije se značajnije promjenio.

Vodećem udjelu Rusije na turskom plinskom tržištu najbliže se primiče Azerbajdžan, koji je u prvom tromjesečju ove godine imao već 18% turskog tržišta. Također nimalo slučajno: u pogon je prošle godine pušten plinovod TANAP u sklopu europskog „Južnog plinskog koridora“, kojim azerbajdžanski plin iz nalazišta „Shah Deniz“ stiže u Tursku, a nakon dovršetka plinovoda TAP, njegov će plin preko Grčke i Jadranskog mora stići u Italiju kao krajnju odredišnu točku (količina plina koja će tim plinovodom (kada dosegne svoj puni operativni kapacitet) stizati u EU iznosit će 15 milijardi m3 godišnje).




Slika 1: plinovodi TANAP i TAP, kao sastavnice europskog “Južnog plinskog koridora”

U ožujku je Azerbajdžan po prvi put postao zemlja koja je u Tursku izvela najviše plina – 924 milijuna m3. U dugoročnoj perspektivi Azerbajdžan će teško održati tu svoju sadašnju poziciju u Turskoj ali će osigurati svoj stabilan izvoz s obzirom da je turska plinska državna tvrtka Botas zakupila iz „Južnog plinskog koridora“ 6 milijardi m3 plina godišnje.





Za pad izvoza Gazpromovog plina u Tursku veliku je ulogu imao pad cijena na slobodnom spot tržištu, s obzirom da se plin ruskog proizvođača temelji na cijeni postignutoj ugovornim osnovama vezanim uz cijenu nafte i zbog čega je on sada skuplji od LNG-a.

Sada stanje po Gazprom spašavaju samo turske ugovorne obveze o količinama plina, prema kojima ona mora kupovati najmanje 80% ugovorenog plina. Te obveze ispunjava država tvrtka Botas, ali ne i privatni kupci koji imaju „odvezane ruke“.

Slika 2: plinovod “Turski tok”




Ali kao i u svemu, tako se i u energetici (u njoj i ponajviše) sada vjerojatno hvataju što bolje pregovaračke pozicije između Ankare i Moskve, u čemu se koriste i elementi pritiska, kojima se onda mogu objasniti i ove iznenadne devijacije na štetu Gazproma. Naime, 2022. g. istječe dugoročni i najveći ugovor između Gazproma i Botasa i morat će se potpisivati novi. A kako se sada čini, s obzirom na veću mogućnost turske diversifikacije uvoza, Gazprom će ipak biti u oslabljenoj poziciji što će Ankari vjerojatno omogućiti postizanje povoljnijih dugoročnih  cijena ruskog plina, bez kojega ona, da se razumijemo s obzirom na sve gore navedeno, ipak još dugo neće moći. Jer ne samo što je nemoguće u kratkom vremenskom roku pronaći alternative tolikim količinama ruskog plina, već, ne manje važno, i iz razloga što je Turskoj ruski plin najsigurniji i najstabilniji s obzirom na vrlo složeno sigurnosno stanje u bliskoistočnoj regiji. Ali će, neovisno o tome, Ankara svakako moći tražiti, a vjerojatno i dobiti, po sebe znatno povoljnije uvjete negoli je to bilo do sada.

Podsjećam, kako osim „Turskog toka“, čijom jednom od ukupno dvije cijevi u Tursku godišnje treba stizati 15 milijardi m3 plina, Rusiju i Tursku crnomorskim podmorjem povezuje i stariji plinovod, izgrađen 2003.g. – Plavi tok“ (Blue Stream). Dug je 1213 km i do pojave „Turskog toka“ smatran je najdublje postavljenim plinovodom na svijetu (na dubinama i većim od 2000 metara). Njime u Tursku godišnje stiže oko 16 milijardi m3 plina.

 

 

Komentari

komentar

You may also like