U Astani počeo 8. krug pregovora o Siriji: Asada je nemoguće smijeniti

Prvi put nakon nedavnog proglašenja pobjede nad terorističkom organizacijom „Islamska država“ i, sukladno tome, izdane zapovijedi ruskog predsjednika Vladimira Putina (11.12.) o početku povlačenja glavnine ruskih vojnih snaga iz Sirije, u četvrtak, 21. prosinca, u kazahstanskom glavnom gradu Astani počeo je novi – osmi krug pregovaračkog procesa između sirijske vlade i oporbe pod pokroviteljstvom Rusije, Turske i Irana.

Delegacije vlade u Damasku i predstavnici više od 20 oporbenih organizacija došli su na dvodnevni sastanak u Astanu, na kojem će, osim predstavnika triju država-pokrovitelja, nazočiti i posebni izaslanik glavnog tajnuka UN-a za Siriju Steffan de Mistura (na sastanak stiže u petak), kao i predstavnici zemalja-promatrača, SAD-a i Jordana. Danas će predstavnici UN-a u Moskvi obaviti konzultacije s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejom Lavrovom i ministrom obrane Sergejom Šojgu.

Podsjećamo: Astanski pregovarački proces o vojnom aspektu sirijske krize startao je u siječnju 2017. godine i za isti je stol vrlo brzo postavio ranije nepomirljive države (Tursku i Iran) i predstavnike sirijske vojske i oporbe (većinom nadzirane od strane Ankare). Takav razvoj događaja bio je neposredna posljedica stvarnog vojnog stanja na terenu, u kojem je sirijska vojska uz pomoć savezničkih snaga, prije svega ruskih, već do tada ovladala ključnim, „zdravim“ dijelovima Sirije i svim velikim urbanim središtima (osim na istoku zemlje), uključno i gradom Aleppom (njegov okupirani istočni dio oslobođen je uoči Božića 2016.), simbolom i središtem oporbene pobune protiv Asadove vlade u Damasku 2012. godine. Tome je prethodila i rusko-turska pomirba i uspostava nikad boljih gospodarskih ali i vojnih odnosa nakon što je turska vojska u studenom 2015.g. oborila ruski bombarder Su-24 na sirijsko-turskoj granici, prilikom čega su poginula dva ruska pilota, a odnosi dviju zemalja dovedeni na rub ratnog stanja koji je prijetio kataklizmom globalnih razmjera. Uslijedila je Erdoganova pokajnička isprika ruskom narodu u lipnju 2016., a svega mjesec dana nakon nje u Turskoj je uslijedio pokušaj vojnog puča i svrgavanja Erdogana s vlasti. Poslje toga naglo su zahladnjeli američko-turski odnosi, dodatno poremećeni i američkom vojnom pomoći sirijskim Kurdima, te se rusko-iransko-turski pristup modalitetima riješenja sirijskog sukoba još više približio, a što je rezultiralo i do tada najvećim uspjehom postignutim u Astani – prekidom vatre između vladinih i oporbenih snaga, koji se više-manje održava i do danas, već gotovo godinu dana. Također, taj je sporazum omogućio dogovor i operacionalizaciju uspostave četiriju zona deeskalacije, od kojih je ona posljednja, u regiji Idlib, upravo u fazi početka uspostave pacifikacije. Idlib je najsloženija regija jer su u njoj, nakon poraza na ostalim dijelovima bojišnica, koncentrirane glavnine snaga džihadističkih organizacija, prije svega sirijskog ogranka „Al-Oaide“ „Jabhat al-Nusre“ (u međuvremenu u više navrata preimenovane, a trenutačno djeluje pod nazivom „Tahrir ash-Sham“). Zonu odgovornosti za Idlib, prema astanskom sporazumu, nakon njezine pacifikacije preuzet će turska vojska, dok će vanjski rub regije nadzirati sirijska vojska i proiranske šijtske organizacije.

Podsjećamo također, kako je prije dva tjedna neuspješno završio i 8. krug pregovaračkog procesa o političkom ustroju Sirije, koji se pod mandatom UN-a održao u Ženevi nakon petomjesečne pauze. Stavovi prosaudijske oporbe iznova su i neočekivano bili identični prethodnima (usprkos uoči samita promijenjene kadrovske strukture oporbe izvršene u Rijadu), te su opet tražili smjenu predsjednika Asada odmah nakon starta prijelaznog razdoblja koje bi omogućilo provedbu izbora i donošenje novog sirijskog ustava. Ali delegacija vlade u Damasku u startu je presjekla takve oporbene uvjete i napustila Ženevu, jasno dajući do znanja kako se Damasku, zapravo, nigdje niti ne žuri jer je vojna i politička inicijativa već duže vrijeme na njegovoj strani.

Takav oporbeni stav vjerojatno je posljedica činjenice, da su glavne političke silnice na Zapadu svjesne kako je Asad stvarni pobjednik sirijskog građanskog rata i da njegovo svrgavanje nije moguće (čemu se protive Rusija i Iran), i da u takvoj konstelaciji snaga nije moguće postići konačni sporazum koji bi zadovoljio njihove geopolitičke interese, pa je blokada pregovora nerazumnim oporbenim preduvjetima najbolje riješenje do nekog, možebitnog, povoljnijeg trenutka za ostvarenje njihovih ciljeva. A to je, opet, s druge strane rizik, da se stvari u Siriji u konačnici riješe i bez njih, unutarnjim svesirijskim sporazumom pod pokroviteljstvom Rusije, Turske i Irana.

Komentari

komentar





0 komentara

You may also like