U EU naglo porasle cijene ugljena. Tko profitira?

Europskim problemima s energentima, čini se – nema kraja. Osim što je proteklih tjedana enormno poskupio prirodni plin, sada je došlo i do povećanja cijena ugljena. One su u Europi porasle na rekordnih 131 dolar po toni. Potaknula ih je željeznička nesreća u Južnoafričkoj Republici – JAR, velikoj izvoznici tog fosilnog energenta.

Cijene ugljena za isporuku u kolovozu u Rotterdam, Amsterdam i Antwerpen (API2 Rotterdam Coal) porasle su na 131 dolar po toni, prema ICE. Ovo je rekordni skok u posljednjih 10 godina. Još sredinom lipnja troškovi svih ključnih fosilnih goriva (nafte, plina i ugljena) nisu prelazili 100 dolara. Međutim, Europa osjeća nedostatak prirodnog plina čija je cijena preskočila  400 dolara za tisuću m3. Pri tom je bitno naglasiti kako je u tijeku gospodarski oporavak članica EU od pandemije koronavirusa zbog čega se povećala potražnja i za ugljenom. U prvoj polovici godine opskrba Rotterdama ugljenom povećala se za 36% na 11,2 milijuna tona.

Tijekom proteklog tjedna kameni ugljen poskupio je za 10 dolara zbog nesreće u JAR. Tamošnja državna tvrtka Transnet SOC izjavila je za Bloomberg kako je vlak drugi put u osam dana iskočio iz tračnica na putu do luke Richards Bay, tamošnjeg najvećeg terminala za ugljen. Operater je obećao da će opskrbu obnoviti do kraja mjeseca.

Međutim, opskrba ugljenom s terminala zaustavila se u ponedjeljak i trgovci su požurili potražiti nove dobavljače. Ruski proizvođači s najkraćom transportnom udaljenosti do europske regije sada profitiraju od porasta cijena ugljena u Europi, koja, paradoksalno – teži energetski čistim energentima.

Rusi sada snažno povećavaju izvoz ugljena i na europsko i na azijsko tržište i to u tolikim količinama da je ruski regulator i ruska protumonopolska služba donio mjere s ciljem sprječavanja da i sama Rusija na kraju ne ostane bez dovoljnih količina ugljena. Zato je potonja zatražila od proizvođača da se najmanje 10% volumena prodaje ostvari na ruskoj burzi.

EU svakako ima još puno problema koje mora rješavati do ostvarenja proklamiranog cilja – energetske neutralnosti po pitanju emisija CO2 do 2050. g. Ne manje važno pitanje koje se pritom postavlja je i ono – po koju cijenu?




S druge strane ruska energetska strategija ide u suprotnom smjeru – prema državnim poticajima i kreditiranju s ciljem povećanja proizvodnje ugljena, pri čemu, između ostalog, računa i na ovakve i slične probleme s kojima će se EU na svom strateškom energetskom putu suočavati, kao i na činjenicu da velike azijske zemlje – uvoznice ugljena, još uvijek ne prate (ili barem ne dinamikom koju provodi EU) – transformaciju prema „zelenoj energiji“.

Više o ovoj temi možete pročitati ispod teksta.





Putin ne vjeruje u uspjeh globalne „zelene agende“ i ulaže u proizvodnju ugljena

 

 




Komentari

komentar

You may also like