Zapadu je teško „legla“ prošlomjesečna ostavka jednog od ključnih ukrajinskih ministara (ministra gospodarstva) Aivarasa Abromavičiusa. Prilikom podnošenja ostavke on je izrijekom kazao, kako je nemoćan u borbi protiv korupcije i kako odbija biti „marioneta“ u rukama vladinih dužnosnika, optuživši ih za blokiranje nužnih promjena u gospodarstvu i guranje svojih kadrova „sumnjivih kvaliteta“ na čelne položaje državnih tvrtki.
Ukrajinski predsjednik Petro Porošenko potpisao je ukaz kojim je postala važeća odluka Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti od 4. ožujka „O Koncepciji razvoja sektora sigurnosti i obrane Ukrajine“. U priopćenju službe za odnose s javnošću administracije predsjednika Porošenka, navodi se kako „će u srednjoročnoj perspektivi najaktualnija ugroza ostati agresivna djelovanja Rusije“.
Ukaz je objavljen na službenoj web stranici predsjednika države, a osim navedenog, u njemu je, kao jedano od ukrajinskih izazova naznačeno i „moguće iskorištenje teritorija Ukrajine za vođenje vojnih akcija u slučaju početka oružanog sukoba između država-članica NATO-a i Ruske Federacije“.
Sama Koncepcija u cijelosti polazi od osiguranja uvjeta za povećanje ukrajinske obrambene moći, za što je predsjednik Porošenko naložio odgovornim osobama i državnim tijelima iz područja obrane i sigurnosti razradu odgovarajućih programskih dokumenata.
Ukaz predsjednika donešen je u vrijeme novog zaoštravanja sigurnosnog stanja na jugoistoku zemlje (Donbass), gdje su na nekim djelovima crte razgraničenja sukobljenih strana aktualizirani pravi vojni sukobi s desetcima mrtvih i ranjenih vojnika na obje strane.
Podsjećam, kako je u sječnju 2015. godine ukrajinski parlament (Verhovna Rada) usvojio izjavu o proglašenju Rusije „državom-agresorom“, kojom prigodom je upućena molbe parlamentima svjetskih država za dostavu vojne pomoći Ukrajini.
U svezi toga pomoćnica američkog državnog tajnika za Euroaziju Victoria Nuland izjavila je, kako SAD nastavljaju s isporukom vojne pomoći Ukrajini (za sada bez tzv. letalnog ili smrtonosnog naoružanja, op.a.) koja već doseže sumu od 266 milijuna dolara. Također, kaže Nuland, SAD nastavlja pružati pomoć posredstvom svojih vojnih instruktora koji su već obučili „1200 vojnika (iz sastava ukrajinskih oružanih snaga) i 750 boraca Nacionalne garde Ukrajine“.
Geopolitička realnost
Imajući u vidu prošlotjednu objavu intervjua američkog predsjednika Baraka Obame u tamošnjem mediju The Atlantic, zanimljiv je onaj njegov dio u kojem se Obama kritički osvrće na nastojanja pojedinih bliskoistočnih i zemalja Istočne Europe, koje, kako kaže, vlastite probleme žele riješavati preko američkih leđa. U tom kontekstu, američki predsjednik o Ukrajini kaže, kako SAD ne mogu učiniti ništa više od ovoga što čine jer Rusija će uvjek imati veliki utjecaj na Ukrajinu, a što je i u samom temelju ruskih interesa.
Obamine riječi nisu hir odlazećeg predsjednika koji, eto, želi biti zapamćen kao pozitivac, mirotvorac ili nešto drugo, već proizlaze iz geopolitičke i geostrateške realnosti. Rusija je jednostavno tu, sa svojim golemim vojnim i ljudskim potencijalima kojima ne mogu parirati bilo kakva nastojanja i praktični potezi pojačavanja NATO-vih vojnih efektiva u istočnim državama članicama EU. One prije svega imaju političku ulogu, u smislu održavanja postojanih tenzija i blokiranja navodnih agresivnih poteza Rusije usmjerenih prema članicama EU, u smislu famoznih planova o okupaciji pribaltičkih država, Poljske i sl.
Njihova politička uloga, u koju spadaju i najnovije radikalne izjave čelnih osoba NATO-a o pobjedi Saveza ukoliko se Moskva odluči za rat, usmjerena je na odsjecanje svih budućih značajnijih gospodarskih i političkih odnosa Rusije i EU (izuzev onih nužnih za obostranu korist, poput energetskih ugovora (dok Bruxelless i za to ne iznađe alternativu), borbe protiv terorizma, migracijske krize i sl., a o čemu je jučer govorila povjerenica za vanjsku politiku EU F.Mogherini). A sama Ukrajina više nije u toj igri (ako je ikada stvarno i bila), na što ukazuje i nedavna izjava čelnika Europske komisije J.C. Junkera, kako ta zemlja neće ući u EU i NATO u još sljedećih 20-25 godina.
Propast prvotnog scenarija
„Ukrajinski scenarij“ od samog početka nije otišao u prvotno zamišljenom smjeru (položaj Krima koji je bez ispaljenog metka otišao Rusiji u naručje), a nestabilna postrevolucionarna vlast nije se uspjela nametnuti kao koheziona snaga ukrajinskog društva, bez obzira na permanentne instrukcije koje je dobivala (i dobiva još uvjek) od strane svojih Zapadnih partnera. Ona ih je uspješno ostvarivala u smislu provedbe političkih naloga koji se tiču određivanja vanjskopolitičkog smjera zemlje i permanentnog „podgrijavanja“ protu-ruskih osjećaja stanovništva (uspostavljenim nadzorom nad svim relevantnim državnim medijima), ali je posve zakazala u provedbi nužnih gospodarskih reformi, ponajviše zbog međusobnog sukoba suprostavljenih klanova domaćih oligarha, a koji državne i regionalne političke strukture i nadziru.
Zbog toga Zapad sve više mora u doslovnom smislu preuzimati brigu i za golu prehranu ukrajinskog stanovništva čija brojnost (40-ak milijuna) ne dozvoljava da se to čini u nedogled jer na to nitko od financijera ne može i neće pristati. Jer novac bacati u „rupu bez dna“ u nedogled, ne žele niti oni najbogatiji.
Zato Ukrajina danas predstavlja sve teži politički i financijski uteg Zapadu, a MMF i EU (poglavito njezina Europska središnja banka) muku muče s dostavom daljnjih tranši kredita koje od njih ponajprije traži Washington (MMF i ESB ih uvjetuju i namjenjuju isključivo za provedbu nužnih strukturnih gospodarskih reformi od strane Kijeva, a što minimalno u srednjoročnom razdoblju ne može dovesti do znatnijeg poboljšanja ukupnog socijalnog stanja). Jer u svijetu visokih financijskih krugova je vrlo dobro znano da se ukrajinski krediti dugo, a možda i nikada u cjelosti neće vratiti, što sve više odvraća privatne investitore od daljnjeg sudjelovanja u kreditiranju.
Zapadu je teško „legla“ i prošlomjesečna ostavka jednog od ključnih ministara (ministra gospodarstva, inače državljanina Litve školovanog na prestižnim zapadnim sveučilištima) Aivarasa Abromavičiusa. Prilikom podnošenja ostavke on je izrijekom kazao, kako je nemoćan u borbi protiv korupcije u Ukrajini i kako odbija biti „marioneta“ u rukama vladinih dužnosnika, optuživši ih za blokiranje nužnih promjena u gospodarstvu Ukrajine, kao i njezinim gospodarskim institucijama. Ex ministar tada je šokirao javnost riječima, kako su političari, uključno i oni iz stranke predsjednika Porošenka, vršili pritisak na njega, da na čelna mjesta u državnim tvrtkama postavlja ljude „sumnjivih kvaliteta“.
Rezultati istraživanja javnosti poražavajući su po vladajuću strukturu
Zbog nestabilnosti same vlasti (vidljive kroz nedavnu umalo uspjelu, a izvana u posljednji čas spriječenu smjenu premijera Arsenija Jacenjuka, oko koje se već bila usuglasila većina parlamentarnih stranaka), teško je očekivati bilo kakve radikalne gospodarske promjene.
Naime, prema danas (16. ožujka) objavljenim rezultatima istraživanja javnog mišljenja od strane Kijevskog međunarodnog instituta za sociolgiju (istraživanje je trajalo od 23. veljače do 8. ožujka, a obuhvatilo je 2039 ispitanika iz 110 gradova iz različitih ukrajinskih regija) , bivša ukrajinska premijerka Julija Timošenko prestigla je po popularnosti predsjednika Porošenka.
„Ukoliko bi se predsjednički izbori održali sredinom ožujka, to od svih građana Ukrajine uzrasta od 18 godina, za Juliju Timošenko glasovalo bi 10,9 % glasača“, navodi se u objavljenom priopćenju. Sadašnji predsjednik (donedavni lider po popularnosti) dobio bi 9,3%, a ostali između 5 i 6,5%.
U drugom krugu predsjedničkih izbora pobjedila bi također Julija Timošenko s osvojenih 25,2% glasova, a Petro Porošenko dobio bi svega 16,4%.
Drugi dio provedenog istraživanja Kijevskog instituta odnosio se na izbor predsjednika vlade i rejting parlamentarnih stranaka. Kao premijera, najveći postotak ispitanika također vidi Juliju Timošenko, njih 12,9%, a ostale Ukrajince-političare nadvisuje čak i bivši kontroverzni gruzijski predsjednik, a sadašnji guverner regije Odesa Mihail Saakashvili koji dobiva 9,9% glasova.
Politička stranka Julije Timošenko „Batkivshina“ također pobjeđuje za izbor u Verhovnu Radu s osvojenih 9,5% glasova, a oporbena stranka „Oporbeni blok“ (bivša Stranka regija srušenog predsjednika Viktora Janukovića) izbija na drugo mjesto s 6,7% glasova, nadvisivši čak i stranku sadašnjeg predsjednika Petra Porošenka „Blok Petra Porošenka“ koja dobiva 5,8% glasova.
Međutim, u stvarnosti je poražavajuća jedna sasvim druga činjenica, a to je, da prema rezultatima ovog istraživanja čak 41,3% ispitanika ne bi uopće niti izišlo na izbore. I upravo taj podatak potvrđuje navedenu tezu o nesposobnosti post-revolucionarne ukrajinske političke elite za uspostavu nacionalne homogenizacije. Osim tradicionalne podjele ukrajinskih građana na one koji se zalažu za bliže odnose s Rusijom i suprotno, toj neuspjeloj želji za zbijanjem naroda oko svoje vlasti kumovala je, možda još i više, njihova nesposobnost riješavanja nagomilanih velikih gospodarskih i socijalnih problema u zemlji (prema pojedinim istraživanjima čak 80 posto Ukrajinaca živi ispod razine siromaštva), a koju je sve teže pravdati retorikom o ruskoj agresiji, velikim izdatcima za obranu i sl. Jer, npr., sveprisutna korupcija u društvu, koja ponajprije ide iz samog državnog vrha, s Rusima nema nikakve veze, a baš ona predstavlja rak-ranu društva zbog koje najviše i prijeti obustava inozemne financijske pomoći Kijevu.
Siromaštvo kao temelj za radikalizaciju politike i društva
Ukrajinska vlast je itekako svjesna svog niskog rejtinga u narodu. Međutim, ona ne čini ništa da se takvo stanje promjeni. Vlast i dalje ne uspjeva iskočiti iz kolosjeka pokorničkog ispunjavanja tuđih želja i vlastitog htijenja da se prije svega svidi međunarodnoj javnosti, umjesto da se okrene sama sebi i riješava temeljne probleme svojih građana.
Tako predsjednik Porošenko nedavno u Bruxellessu kaže, kako će Ukrajina ispuniti svoju obvezu otvaranja 40-ak izbjegličkih središta za emigrante s Bliskog istoka, Sjeverne Afrike i Afganistana kao dokaz odanosti ukrajinskog naroda europskim vrijednostima i idealima. Nije spomenuo točan broj izbjeglica koje njegova zemlja mora primiti u naredne dvije godine, ali su tamošnji i pojedini EU mediji već objavili kako se radi o brojci od čak 150 tisuća izbjeglica koji će biti smješteni u čvrstim objektima (zgradama) a ne kontejnerskim, šatorskim i sl. improviziranim naseljima, što ovih dana izaziva burne reakcije i najave masovnih prosvjeda u Kijevskoj regiji.
Danas stavljen potpis na dokument o Koncepciji ukrajinske sigurnosti i obrane ide nesumnjivo u smjeru produbljivanja sukoba s Rusijom. U tom smjeru ide i jučerašnja inicijativa pojedinih predstavnika parlamentarnih stranaka (između ostalih i iz stranke predsjednika Porošenka) da Ukrajina u potpunosti prekine sve odnose s Rusijom, uključno i one diplomatske.
Istodobno, osiromašno i mlado stanovništvo ili napušta zemlju (bilo u smjeru EU bilo u Rusiju) ili ulazi u sastav njezinih oružanih snaga koje još jedino jamče određenu socijalnu i financijsku sigurnost.
A sve to zajedno predstavlja idealnu smjesu za preobrazbu Ukrajine od održive i perspektivne države (za što ima sve nužne preduvjete) u golemi poligon za dugotrajan sukob između SAD-a i Rusije, koji ukrajinskom narodu ne donosi ništa dobrog. Iz sadašnje pespektive gledano, Ukrajina će (p)ostati „bojišnica“ i uporišna točka za vječni sankcijski obračun SAD-a i njegovih saveznika (u prvom redu EU) prema Moskvi.
O tome svjedoči i današnja vijest iz State Departmenta, prema kojoj će SAD produljiti sankcije Rusiji sve dok ta zemlja Ukrajini ne vrati Krim. Dakle, u beskonačnost. Jer Krim je već odavno ušao u sferu real-politike, a ne diplomatskog nadmudrivanja i cjenkanja (što Washington jako dobro zna i baš zato namjerava koristiti dokle god smatra da mu je u interesu).
0 komentara