Z. Meter: Sredozemno more ključa! I ruska flota izvodi vojne vježbe u zoni Cipra

Trenutačna medijska top-tema u Njemačkoj i EU – status tj. sudbina baltičkog plinovoda Sjeverni tok 2 koja se dovodi u svezu s navodnim ruskim trovanjem nervnim otrovom Novičok oporbenog aktiviste Alekseja Navalnog, samo djelomično i kratkoročno skreće širu pozornost javnosti s puno većeg geopolitičkog problema i za EU u cjelini, i za njene glavne članice Njemačku i Francusku, ali i za SAD – kojemu nikako nije svejedno koga podržati u ovoj opasnoj „igri“ koja prerasta u krizu s mogućim nesagledivim posljedicama. Radi se, naravno, o visokorizičnoj krizi u Istočnom Sredozemlju u režiji Grčke i Cipra s jedne i Turske s druge strane. Ako apstrahiramo (a to nikako ne smijemo činiti) politički status Grčke i Cipra, kao članica EU, i njihovu vojnu snagu, a svemu pridodamo još i jednu Francusku koja ima veliku težinu kako na Bliskom istoku tako i u Sredozemnom moru općenito, a usto je i jedina EU nuklearna sila, čitav problem dobiva i još veću dimenziju i složenost. Francuska je, uz Italiju, dobila pravo na eksploatciju dijela ciparskih nalazišta plina, i to za ona ista, koje Ankara osporava i pravo na njihovo istraživanje i eksploataciju pripisuje sebi, Teško da će ih se ona odreći, kako što ih se neće odreći niti Nikozija, Pariz i Rim. Agresivna turska pozicija po tom pitanju na jasnom je tragu Erdoganove strategije o budućoj energetskoj sigurnosti i samodostatnosti Turske.

Ta kriza, koju je, zapravo, nemoguće razriješiti na po sve u nju uključene strane zadovoljavajući način (eventualno, ali i to vrlo teško, možda bi ju se moglo zamrznuti tj.njezino rješenje prolongirati za neka buduća i bolja vremena), zato i je toliko opasna. Ona prijeti svojim daljnjim sazrijevanjem i eskaliranjem u neviđenim razmjerima. Pritom, u uvjetima nefunkcioniranja međunarodnih sigurnosnih mehanizama, niti Bruxelles nit Washington više nemaju mogućnost nametanja svojih rješenja kao obvezujućih, čak niti za regionalne države a kamo li one globalnog značaja.

A upravo o ovim drugim, svjedoči i slijedeća vijest:

Ruska vojna flota počinje s provedbom vojne vježbe u istočnom dijelu Sredozemnog mora uz bojeva gađanja. Vježba će trajati od 8. (jučer) do 25. rujna, objavio je Ured za hidrografiju i oceanografiju turskih pomorskih snaga. Zapadni, ali i turski mediji, ovu vijest povezuju s činjenicom da se ruske vježbe odvijaju nakon što je Turska osudila SAD za ukidanje (slabljenje) međunarodnog embarga na uvoz oružja Cipru, kazavši, kako će taj potez dovesti do jačanja ionako velike napetosti u turskim teritorijalnim sporovima s tom zemljom i sa Grčkom. Osim toga, Turska je upravo zato ovih dana počela s održavanjem zajedničkih pomorskih i kopnenih vojnih vježbi sa snagama međunarodno nepriznate „Turske Republike Sjeverni Cipar“, što je vremenski vrlo kompatibilno s navedenim ruskim vježbama u zoni Cipra.



Slika: ruski vojni brodovi

Međutim, ne bi trebalo brzati sa zaključcima kako ta ruska vježba predstavlja i svojevrsni „ruski signal potpore Turskoj“, kako se to sada navodi.

Naime, ruska pomorska flota od 2018. g. redovito vrši vježbe u istočnom Sredozemnom moru, što je isključivo povezano s ruskom vojnom intervencijom u Siriji na strani predsjednika Bashara El-Assada. Te su ruske pomorske vježbe pažljivo motrile, kako SAD tako i Turska. Osim toga ruski ministar vanjskih poslova Sergey Lavrov u intervjuu za ciparski medij Phileleftheros, u vrijeme svog boravka u Nikoziji prije par dana, izjavio je kako jačanje rusko-turske suradnje ne utječe i neće utjecati na dijalog Moskve i Nikozije. Naravno, ova izjava ipak u sebi sadrži i onaj detalj – „jačanje rusko-turske suradnje“ – zbog kojeg navedeni zaključci o „ruskom signalu potpore Turskoj“ donekle mogu i imati svoju utemeljenost.

Međutim, ipak bih bio skloniji tome, da spomenute ruske vojne vježbe, koje se odvijaju u blizini Cipra, prije treba razmatrati kao jasan signal Moskve ne oko svojih odnosa prema Ankari, već prema vlastitim – ruskim interesima. A činjenica, da se oni u sve većoj mjeri podudaraju s onim turskim (neovisno o suprostavljenim stavovima dviju država po pitanju Sirije i Libije, ali u kojima Moskva i Ankara i dalje zajednički aktivno djeluju, ne ostavljajući previše prostora da političku ili vojnu inicijativu tamo preuzmu neki drugi vanjski igrači koji bi ih s tih prostora rado udaljili), prije svega je rezultat arogantne i, zašto ne reći – glupe politike Zapada, čiji stratezi nisu mogli ili htjeli vidjeti ono što je  boljim poznavateljima globalne i regionalne geopolitike već odavno bilo jasno. Rađa se jedan posve novi svijet, u kojemu sve jake države i one koje se takvima smatraju – traže svoje mjesto pod suncem, bez da im pravila igre u buduće nameću neki drugi igrači.

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like