Francuska, koja se prometnula u svojevrsnu zaštitnicu Grčke i Cipra u njihovom sporu koji vode s Turskom vezano uz poteze potonje u spornom akvatoriju istočnog Sredozemnog mora, predvodi inicijativu za uvođenje europskih sankcija protiv Ankare na summitu EU idućeg mjeseca. Tako Reuters navodi, pozivajući se na političare i diplomate, kako Pariz to čini da bi se „uklonila prijetnja koju predstavlja ta zemlja”. Međutim, Francuska u tom smislu još nije osigurala široku potporu vlada država EU (naravno, s izuzetkom spomenutih Grčke i Cipra).
Pariz navodi kako turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan nije poslušao upozorenja čelnika EU od 1. listopada da obustavi istraživanja na nalazištima plina u Istočnom Sredozemlju ili će se “suočiti s posljedicama”. Riječ je o sankcijama protiv Ankare (poput zabrane isporuke oružja Turskoj, op. GN.), čije su uvođenje neke članice EU-a odbacile u listopadu. Francuski predsjednik Emmanuel Macron sada se priprema da se ovo pitanje ponovo stavi na dnevni red predstojećeg summita EU na vrhu u prosincu.
Francuska još uvijek nije razradila detaljne sankcije, ali diplomati kažu kako će mjere biti usmjerene na sprječavanje turskog istraživanja ugljikovodika i vjerojatno će utjecati na brodarski, energetski i bankarski sektor te zemlje. U igri je i plan za proširenje trgovinskih preferencija Turske od strane Europske unije, njenog glavnog trgovinskog partnera, kao i trenutni službeni status Ankare kao kandidata za članstvo u EU, za koji Austrija vjeruje da bi trebao biti “okončan”.
Turski predsjednik Erdogan već je ranije zatražio bojkot francuske robe, što, prema riječima izvjesnog diplomata iz EU, ne predstavlja ništa dobro kada je riječ o proširivanju trgovinskih odnosa između Turske i EU.
“Međutim, Turska je ključni partner u mnogim područjima, tako da u Vijeću EU nema konsenzusa”, izjavio je europski diplomat za Reuters pod uvjetom da ostane anoniman.
Francusko-turski odnosi nedavno su dodatno pogoršani, osim, zbog ranije Libije i Istočnog Sredozemlja, i zbog stanja u Nagorno Karabahu gdje je Turska otvoreno stala na stranu Azerbajdžana, dok Pariz tradicionalno podržava Armeniju. Macron optužuje Erdogana za poticanje krize na Južnom Kavkazu, navodi Reuters.
Podsjećamo: ovih je dana francuski Senat (gornji dom parlamenta) usvojio neobvezujuću rezoluciju kojom poziva na priznanje nezavisnosti Nagorno Karabaha, a što je Baku oštro osudio sukladno svom poznatom stavu da će odmah prekinuti diplomatske odnose s bilo kojom zemljom koja prizna nezavisnost te njegove regije.
Usudili bismo se reći kako je „problem Turske“ svojevrsna „jabuka razdora“ unutar EU. Francuzima je nepojmljivo, pa i nedopustivo da članice EU ne žele poduprijeti stavove Francuske (a onda i Grčke i Cipra) kao jedne od najvažnijih država EU, već se brinu kako se ne zamjeriti Ankari iz svojih partikularnih interesa. Turska, jednostavno, nije članica EU, a pozivanje na to kako je ona važna članica NATO saveza za Pariz je neprihvatljiv argument jer to je isto, još više, i sama Francuska, koja je, uz to i jedina nuklearna sila EU nakon što ju je početkom godine napustila Velika Britanija. Također treba naglasiti kako turska vanjska politika u regiji do sada nije nailazila na pretjerani otpor Washingtona, iako je on u sporu po pitanju turskih pretenzija u istočnom Sredozemnom moru ipak stao na stranu Grčke i Cipra, ali najviše vođen ne činjenicom da su te dvije zemlje članice EU, već činjenicom da takvi turski potezi ugrožavaju energetske interese Izraela vezane uz izgradnju plinovoda EastMed prema Grčkoj. Osim toga SAD se nisu protivile turskim aktivnostima u Libiji gdje je ona neposredno „udarila“ po francuskim nacionalnim interesima, što je također izazvalo dodatni revolt Pariza prema Washingtonu i Trumpovoj administraciji,. Francuska se zbog svega toga osjeća prilično frustrirano, a jačaju i one opcije koje smatraju kako bi ta zemlja imala puno veći komoditet u vođenju politike zaštite svojih nacionalnih interesa ako bi djelovala izvan ograničavajućih okvira EU, kao sada Velika Britanija. Tj. zbog unutarnjih nesuglasja u EU na štetu interesa Pariza jača opcija “Frexit”.
Drugim riječima, Turska itekako zna što radi, ali je glavno pitanje zna li to i EU?
