U Europi, očito, sve polako postaje „zeleno“. Ekologija je jedna od dominantnih tema u političkim raspravama, aktivnostima raznih društvenih i nevladinih pokreta i organizacija, ali sve više svoje mjesto pronalazi i u industrijskim krugovima, uključno i onima koji se tradicionalno oslanjaju na dobri, stari benzin i dizel.
Na ovom je tragu, sasvim sigurno, i današnja vijest, objavljena od strane Reutersa, prema kojoj je njemački automobilski div BMW objavio o svojoj narudžbi akomulatorskih baterija za iznos veći od 10 milijardi eura od kineskog proizvođača Contemporary Amperex Technology Co (CATL) i južnokorejskog proizvođača Samsung SDI.
BMW je povećao svoju narudžbu u CATAL na 7,3 milijarde eura, a prvotna narudžba, objavljena sredinom prošle godine, iznosila je 4 milijarde eura. Ugovor će vrijediti od 2020. – 2031. godine. Sa Samsung SDI BMW je potpisao ugovor za isporuke akomulatora na iznos od 2,9 milijardi dolara, koji će startati 2021. i vrijediti do 2031. godine.
Iz njemačkog koncerna su objavili kako će kobalt, potreban za proizvodnju akomulatora nabaviti u Australiji i Maroku te će ga dostaviti spomenutom kineskom odnosno južnokorejskom proizvođaču. Litij će nabavljati iz više nalazišta, između ostalog i u Australiji.
Do 2023. g. BMW planira proizvesti čak 25 modela dodatno elektrificiranih automobila, pričemu će njih više od polovice biti potpuno električni. Tvrtka očekuje da će se prodaja elektro-vozila udvostručiti u razdoblju od 2019. do 2021. godine.
Foto: bioexplorer.net
Podsjećamo: u razdoblju od siječnja do srpnja ove godine globalno tržište električnih automobila poraslo je za 35%. Prema procjenama analitičara Stanford C. Bernstein-a, na kraju ove godine taj se iznos može kretati u rasponu od 23-48%, što odgovara broju od 2,4-2,9 milijuna automobila.
Dakle, trend je jasan – svijet postaje sve više „zelen“, a veliki njemački proizvođač to sigurno zna i u tom segmentu ne želi propustiti svoju priliku. Ali iz ove je vijesti također vidljivo kako različite tlapnje o „zločestoj“ Kini i njezinom „agresivnom“ tržišnom djelovanju u praksi „ne drže vodu“. Jer, kao što je vidljivo iz ovog porimjera, samo jedna kineska tvrtka sa samo jednom njemačkom kompanijom sklapa ugovor veći od čak 7 milijardi dolara! A korist od toga imat će i Australija, i Maroko, … Biznis jednostavno ide svojim tijekom, pa iako je on, nedvojbeno, osjetljiv na različite (geo)političke igrokaze i vratolomije – prečesto temeljene ili na čistom politikantstvu za dnevno-političke potrebe, ili, češće, za potrebe konkurencije – on pronalazi vlastite putove za svoj razvoj i, naravno, za svoj profit. I to će tako biti uvijek kada se radi o privatnim tvrtkama, i to onima od velikog i šireg gospodarskog značaja i utjecaja.
A država tj. politika, ako već želi glumiti strogoću i postavljati se kao regulator u smislu određivanja tko što može, koliko i s kim proizvoditi, u tom bi slučaju morala promijeniti cjelokupni društveni i gospodarski ustroj tj. skrenuti s tržišnog modela privređivanja na onaj socijalistički – tj. ukinuti privatno vlasništvo i djelovati prema komunističkim, utopijskim načelima „sve je svačije“ i „svima jednako“. Međutim, ne tako davni eksperiment s takvim modelom pokazao je kako se ta načela u praksi vrlo brzo pretvaraju u „ništa je svačije“ i „nikome ništa“ osim odabranoj političkoj vrhušci. To je shvatila čak i formalno komunistička i jednopartijska Kina, čiji veliki proizvođači, uključno i oni privatni, već odavno posluju prema klasičnim i školskim obrascima tržišne ekonomije, dok je komunistička ideologija iz tvornica davno izbačena i još jedino služi za lakši nadzor i upravljanje ukupnim razvojnim procesima zemlje od strane tamošnje političke elite. A i kineske su „široke mase“ već odavno zavoljele živjeti (ili barem teže) prema standardima, puno primjerenijim nekada tako razvijenom zapadnom srednjem sloju, koji, na žalost, na tom istom Zapadu polako iščezava i prelazi u klasični prekarijat.
