Hoće li Rusija trgovati interesima Irana?

Geopolitika News nedavno je izvijestila o istovremenim, odvojenim posjetima visokih izraelskih i iranskih državnih dužnosnika ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu (premijera Benjamina Netanjahua i savjetnika iranskog vrhovnog vođe Alija Akbara Velayatija), i povezala ih s nastojanjima tih dviju zemalja za zaštitom njihovih nacionalnih interesa tijekom američko-ruskog samitu na vrhu, koji se održao nekoliko dana kasnije u finskom glavnom gradu Helsinkiju (16. srpnja).

I dok je sadržaj razgovora Putin-Netanjahu više-manje poznat i očekivan  (zaštita Izraela bila jedna od važnijih tema samita Putin-Trump), i svojom se glavninom odnosio na stanje u Siriji i tamo stacionirane proiranske šijtske postrojbe, razgovor Putin-Velayati ostao je u popriličnoj medijskoj sjeni. Potpuno krivo, s obzirom da je upravo Iran ključna zemlja oko koje se sada prelamaju koplja i po pitanju Sirije i Bliskog istoka općenito, ali i zbog američkog jednostranog povlačenja iz nuklearnog sporazuma s Teheranom i uvođenja sankcija prema Iranu i državama i tvrtkama koje budu surađivale s iranskim energetskim sektorom. U tom smislu pozicija i uloga Rusije bit će ključna i na nju Iran otvoreno računa kada je u pitanju zaštita njegovih temeljnih nacionalnih interesa pred sve snažnijim američkim pritiscima. S druge strane, mnogi Zapadni mediji proteklih tjedana izvješćuju kako će Moskva, zbog poboljšanja odnosa s SAD-om, izvršiti pritisak na Teheran i prinuditi ga na povlačenje iz Sirije. Oni time, zapravo, nastoje unijeti nervozu u odnose dviju zemalja koje su na sirijskom terenu otvoreni vojni saveznici, a na Bliskom istoku surađuju u okviru zajedničke borbe protiv terorizma.

Iz intervjua kojeg je 13. srpnja, dva dana nakon razgovora s Putinom, dao Ali Akbar Velayati, vidljiv je njegov optimizam kada je riječ o daljnjim odnosima Irana i Rusije, koje iranski državni vrh već otvoreno naziva strateškim. Velayati je izjavio kako je Rusija spremna u energetski sektor Irana investirati 50 milijardi dolara i da je jedna od velikih ruskih naftnih tvrtki potpisala ugovor s iranskim Ministarstvom za naftu, vrijedan 4 milijarde dolara, koji bi uskoro trebao početi s realizacijom. Velayati je također kazao, kako su i „Rosneft“ i „Gazprom neft“ počeli pregovore koji mogu završiti sklapanjem ugovora u vrijednosti od 10 milijardi dolara. Time bi se, naveo je Velayati, kompenzirao „izlazak pojedinih naftnih tvrtki iz zemlje“ nakon uvođenja američkih sankcija.

Koliko su tvrdnje iranskog političara točne teško je procijeniti, jer nikakve službene potvrde o tome od strane Moskve još uvijek nema. Međutim, ono što se sa sigurnošću zna i nakon završenog samita Putin-Trump je to, da će Rusija nastaviti suradnju s Iranom kroz program „iranska nafta za ruske proizvode i usluge“, ali tu se radi o puno manjim količinama uvezene nafte nego što od Irana za svoje potrebe kupuju azijski divovi Kina, Indija, Južna Koreja, Malezija i Japan, te Europska unija, kao glavni uvoznici iranske nafte.

Velayati je u Rusiji otvoreno govorio i o tome, kako Iran ne namjerava napustiti Siriju jer se on u toj zemlji, kao i u susjednom Iraku, nalazi na zakonitoj osnovi – temeljenoj na službenom pozivu vlada u Damasku i Bagdadu. Također je govorio kako će SAD morati napustiti bliskoistočnu regiju, koju permanentno destabilizira „proizvodnjom“ terorista.

Ovdje bih naglasio, što se tiče sirijskog sukoba, kako će on, neovisno o sudbini iranskog nuklearnog sporazuma biti riješen u dvostranom formatu, gdje će s jedne strane sudjelovati Rusija i Iran, a s druge SAD i Saudijska Arabija. Turska će težiti osiguranju svojih interesa levitirajući negdje između.  Također bih naglasio kako u predstojećim pregovorima o Siriji Moskva nije u stanju ignorirati ulogu Irana u toj zemlji i Bliskom istoku u cjelini, a da pri tom ne ugrozi i vlastite interese. Ruski interesi na Bliskom istoku nikada nisu iščezli. Oni su u vrijeme složenih unutarnjih odnosa u Rusiji tijekom 90.-ih godina bili samo zamrznuti. Sada je Moskva u izvrsnoj situaciji da ih ponovo učvrsti i proširi kroz višesmjernoo djelovanje, ne samo prema Iranu. Međutim, dok su god ključne zemlje regije, poput Saudijske Arabije i Izraela čvrsto vezane uz SAD po pitanju svoje sigurnosti i djeluju sukladno američkim interesima, Rusija nije u mogućnosti odreći se partnerstva s Iranom. Ona će to partnerstvo pod svaku cijenu nastojati zadržati, a snažni američki pritisak na Teheran pokušati dodatno iskoristiti za još jače uključivanje Irana u sferu svog utjecaja. Teheran pri tom nema previše mogućnosti za izbor, neovisno o svom tradicionalnom čvrstom i samostalnom vođenju vanjske politike i zaštite svojih interesa. O tome i svjedoči Velajatijev posjet Putinu, kao i njegove slatkorječive izjave o „sjajnoj budućnosti u odnosima“ dviju zemalja.

U konačnici, može se reći kako Velayatijev posjet Rusiji pobuđuje interes zbog nekoliko razloga, o kojima će se morati voditi računa.  Iran je od Rusije dobio službena jamstva za daljnju suradnju po pitanju Sirije i zabrinutost Teherana glede moguće „izdaje“ sa strane Rusije odstranjena je na najvišoj razini. S druge strane, spomenute izjave Ali Akbara Velayatija svojevrsna su poruka Washingtonu i Zapadu u cjelini, o tome, da se bliskoistočna problematika ne može riješavati bez sudjelovanja Irana. Iran je velika i važna zemlja (neovisno o strukturi i ustroju njegove vlasti), a da bi se prema njemu išlo metodama pritiska. S Iranom se može i mora razgovarati metodom uvjeravanja, a nikako s pozicije sile jer je to u startu kontraproduktivno. I tu se nikako ne radi isključivo o ponosu, tako svojstvenom mentalitetu Istoka.

Zoran Meter: Što Izrael traži od Putina u Siriji i hoće li to dobiti?

Izraelsko-iransko lobiranje: u Moskvi danas i Netanjahu i Ali Akbar Velayati

 

0 komentara

You may also like