Zoran Meter: Pršti optimizam kao da je S. Koreja od danas članica NATO-a. Ali do konkretnih rezultata dug je put

U utorak, 12. lipnja, u Sngapuru je održan dugo iščekivani, povijesni, prvi samit jednog američkog i sjevernokorejskog predsjednika – Donalda Trumpa i Kim Jong-una. O dosegnutim rezultatima i posljedicama tog sastanka za komentar smo pitali glavnog urednika Geopolitika News-a Zorana Metera. Evo njegovih promišljanja:

Kao što se i pretpostavljalo, pozornost čitavog svijeta danas je bila usmjerena na Singapur i dogovoreni prvi sastanak Donalda Trumpa i Kim Jong-una. Razumljivo je, s obzirom na povijesne okolnosti i donedavne međusobne prijetnje totalnim uništenjem „vatrom i ognjem“, kako su nakon njihovog susreta zavladali osjećaji ushićenja, sve pršti optimizmom i gotovo da izgleda, kako da Sjeverna Koreja samo što nije postala ravnopravna članica NATO saveza. Međutim, do konkretnih rezultata još je dug i trnovit put.

Ali, poput nekad prvog susreta Mihaila Gorbachova i Ronalda Regana u islandskom Reykjaviku, i ovaj susret treba promatrati kao početak otapanja velikog ledenjaka koji priječi uspostavu trajnog i pravednog mira na Korejskom poluotoku i to je za sada sasvim dovoljno. Više od toga za prvi put se i nije moglo postići niti smjelo očekivati. Ali i ovo, o čemu su se danas načelno složili, i više je nego dovoljno obojici državnika da kažu kako su postigli „fenomenalan uspjeh“. Trumpu je to potrebno za njegov imidž, prije svega na unutarnjo-političkom planu gdje je suočen s brojnim političkim problemima i aferama, a gotovo će to isto značiti i za Jong-una, samo bez Trumpovih problema koje on u jednostranačkom sustavu  s potpunim partijskim nadzorom sveukupnog života ne može niti imati. Obojica će, uz svoj propagandni stroj, znati iz ovog samita izvući maksimum benefita, iako konkretno još ništa nije dogovoreno. Potpisivanje zajedničke, široke i uopćene deklaracije o denuklearizaciji Sjeverne Koreje i Korejskog poluotoka, davanja snažnih američkih sigurnosnih jamstava Sjevernoj Koreji (od koga je to oni misle štititi?), spremnost na nastavak dijaloga uhu su ugodni za čuti i sasvim će sigurno pridonijeti smanjenju napetosti u odnosima dviju zemalja. Ali problemi između njih su toliko veliki, a nepovjerenje ogromno, da ih neće biti moguće  tako lako i brzo prevladati.

Osim toga ne smije se zaboraviti nešto vrlo važno, a to je, da je korejski problem ogledni primjer složenog geopolitičkog problema kojeg nije moguće razriješiti bez aktivnog sudjelovanja svih ključnih aktera – SAD-a, Kine i Rusije. Da li, i ako da u kolikoj mjeri u formalnom otvaranju američko-sjevernokorejskog dijaloga u pozadini sudjeluju Peking i Moskva možemo samo nagađati (ali kako se dijalog bude nastavljao utjecaj Pekinga i Moskve, kao zainteresiranih strana, sigurno će biti još prisutniji). Međutim, ukoliko percipiramo činjenice koje već znamo, a to su dva putovanja u vrlo kratko vrijeme Kim Jong-una u Kinu i razgovori s predsjednikom Xi Jinpingom, kao i nedavni, iznenadni posjet ruskog ministra vanjskih poslova Sergeya Lavrova Pjongjangu i njegov razgovor s Kim Jong-unom (potonji je Lavrovu predao pismo za predsjednika Putina s inicijativom za održavanje prvog rusko-sjevernokorejskog samita!), gdje je Lavrov pred kamerama izjavio kako Trumpu preporuča polagani pristup bez  prethodnih ultimativnih zahtjeva koje Pjongjang mora ispuniti (što je do tog momenta bio javni stav Donalda Trumpa), za pretpostaviti je kako Kim Jong-un ni u kom slučaju ne djeluje na svoju ruku. On, kao i njegova zemlja, uostalom, bez u oprvom redu Kine ne bi dugo opstali.

Trump je nakon Lavrovljevog posjeta Pjongjangu javno iskazao svoje iznenađenje tim potezom i prilično ga oštro kritizirao. Međutim, slučajno ili ne, Donald Trump je nakon toga vrlo brzo izmijenio svoju agresivnu političku retoriku u svezi održavanja samita u Singapuru (sjetite se samo pisma kojim je najprije otkazao održavanje samita zbog „neprijateljskih“ izjava Kim Jong-una, pa ga nakon dva dana povukao) i počeo govoriti upravo ono što je Lavrov kazao u Pjongjangu: ne treba odmah očekivati sveobuhvatni dogovor, to će biti proces, važno je početi razgovarati, a SAD pri tom ne odustaje od svojih zahtjeva za odustajanjem Sjeverne Koreje od razvoja atomskog oružja, uz čvrsta američka jamstva njezinoj sigurnosti. Dakle – potpuno drukčiji, i političko-diplomatski gledano školovan pristup jednoj kompleksnoj problematici koja ne može biti riješena s pozicije sile.

I još jedan bitan geoplitički moment: Trump je izlaskom iz nuklearnog sporazuma s Iranom širom otvorio vrata za dodatnu destabilizaciju Bliskog istoka, koja će  otpočeti  4. studenog s početkom primjene sveobuhvatnih sankcija protiv Irana i onih koji s njim budu ekonomski surađivali. Taj će potez imati širi, ne samo bliskoistočni geopolitički učinak u nadolazećem srednjoročnom razdoblju. ZatoTrump, hvatajući se u koštac s Iranom (koji, bez obzira na sve itekako ima svoje poluge za suprostavljanje američkim interesima, ne samo u regiji) nedvojbeno želi primiriti napetosti sa Sjevernom Korejom, ne želeći istodobno radikalizirati situaciju „na dva fronta“, uz sve već postojeće geoplitičke bitke koje SAD vodi sa svojim suparnicima, od Ukrajine i Sirije, do Južno-kineskog mora.

I ono, možda i najbitinije: Trump će otvaranje dijaloga s Kim Jong-unom svakako iskoristiti u predizborne svrhe budući da se u studenom ove godine održavaju izbori za Kongres. Oni su za njega od životne političke važnosti. Trump će se svim silama truditi osigurati većinu u budućem sazivu Kongresa, što bi mu omogućilo neometanu provedbu njegovih zacrtanih političkih ciljeva koji su sada često opstruirani upravo od strane tog istog Kongresa. U suprotnom, ukoliko ne uspije osigurati potrebnu većinu, Trumpu ozbiljno prijeti čak i impeachment ili, u najboljem slučaju, nastavak mučnog natezanja s oporbom unutar obje glavne političke stranke i traženje nužnih kompromisa. A Trump, uz sve ovo, želi i svoj drugi predsjednički mandat.

 

 

 

 

0 komentara

You may also like