Zoran Meter: SAD priprema sastanak Trump-Edogan i odustaje od „tvrde politike“ prema Ankari

Nakon nedjeljnih predsjedničkih i parlamentarnih izbora u Turskoj, koji su izazvali veliku medijsku pozornost diljem svijeta, za kraći komentar o njihovoj važnosti i posljedicama upitali smo našeg urednika Zorana Metera. Evo njegovih stavova:

Kao što smo jučer najavili, nakon uvjerljive pobjede Recepa Tayyipa Erdogana na nedjeljnim predsjedničkim izborima u Turskoj, najvažniji svjetski politički centri neće moći ignorirati činjenicu da će upravo „omraženi“ Erdogan voditi veliku tursku zemlju i naciju gotovo do 2030. g. i da će mu zbog toga ubuduće morati prilaziti s nužnom dozom poštovanja. To je potvrđeno i brojnim čestitkama svjetskih političkih uglednika, upućenih Erdoganu ubrzo nakon pobjede u prvom krugu predsjedničkih izbora: od najvažnijih europskih čelnika, uključno i kancelarke Angele Merkel, glavnog tajnika NATO-saveza Jensa Stoltenberga, pa do ruskog predsjednika Putina.

Danas je glasnogovornica Bijele kuće Sarah Sanders priopćila kako je u tijeku priprema za pregovore američkog predsjednika Donalda Trumpa i turskog čelnika Erdogana, kako bi se naglasile čvrste veze između dviju zemalja, ne spominjući datume mogućeg sastanka. Pri tom je američka administracija pozvala tursku vladu na „korake prema jačanju demokracije“ i „nastavku procesa za riješenje pitanja bilateralnih odnosa“.

Naravno da su ovi američki pozivi koji se odnose na jačanje turske demokracije samo deklarativnog karaktera, melem za uši vlastite javnosti – navikle na američke kritike prema Erdoganovoj Turskoj, i, zapravo, kulisa iza koje stoji propast tvrdolinijaške politike Washingtona prema Ankari. Jer svima je potpuno jasno kako Sjedinjene Države prema Turskoj više ne mogu nastupati s pozicije diplomatske sile i aroganicije, kao i ne uvažavanja njezinih regionalnih interesa, prije svega onih u Siriji (i Iraku), na čijem terenu Amerikanci vojno i politički podupiru zaklete turske neprijatelje Kurde, vojno organizirane unutar organizacija koje je Turska proglasila terorističkim. Takva američka politika nije urodila plodom: Erdogan se nije uplašio izolacije Zapada i ojačao je turski vanjskopolitički smjer prema Istoku, uspostavivši partnerske odnose s Rusijom, a po pitanju Sirije čak i sa svojim regionalnim antagonistom Iranom kroz redovite provedbe Astanskih pregovora o završetku sirijskog sukoba. Washington je postao svjesan dugoročne neodrživosti svoje politike ucjene prema Ankari (prisjetimo se samo nedavnih prijetnji sankcijama, obustave isporuka zrakoplova F-35 ukoliko Turska ne odustane od kupnje ruskog proturaketnog sustava S-400 i td.) te je, nakon spoznaje da na izborima u toj zemlji neće pobijediti nitko drugi osim Erdogana, već i ranije poduzeo korake prema američko-turskoj pomirbi. Oni se najbolje ogledaju u konačno postignutom sporazumu SAD-a s Turskom oko izvlačenja kurdskih snaga iz grada Manbija na sjeveru Sirije (kao glavni turski zahtjev na sirijskom terenu), u čemu je vodeću ulogu odigrao više ne Pentagon, koji je po pitanju Sirije odavno pokidao odnose s Turskom, već upravo treći po redu Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost, kontroverzni „jastreb“ John Bolton, kojemu se s tim ciljem priključio državni tajnik Mike Pompeo. Takvo postupno smirivanje napetosti, koje treba promatrati kao diplomatski uspjeh Ankare kroz svoju prethodno izraženu nepokolebljivost i upornost, Washington sada želi iskoristiti i za sveobuhvatno postizanje riješenja krize u bilateralnim odnosima s Ankarom. To neće biti ni malo lako jer je Turska državna politika definitivno zauzela  vanjskopolitički smjer samostalnog odlučivanja o ključnim pitanjima od svog nacionalnog interesa, pri čemu je Ankara potpuno svjesna svoje važnosti, kako na južnom krilu NATO saveza kojeg je član, tako i na ukupnoj, globalnoj geopolitičkoj areni. Njezina uloga nezaobilazna je i po pitanju rješavanja migrantske krize, što je ključno za Europsku uniju. Svemu će se tome sve velike sile u ovoj ili onoj mjeri morati prilagoditi i biti vrlo kooperativne prema Ankari, barem što se turskog okružja tiče. Drugim riječima, Erdoganova Turska će svima biti nepouzdani partner bez kojeg se ne može.