Europa se, suprotno stavovima velikog Bismarcka, nalazi na opasnom pragu vođenja (trgovinskog) rata na dvije fronte istodobno (i s Rusijom i sa SAD-om), uz masu drugih problema sigurnosne, obrambene, energetske i socijalno-humanitarne prirode: poput terorističke ugroze, krize u Ukrajini i zaoštrenih odnosa na svojim istočnim granicama prema Rusiji, do nepresušnog izbjegličkog vala koji prijeti opasnim političkim posljedicama po jedinstvo ali i samu opstojnost EU. Trump jednostavno shvaća i priznaje realnost: svijet je postao tripolaran tj. formirao se „trokut moći“ SAD-Rusija-Kina. Washington je želio samo osovinu SAD-Kina ali eto, to se nije moglo dogoditi. Rusija se pokazala presnažna pa realnost treba prihvatiti, jer nitko od nuklearnih sila međusobno ne želi i nikada neće ratovati. A hoće li se u međuvremenu pojaviti još jedan ili više „kutova“ pa da od formiranog „trokuta moći“ nastane „četverokut“ i td. teško je reći, ali se zna kako Trump ne želi da taj novi „kut“ postane EU. On, zato, sada gotovo ultimativno govori: s europskim državama sklapat ćemo sporazume na bilateralnoj osnovi, a nikakva EU za to meni nije potrebna. Takav američki stav može dovesti čak i do „trgovinskog rata“ unutar same EU: države članice konkurirat će jedna drugoj nastojeći se što bolje prilagoditi novonastalom stanju i po sebe izvući što veće dividende.
Da se od američkog predsjednika Donalda Trumpa može očekivati puno toga neočekivanog više i nije neka vijest. Ali dvije najnovije vijesti svakako plijene pozornost ozbiljnošću i dubinom svojih geopolitičkih i geostrateških posljedica ukoliko budu realizirane. Radi se o Trumpovim „probnim balonima“ u svezi priznanja Krima dijelom ruskog teritorija, kao i Pentagonovim analizama cijene i posljedica mogućeg povlačenja američke vojske iz SR Njemačke.
Predsjednik Trump već je i ranije spominjao mogućnost razgovora oko statusa Krimskog poluotoka, a posljednji put to je jasno spomenuo 8. lipnja, na sastanku G7 u Kanadi, kada je kazao da je Krim ruski, jer njegovi stanovnici govore ruskim jezikom (info: BuzzFeed). Tada je, također, postavio i pitanje, zašto se vođe G7 nalaze na strani Ukrajine, „jedne od najkorumpiranijih država svijeta“? Ta je vijest vrlo bliska onoj s tog istog samita, kada je Trump pred novinarima izjavio kako se Rusiju treba vratiti u okvir G8 zemalja koje moraju upravljati svijetom.
Za komentar ovih informacija, kao i onoga što možemo očekivati od predstojećeg samita Putin-Trump u Helsinkiju, pitali smo našeg urednika Zorana Metera, čije stavove i prosudbe prenosimo u cijelosti:
Naravno kako se izjave takve vrste i na takvoj političkoj razini ne daju u šali, pa dolazile one i od samoga Trumpa. A američki predsjednik već je i prije njihovog izricanja znao kako se na različitim diplomtskim razinama između Washingtona i Moskve aktivno priprema američko-ruski samit na najvišoj razini tj. njegov prvi osobni sastanak s ruskim predsjednikom Putinom, ukoliko se isključe kraći susreti dvojice čelnika na marginama različitih međunarodnih konferencija – poput sastanka G20 u Hamburgu ili APEC-a u Vijetnamu. Zbog toga je Trump nedavno u Kanadi i „puštao probne balone“ kroz navedene izjave – ruskoj strani sigurno ugodne za uši. Potvrda toga došla je iz SAD-a i u subotu, 30. lipnja. Odgovarajući na pitanje novinara, može li on priznati priključenje Krima Rusiji, Trump je odgovorio: „Vidjet ćemo!“ Pritom je optužio bivšeg predsjednika Baracka Obamu riječima: „Obama je to učinio mogućim.“ Gotovo identičan odgovor dao je i na pitanje, hoće li ukinuti sankcije protiv Rusije.
Druga vijest, pristigla u subotu iz SAD-a (objavio ju je The Washington Post, op. GN.), je ona, prema kojoj Pentagon analizira cijenu i posljedice masovnog povlačenja svoje vojske iz Njemačke temeljem rastućih napetosti između predsjednika Trumpa i kancelarke Angele Merkel. Interes o tome Trump je pokazao prigodom susreta sa svojim savjetnicima, kada je bio začuđen veličinom američkih snaga i kada se požalio što druge zemlje malo izdvajaju za zajedničku sigurnost i obranu. Ova je informacija zabrinula europske službenike koji nastoje proniknuti, namjerava li Trump uistinu realizirati svoju ideju ili je to samo njegova pregovaračka taktika uoči predstojećeg samita NATO saveza u Bruxellessu.
Samit Putin-Trump održat će se 16. srpnja u finskoj prijestolnici Helsinkiju. Radne grupe dviju najmoćnijih zemalja svijeta aktivno djeluju na razradi tema razgovora, a sigurno je kako će se razgovarati o stanju u Siriji i Ukrajini, dok je „umješanost“ Rusije u američke izbore samo paravan za američku javnost, sustavno „bombardiranu“ tom“činjenicom“ proteklih godinu i pol dana Trumpovog madndata. I sam Trump najavljuje razgovor o toj temi, ali je isto tako prije nekoliko dana otvoreno kazao kako je uvjeren da nikakve umješanosti Rusije u američke izbore nije bilo. U Helsinkiju će Trump s Putinom pokušati postići dogovor koji bi omogućio čim skorije povlačenje američkih vojnika iz Sirije (info: CNN). S druge strane, glasnogovornik ruskog predsjednika Dmitry Peskov izjavio je kako je Moskva spremna poduzeti korake u normalizaciji odnosa s Washingtonom u onolikoj mjeri koliko je za to spremna američka strana.
Bilo kako bilo, najavljeni američko-ruski samit na vrhu izazvao je zabrinutost glavnih europskih političkih lidera, što nije niti malo čudno. Europska se unija svojom nepromišljenom vanjskom politikom i prevelikom dozom atlantizma i premalo istinskog europeizma (a ne onog elitističkog, odnarođenog, koji na nacije gleda samo kao na folklor) sada našla u „neobranom grožđu“. Slušajući bespogovorno naredbe prethodnog predsjednika Baracka Obame, EU je sankcijama protiv Rusije de facto protiv nje pokrenula „trgovinski rat“, unaprijed znajući kako će to i po nju samu imati velike posljedice. To i nje tako čudno, imajući u vidu EU mantru, već davno danu Washingtonu: odričemo se svoje (vanjske) politike u zamjenu za ekonomsku samostalnost. A onda je neočekivano došao Trump i rekao, „gospodo, nema više ni ekonomske samostalnosti – igra je završena“. Zbog toga Europskoj uniji sada prijeti „trgovinski rat“ i od strane SAD-a. Umirujuće po, prije svega Njemačku, može djelovati jedino nova informacija Reutersa, prema kojoj je američko Ministarstvo financija Berlinu dalo jamstva kako se prema Njemačkoj neće primjenjivati sankcije u odnosu na poslovanje s ruskim plinovodima! Drugim riječima, Trump daje „zeleno svijetlo“ za plinovod „Sjeverni tok 2“ (iako, gledano realno, vrlo teško bi taj projekt uspio i spriječiti). Možda daje svoj pristanak uz uvijet da ga grade Amerikanci? Tko zna? Sačekajmo ipak Helsinki. I Rusi će nešto trebati dati zauzvrat za moguće američke ustupke!
Strah europskih elita od američko-ruskog samita je velika. EU se, suprotno upozorenjima velikog Bismarcka, sada nalazi na opasnom pragu vođenja (trgovinskog) rata na dvije fronte istodobno, Rusijom i SAD-om, uz masu drugih problema sigurnosne, obrambene, gospodarske, energetske i socijalno-humanitarne prirode: poput terorističke ugroze, krize u Ukrajini i zaoštrenih odnosa na svojim istočnim granicama prema Rusiji, protuiranskih sankcija, do nepresušnog izbjegličkog vala koji prijeti opasnim političkim posljedicama po jedinstvo ali i samu opstojnost EU. Trump jednostavno shvaća i priznaje realnost: svijet je postao tripolaran tj. formirao se „trokut moći“ SAD-Rusija-Kina. Washington je želio samo osovinu SAD-Kina ali eto, to se nije moglo dogoditi. Rusija se pokazala presnažna i realnost treba prihvatiti, jer nitko od nuklearnih sila međusobno ne želi i neće ratovati. A hoće li se u međuvremenu pojaviti još jedan ili više „kutova“ pa da od formiranog „trokuta moći“ nastane „četverokut“ i td. teško je reći, ali se zna kako Trump ne želi da taj novi „kut“ postane EU. On, zato, sada gotovo ultimativno govori: s europskim državama sklapat ćemo sporazume na bilateralnoj osnovi, a nikakva EU za to meni nije potrebna. Takav američki stav može dovesti čak i do „trgovinskog rata“ unutar same EU: države članice konkurirat će jedna drugoj nastojeći se što bolje prilagoditi novonastalom stanju i po sebe izvući što veće dividende.
Što se tiče Trumpovih izjava o priznanju Krima dijelom Rusije, treba reći kako je Trump ipak još uvijek dobrim dijelom talac unutarameričkog političkog i medijskog mainstreama pa te izjave treba u prvom redu promatrati kao njegovu želju za izgradnju dobre pregovaračke atmosfere s Putinom. Ali tko zna što se sve može dogoditi, jer je i samo održavanje samita već svojevrsna Trumpova pobjeda nad svojim unutarnjim protivnicima. Još prije svega nekoliko mjeseci takav samit u SAD-u bi bio proglašen svetogrđem, herezom, a Trumpa bi medijski i politički razapeli. Trumpova posljednja kadrovska križaljka kroz imenovanja Mikea Pompea i Johna Boltona za svoje najbliže suradnike učinila je svoje (prvi je donedavni direktor CIA-e, a drugi najsnažniji neokonzervativac i „jastreb“ na američkoj političkoj sceni), čime je Trump umrtvio udare „s desna“ u Kongresu i javnosti. Udari „s lijeva“ puno su mu manji problem jer oni i ne predstavljaju njegovo biračko tijelo. Osim toga, u slučaju eventualne Trump-Putinove političke trgovine jasno je kako njihov dogovor o bilo čemu nitko u svijetu nema mogućnosti spriječiti ili promijeniti. Dobiti dvije strane mogu puno i u međusobnim gospodarskim odnosima, prije svega američkim investicijama u ruski energetski sektor. A budimo i do kraja realni: Zapad će, poput Srbije po pitanju Kosova, prije ili kasnije morati prihvatiti realnost da je Krim sastavni dio Rusije i da se ta činjenica više ničim ne može promijeniti. To se, uostalom, znalo od samog početka, ali Zapadne sankcije, time uvjetovane, morale su prije svega prikriti činjenicu velikog američkog moralnog ali i geostrateškog gubitka, jer SAD su jako računale na protjerivanje ruske Crnomorske flote iz Krima kroz stavljanje Ukrajine pod svoj politički nadzor i sabijanje Rusa uz svoj dio crnomorske obale. I zato je Trump u pravu kada optužuje Obamu za nepromišljenu vanjsku politiku i po ovom pitanju, govoreći pritom kako on (Trump) za ovo stanje nije odgovoran i ne želi biti njegov talac. Zato i nema sumnje da je Trump inicijator samita s Putinom. Trumpu se žuri. Po njegovu političku opstojnost presudni izbori za Kongres održavaju se već u studenom: on je zato ubrzano „sredio“ odnose sa Sjevernom Korejom, sankcijski udario na Iran, pokrenuo „trgovinske ratove“ s partnerima i konkurentima. Međutim, „guranjem“ samita s „omraženim“ i stigmatiziranim Putinom usprkos protivljenju mnogih političkih snaga u Washingtonu, uključno i onih iz njegovog aparata, Trump, koji želi demonstrirati američku globalnu dominaciju, zapravo, demonstrira nešto sasvim suprotno: on se s Putinom ne ide družiti jer je dobre duše već zato što su SAD primorane s Rusijom razgovarati i dogovarati se o najvažnijim svjetskim problemima. Moskva ima „ključ u rukama“ za brojne globalne probleme (od onih energetskih, sada Trumpu najvažnijih zbog učinkovitosti sankcija protiv Teherana), do europskih, bliskoistočnih, afganistanskih i td.
Kraće rečeno, na skorom samitu Trump-Putin može se dogoditi puno ali i ništa. Međutim, ukoliko se i ne dogodi ništa i ne dođe do bilo kakvog konkretnog sporazuma po nekom od gorućih globalnih problema današnjice, on će svejedno biti uspjeh. Doći će do emocionalnog, psihološkog i konceptualnog pomaka, slično kako je to bilo i nakon samita Trumpa i Kim Jong-una u Singapuru. Prisjetimo se, samo još prije dva mijeseca u SAD-u se na svim razinama, i političkim i medijskim, javno govorilo o Sjevernoj Koreji kao ozbiljnoj nuklearnoj prijetnji po Sjedinjene Države. Nakon Singapura takva je retorika kao rukom odnesena, makar još ništa konkretno nije dogovoreno a kamo li učinjeno. I sasvim sigurno, slično će biti i nakon Helsinkija: napetost u odnosima dviju najmoćnijih zemalja svijeta će donekle popustiti, a otvorit će se prostor za daljnje pregovore, neovisno o tome koliko će oni biti dugi, teški, mukotrpni. Razgovarati je bolje nego ratovati, poglavito u američko-ruskim odnosima. A dok veliki pregovaraju mali šute, promatraju i čekaju. Njih ionako nitko ništa ne pita, a savezništva se sklapaju i razvrgavaju, već prema potrebi. To je poučak i za hrvatsku vanjsku politiku: ne trčati pred rudo i unaprijed rušiti mostove s bilo kim, samo da bi se nekome dodvorilo. Gorku pilulu takve politike upravo guta Bruxelless.
0 komentara