U Drugom svjetskom ratu bilo je mnogo ratnih poprišta jer je rat bio uistinu svjetski kao nijedan drugi do tada. Jedno od manje poznatih poprišta rata bio je i Arktik. Na tamošnjim morima i na Arktičkom oceanu uspostavljene su savezničke pomorske rute koje su se kretale od Velike Britanije, Islanda i Sjeverne Amerike prema ruskim lukama Arhangelsk i Murmansk. Sudjelovale su britanska Kraljevska mornarica, Mornarica SAD-a i kanadska Kraljevska mornarica. Nijemci su ih, naravno, nastojali u tome spriječiti. Britanci su nosili najteži teret arktičke kampanje. Premda je arktičko bojište manje poznato ono je bilo iznimno opasno i obilježeno ogromnim rizicima i strahovitim patnjama svih vojnih i civilnih aktera koji su u njega bili uključeni.
Kad je nacistička Njemačka napala Sovjetski Savez, 22. lipnja 1941., američki vojni lideri protivili su se slanju vojne pomoći SSSR-u s obrazloženjem kako su vlastiti resursi nedostatni za potencijalne vlastite ratne napore, a još manje da pomažu drugima. U britanskoj Kraljevskoj mornarici vidjeli su još jednu stratešku prepreku: svaki materijal koji se šalje SSSR-u arktičkim konvojima morao bi biti transportiran prema krajnjim odredištima, lukama Murmansku i Arhangelsku, od kojih je potonja pristupačna samo u ljetnim mjesecima kada nema leda. Plovidba konvoja morala bi se odvijati brzinom od osam do devet čvorova kako bi se skratila opasnost od njemačkih U-podmornica, ratnih brodova i zrakoplova-bombardera iz obližnje sjeverne Norveške na „samo“ tjedan dana.
Britanski premijer Winston Churchill i američki predsjednik Franklin Roosevelt odbacili su pritužbe jer su smatrali kako je pomoć Sovjetskoj Rusiji važnija od svih rizika koje arktički konvoji nose. Na početku je Adolf Hitler pridavao malo pozornosti arktičkoj morskoj vezi između zapadnih i istočnih Saveznika, iako ga je zabrinjavala mogućnost britanskog iskrcavanja u Norveškoj i zato je naredio militarizaciju norveške obale. Churchill je ostao zagovornik pomorske invazije na Norvešku sve do kraja 1944. a takve ideje su sustavno odbacivali britanski generali.
Britanski admiral, Sir Dudley Puond, prezirao je ideju o preusmjeravanju resursa s ključne bitke na Atlantiku kako bi se otvorilo novo riskantno bojište isključivo kako bi se pomagalo odbojnim Sovjetima koji su bili na rubu poraza. Pound je strahovao od toga da bi se oslabljena britanska flota mogla suočiti s najboljim njemačkim ratnim brodovima kao što je Tirpitz. Bojazan je pojačana neuspješnim britanskim zračnim napadom na njemačke obalne položaje u Norveškoj 30. srpnja 1941. Taj napad koštao je Britance uništenja 11 od 20 torpedo bombardera Swordfish. Motiv napada bila je želja da se prekine njemačka pomorska trgovina željeznom rudom.
Usprkos protivljenjima, Churchill je ostao neumoljiv. Inzistirao je da Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD moraju osigurati pomorske transporte vojnog materijala i opreme, goriva, hrane i drugih sirovina SSSR-u, bez obzira na sve opasnosti. Tijekom 1941. i 1942. jedan od najistaknutijih strateških ciljeva Churchilla bila je mogućnost da se suprotstavi njemačkim snagama gdje god je to moguće i stoga je zahtijevao uspostavu kontinuiranog ciklusa arktičkih konvoja.
Konvoji su pokrenuti u kolovozu 1941. Oni koji su stizali u SSSR nosili su naziv PQ, a povratni u Veliku Britaniju QP. Konvoji su postali epska ratna priča. I prije nego što su Nijemci počeli radnje da onemoguće realizaciju konvoja, arktičko vrijeme se pokazalo kao veliki neprijatelj. Brodovi su plovili kroz nemirna i uzburkana mora gdje su oluje bile svakodnevica zajedno s ogromnim valovima i ledom. Smrti mornara zbog snježnih oluja na moru i njihovih posljedica kontinuirano su se događale. Na prolazu Murmansk skoro svaki brod je pretrpio oštećenja zbog nevremena. I najveći brodovi bili su ranjivi.
Britanski lučki radnici, osobito u Glasgowu, dobili su reputaciju nestručnih radnika zbog nemara u slaganju i pakiranju tereta u brodove, što je predstavljao kontrast u usporedbi s pedantnim Amerikancima. Ne samo da je teret koji je stizao u ruske luke bivao oštećen tijekom putovanja, nego je prijetio preživljavanju broda budući da bi se često otkačio u plovidbi. Ponekad su se događali i požari tereta u brodovima jer bi došlo do zapaljenja kamiona i druge opreme. Posade su morale raditi bez prestanka. Najčešće se radilo o razbijanju debelih naslaga leda na moru ili na testiranju oružja kojima su se maziva smrzavala od hladnoće. Mornari su morali nositi debele naslage odjeće iako im ni to nije jamčilo toplinu. Posade su preživljavale na prehrani koja se sastojala od kakaa i sendviča od govedine, dok su spavali između njemačkih napada. Mrzili su tminu arktičke zime ali neprekinuto ljetno svjetlo bilo je još gore. Ljepota polarne svjetlosti (aurora borealis) bila je kontrast rizičnom životu mornara na nemirnom Arktičkom oceanu.
Trgovački brodovi koji su u drugoj polovici 1941. stizali iz Britanije u Rusiju bilo je neokrznuto. U Rusiji su isporučili malene količine tenkova, zrakoplova i gume. Nijemci su jedva primijetili njihov prolazak. Godine 1942. situacija se temeljito promijenila jer su upravo te godine Britanci započeli transportirati velike količine opreme i sirovina. Ono što je bilo važno 1942. bila je snažna njemačka zračna i pomorska nazočnost na Arktičkom oceanu koja je prijetila konvojima. Hitlerove pomorske trupe počele su energično reagirati kako bi uništile arktičku poveznicu između Saveznika.
Konvoj PQ11 u veljači 1942. bio je zadnji konvoj koji je uživao u relativno sigurnoj plovidbi. Njegov nasljednik PQ12 suočio se s ozbiljnim poteškoćama zbog santi leda. Štoviše, morao je igrati igru mačke i miša s njemačkim ratnim brodom Tirpitzom koji je bio u blizini. Kapetani su bili izvan sebe od bijesa kad je BBC u vijestima objavio da je „vrijedan teret na putu prema Rusiji.“ Pokazalo se tada, i na drugim primjerima u ratu, kako se potrebe promidžbe sudaraju s potrebama vojne tajnosti. U ožujku Britanci su propustili priliku da njihovi Albacore bombarderi potope Tirpitz, ali u tome nisu uspjeli već su imali gubitak od dva zrakoplova. Četvrtina pošiljke konvoja PQ13 koja je iznosila 21 trgovački brod, 30.000 tona tereta bila je izgubljena zbog napada U-podmornica i oštećenja u nevremenu. Zbog prijetnje Tirpitza svaki konvoj je zahtijevao pratnju skoro jednakog broja ratnih brodova poput trgovačkih. Razarači su pružali dobru zaštitu od U-podmornica. Trgovački brodovi bili su opremljeni protuzračnim baterijama. Krstarice su pratile konvoje sve do Medvjeđeg otoka i pružale su zaštitu od njemačkih razarača. Dva dana istočno od islandske kontrolne točke, njemačko izvidničko dalekometno zrakoplovstvo (najčešće Focke-Wulfe Condor) prilazilo je konvojima i kružilo iznad njih kako bi javilo koordinate Luftwaffeu u Norveškoj. Uslijedili su teški dani napada njemačkih bombardera i U-podmornica.
Primitivna zračna potpora na britanskim trgovačkim brodovima uvedena je u travnju kad je u službu ušao prvi CAM brod. Radilo se o brodu koji je bio opremljen jednim zrakoplovom-lovcem Hawker Hurricane. On se lansirao (katapultirao) na raketni pogon kako bi uništio ili otjerao napadački bombarder. Obično bi Hurricane bio izgubljen. Tada bi se pilot tada spasio iskakanjem u ocean u blizini konvoja. Rijetki Hurricanei su postizali uspjeh. Obično bi bili lansirani prekasno i zahtijevali su skoro suicidalnu hrabrost pilota koji bi se nadali da će ih posada pokupiti prije nego se smrznu u moru.
Svaki konvoj je doživio svoju vrstu tragedije na određeni način. Tako je u konvoju QP13 šest britanskih brodova izgubljeno jer su upali u vlastito minsko polje blizu Islanda. Kad je torpediran brod u konvoju PQ14, osoblje u strojarnici je trenutno bilo razneseno u fragmente kao i teret. 40 osoba je preživjelo tako što je skočilo u more da bi naposljetku preživjelo njih samo devet. Krstarice Trinidad i Edinburgh su potopljene nakon žestokih bitaka i pokušaja spasa. Kako su se tijekom 1942. borbe na moru zaoštravale, časnici na trgovačkim brodovima tužili su se zbog loše zaštite od strane vojne mornarice. Prezirali su činjenicu da su velike krstarice prestale pružati potporu kod Medvjeđeg otočja. Također su ukazivali na činjenicu da su prateći vojni brodovi često napuštali konvoje kako bi se borili s U-podmornicama. Malo je pruženo potpore iz zraka. Saveznički trgovački brodovi u konvojima bili su izloženi napadima bombardera i torpedo napadima, što je bilo opasnije od bitke na Atlantiku. Čak su se događale i pobune mornara. Npr. jednom prilikom 20 američkih mornara se pobunilo i u konačnici su bili poslani u zatvor prilikom dolaska u Murmansk.
Ipak, Churchill se žestoko opirao pomisli o prestanku konvoja tijekom ljeta 1942. kad je na Arktiku vladao vječni dan. Tada su vođene žestoke bitke na Istočnom frontu te je Sovjetska armija bila u teškom položaju i dobro je došla svaka pošiljka. Churchill je bio svjestan ako prestanu konvoji da će to uvelike umanjiti reputaciju Ujedinjenog Kraljevstva prema i ovako i onako superiornim dvama Saveznicima. Smatrao je da je konvoj uspješan ako polovica stigne do cilja. Konvoj PQ16 je opravdao njegovu odlučnost jer se pokazao iznimno uspješnim. Isplovio je 21. svibnja dosegavši sovjetske sjeverne luke 30. svibnja nakon petodnevnih zračnih napada u kojima je sedam brodova potopljeno, a tri oštećena; 25 brodova stiglo je sigurno. Sljedećeg mjeseca dogodila se najneslavnija epizoda u arktičkim konvojima.
Konvoj PQ17 isplovio je 27. lipnja iz Hvalfjörðura na Islandu za luku Arhangelsk. Konvoj su locirale njemačke snage 1. srpnja, nakon čega su ga neprestano pratile i napadale. Admiral Pound, djelujući na temelju informacija da se njemačke jedinice, uključujući Tirpitz, kreću u presretanje, naredio je da se brodovi za zaštitu HMS Duke of York i USS Washington udalje od konvoja i da se konvoj rasprši. Zbog kolebanja od strane Nijemaca, Tirpitz se nikada nije pojavio. Konvoj je bio prva velika zajednička anglo-američka pomorska operacija pod britanskim zapovjedništvom. Trgovački brodovi su ostali bez pratnje što se pokazalo pogubnim. Napali su ih Luftwaffeovi zrakoplovi i podmornice, a od 35 brodova, samo ih je 11 stiglo na odredište, isporučivši 64.000 tona tereta. Njemački uspjeh bio je moguć zahvaljujući signalnoj obavještajnoj analizi.
Konvoj PQ18 nije isplovio sve do rujna 1941. kada je izgubio 13 brodova od 40, a 10 od njih zbog napada iz zraka. Među časnicima vojnih i trgovačkih brodova arktički prolaz predstavljao je najgori teatar rata. Zbog užasa poput iznenadnih napada iz zraka i iz mora mnogi časnici bili su traumatizirani dugo nakon bitki a neki su dobili i PTSP. U zimu 1942./1943. admiralitet britanske mornarice donio je odluku da pošalje neke konvoje koji bi plovili bez vojne pratnje. Posade su se sastojale od dragovoljaca koje su privukli novčani bonusi od 100 funti časnicima, a 50 funti običnom osoblju. Pet od 13 brodova stiglo je na odredište. Jedan brod koji nije uspio nasukao se na norveškom arhipelagu Svalbard gdje je posada pretrpjele tjedne teške oskudice – većina je umrla od gangrene kao posljedice smrzotina, a šačica je spašena od norveške skijaške patrole. Na jednom brodu je izbila pobuna vatrogasaca (bivših zatvorenika)kad su došli u priliku da konzumiraju rum koji je bio namijenjen Sovjetima. Dva mornara su izbodena prije nego je ponovo uspostavljena disciplina.
Općenito, kad bi na koncu brodovi stigli u ruske luke, posade su imale malo čemu se veseliti osim što su spasile gole živote. Mornare je dočekivala magla, tamno more i snijeg i led koji su prekrili okolne stijene i ostali krajolik. Neki su atmosferu opisivali kao ledeni pakao. U Murmansku su saveznički brodovi i posade bili stalne mete njemačkih zračnih napada. Na obali je ruska dobrodošlica bila ledena, a smještaj loš. Neki britanski mornari su došli s velikim entuzijazmom prema sovjetskim kolegama ali bi on brzo splasnuo nakon sumornog dočeka. Osobito su gađenje osjećali američki mornari budući da im je bio uskraćen komfor u kojem bi obično uživali. Zapadni Saveznici su bili svjesni da Sovjeti neće iskazati svoju zahvalnost. Sovjeti su nakon rata izrekli izjavu koja je postala legendarna ali je bila točna: „Bog zna da smo im u potpunosti platili u ruskim životima.“
Početkom 1943. postalo je jasno kako saveznički konvoji neće biti lagan zadatak sve do kraja rata. Loše vrijeme i Nijemci naoružani smrtonosnim U-podmornicama jamčili su mnogo muka. Sudjelovanje u arktičkim konvojima bilo je iznimno teško ali gubici su naglo pali. Tijekom 1943. Kraljevska mornarica je konačno bila u stanju pružiti dostojnu potporu konvojima u obliku protupodmorničke i protuzračne obrane. Položaj nacističke Njemačke bio je sve gori u Rusiji i na Sredozemlju pa je Hitler dio U-podmornica i Luftwaffea morao premjestiti na druga bojišta. Također, Hitler je odbio odobriti mnoge značajne napade na konvoje sve do napada ratnog broda Scharnhorst u prosincu 1943. (vidi sliku ispod) koji je rezultirao njegovim potapanjem od strane britanskog ratnog broda HMS Duke of York sjeverno od norveške obale.
Od 1943. nadalje SAD je krenuo slati pomoć Sovjetskom Savezu i drugim rutama. Pola američkih ratnih isporuka stiglo je u SSSR preko ruskih pacifičkih luka, četvrtina kroz Iran i četvrtina kroz arktičke luke Arhangelsk i Murmansk. Ukupno je organizirano 87 konvoja do svibnja 1945. Tijekom cijelog rata na Arktiku između 1941. i 1945. izgubljeno je 18 ratnih i 87 trgovačkih brodova. Cijena u ljudskim životima u arktičkim konvojima bila je upečatljivo mala u usporedbi s drugim frontovima – poginulo je samo 1.944 vojnih i 829 civilnih časnika. S obzirom na njemačku stratešku dominaciju iznenađujuće je ne kako su puno, nego kako su malo savezničkih brodova potopili. Nijemci su izgubili jedan ratni brod, tri razarača, 32 U-podmornice i značajan broj zrakoplova. Iako su resursi poslani konvojima 1941. i 1942. bili prvenstveno simboličkog karaktera, od 1943. postali su iznimno važni za ishod rata na Istočnom frontu i bez tih isporuka rezultati rata na istoku ne bi bili isti. Vjerojatno bi Sovjeti nadvladali Nijemce ali bi se rat znatno produljio bez savezničkih tenkova, transportnih vozila, oružja, hrane, sirovina. Naposljetku, arktički konvoji dali su neprocjenjiv doprinos savezničkom ratnom naporu u likvidaciji nacističke Njemačke.
