Božićno primirje 1914. – Kratka pobjeda dobra u okrutnom ratu

U okrutnom vrtlogu užasnog Prvog svjetskog rata dogodila se jedna od najčudnijih i najdojmljivijih stvari u povijesti ratovanja – božićno primirje. Riječ je o spontanom, neslužbenom i improviziranom primirju koje je nastupilo uzduž Zapadnog bojišta tijekom Prvog svjetskog rata na Badnjak i Božić 1914. Primirje nije poštovano uzduž cijele bojišnice, niti su ga vojni zapovjednici odobrili, ali na velikim dijelovima Zapadnog fronta oružje je nakratko utihnulo, a zamijenile su ga božićne pjesme i druženje dojučerašnjih neprijatelja.

Europske države krenule su u rat u ljeto 1914. s velikim entuzijazmom i uvjerenjem mnogih da će sukob biti gotov do Božića iste godine. Međutim, u samo nekoliko mjeseci stotine tisuća vojnika poginule su u teškim borbama. Njemačko napredovanje bilo je zaustavljeno na Marni, a „Utrka do mora“ između Njemačke i Saveznika odigrala se na Ypresu. Rezultat je bila krvava pat pozicija, s bojištem koje se protezalo od švicarske granice do Sjevernog mora.

Do prosinca 1914. iznimno naporno rovovsko ratovanje postalo je tmurna svakodnevica.  Tjedni jake kiše pretvorili su rovove i ničiju zemlju u smrznutu i blatnjavu močvaru. Za vojnike na Zapadnom frontu, svakodnevni život je bio bijedan, međutim, to je bila bijeda koju su dijelili neprijatelji koji su na nekim mjestima bili razdvojeni manje od 50 metara. Vojnici u rovovima vidjeli su i proživjeli žestoke bitke, ali povijest će pokazati kako još nisu iskusili najgore užase koje će proizvesti Prvi svjetski rat u godinama koje će uslijediti.

Početkom prosinca 1914. Vatikan je pokušao dogovoriti formalno primirje za blagdane između Antante i Centralnih sila. Papa Benedikt XV. postao je papa samo mjesec dana nakon izbijanja rata, a 7. prosinca uputio je apel čelnicima Europe da „puške utihnu barem u noći u kojoj su anđeli pjevali”. Papa se nadao kako će primirje omogućiti zaraćenim silama da pregovaraju o poštenom i dugotrajnom miru, ali za takav pravedni mir bilo je malo zainteresiranih. Međutim, negativni stav njihovih vođa prema prekidu vatre, barem za blagdane, nije spriječio vojnike na prvim crtama da preuzmu inicijativu. Kako se približavao 25. prosinca, stalna kiša je ustupila mjesto mrazu, a bojišta Flandrije bila su prekrivena mekim slojem snijega. Njemački car Wilim II. pridonio je blagdanskom ozračju kada je poslao božićna drvca na bojište u nastojanju da ojača moral. Dana 23. prosinca njemački su vojnici počeli postavljati stabla pokraj svojih rovova. Pjevali su njemačke verzije božićnih pjesama poput “Tihe noći“, a s druge strane rovova britanski vojnici odgovarali su pjevanjem vlastitih božićnih pjesama.

Iako je bilo malo britanskih vojnika koji su govorili njemački, mnogi Nijemci su radili u Velikoj Britaniji prije rata, a upravo ta činjenica je olakšala komunikaciju između dviju zaraćenih strana. Posebno su njemačke postrojbe iz Saske bile zaslužne za pokretanje dijaloga s Britancima. Britanci su smatrali Sase ljubaznima i pouzdanima. Božićno primirje imalo je najviše uspjeha u područjima gdje su se britanske jedinice našle preko puta saskih pukovnija. Primirje nije pretjerano zaživjelo na područjima bojišta pod francuskim nadzorom. Naime, tijekom 1914. Nijemci su zauzeli ogroman dio francuskog teritorija, a netrpeljivost prema okupatorima bila je izražena. Na Istočnom frontu također nije postojalo rašireno primirje, budući da je u Rusiji vrijedio Julijanski kalendar prema kojemu se pravoslavni Božić obilježavao 7. siječnja. Ipak, nešto se i ondje dogodilo. Na Istočnoj bojišnici prvi potez krenuo je od austro-ugarskih zapovjednika, na nekoj nesigurnoj razini vojne hijerarhije. Rusi su odgovorili pozitivno i vojnici su se na kraju na nekim lokacijama susreli na ničijoj zemlji.

Tijekom badnje večeri, određeni niži britanski časnici počeli su zapovijedati svojim ljudima da ne pucaju osim ako na njih ne pucaju. Ova politika postala je poznata kao “živi i pusti druge živjeti”. Usvajala se povremeno na ad hoc osnovi tijekom cijelog rata, poglavito u manje aktivnim sektorima. Kao i sve politike „živi i pusti druge živjeti“, donosile su se bez odobrenja odozgo, te se „sramežljivo“ božićno primirje počelo primjenjivati. Još tijekom badnje večeri te poglavito nakon svanuća božićnog jutra, njemački vojnici izišli su iz svojih rovova i krenuli prema neprijatelju, mašući rukama kako bi pokazali da nemaju zlu namjeru. Kada je postalo jasno da ne nose oružje, ubrzo su im se pridružili britanski vojnici. Britanski i njemački vojnici susreli su se na ničijoj zemlji radi druženja i razmjene poklona. Uobičajeno, Britanci i Nijemci komunicirali su diljem ničije zemlje mecima, uz samo povremene velikodušne intervale za neometano prikupljanje mrtvih. Ali sada je bilo pregršt rukovanja i riječi ljubaznosti. Vojnici su razmjenjivali pjesme, duhan i vino, pridružili su se spontanoj blagdanskoj zabavi. Odigrano je i nekoliko improviziranih nogometnih utakmica koje su postale legendarne (vidi sliku ispod).




Za vojnike i časnike koji su sudjelovali u primirju, to je bio dobrodošao odmor od pakla koji su pretrpjeli. Kad je rat počeo samo šest mjeseci ranije, većina vojnika mislila je da će brzo završiti i da će se vratiti kući svojim obiteljima na Božić. Ne samo da se rat nastavio četiri godine, već se pokazao najkrvavijim sukobom ikada. Industrijska revolucija omogućila je masovnu proizvodnju novih i razornih oruđa za ubijanje – među njima i flote zrakoplova i topova koji su mogli ispaliti stotine metaka odnosno granata u minuti. Loše vijesti s obje strane ostavile su vojnike s niskim stanjem morala. Došlo je do razornog ruskog poraza kod Tannenberga u kolovozu i njemačkih gubitaka u bitci na Marni tjedan dana kasnije. Kad se 1914. približila zima i kada je nastupila hladnoća, Zapadni front se protezao stotinama kilometara. Bezbrojni su vojnici živjeli u bijedi u rovovima na bojišnicama, a deseci tisuća već su izginuli.





Budući da cenzura još nije bila uvedena na pisma vojnika s bojišta, britanski vojnici pisali su svojim obiteljima o igranju nogometa i dijeljenju hrane i pića s vojnicima koji su samo dan ranije bili njihovi smrtni neprijatelji. Pisma pokazuju da su i sami vojnici jedva mogli povjerovati u izvanredne događaje koji su se odigrali. Međutim, mogli su prepoznati njihov jedinstveni povijesni značaj u realnom vremenu usred Prvog svjetskog rata.

Uz to, božićno primirje nije iskorišteno samo za odmor i razonodu, već je jedna od čestih aktivnosti bila zajednička služba za pokapanje mrtvih. Prepoznajući da mir sigurno ne može dugoročno potrajati, obje strane su također iskoristile prestanak neprijateljstava za jačanje svojih rovova. Nažalost, bilo je nekoliko žrtava kao posljedica neuniverzalne provedbe primirja, a čak i među postrojbama koje su poštivale prekid vatre, nisu svi ljudi odobravali tu odluku. Npr. Adolf Hitler, tada vojnik-kurir koji je rijetko odlazio do prednjih rovova, oštro je kritizirao ponašanje ljudi u svojoj pukovniji koji su se odlučili pridružiti Britancima na ničijoj zemlji. Navodno je izjavio: „Takva stvar se ne bi smjela dogoditi u ratu…Zar nemate njemački osjećaj za čast?“ Kad je spontano primirje nastupilo, vođe svih vojski bile su užasnute. Britanski general Sir Horace Smith-Dorrien napisao je u povjerljivom memorandumu da je „ovo samo ilustracija apatičnog stanja u koje postupno tonemo“.

Postupno je vijest o božićnom primirju dospjela u tisak. „Božić je došao i otišao – zasigurno najneobičnija proslava koju će itko od nas ikada doživjeti“, napisao je jedan vojnik u pismu koje se pojavilo u The Irish Times-u 15. siječnja 1915. On je opisao „veliku gomilu časnika i ljudi, engleskih i njemačkih, grupirani oko mrtvih tijela, koja su bila skupljena i poredana u redove.“ Nijemci su, rekao je ovaj britanski vojnik, „bili prilično ljubazni“. Koliko je točno vojnika sudjelovalo u ovim neformalnim blagdanskim okupljanjima predmet je rasprava. Nema načina da se broj precizno odredi budući da su primirja bila nasumična i potpuno neovlaštena. Povodom 100. obljetnice primirja, časopis Time iznio je podatak o sudjelovanju čak 100.000 vojnika.

U danima nakon Božića, rat se vratio na Zapadni front, iako je u nekim područjima primirje potrajalo sve do Nove godine 1915. Budući da primirje ne bi moglo uspjeti bez potpore nižih časnika s obje strane, britanski i njemački generali brzo su poduzeli korake kako bi spriječili potencijalne daljnje korake u bratimljenju između vojnika suprotstavljenih strana. Ipak, nije bilo vojnih sudova ili kazni zbog provedbe božićnog primirja. Viši zapovjednici prepoznali su katastrofalan učinak koji bi takav potez imao na moral u rovovima. Pokušaji oživljavanja primirja na Božić 1915. bili su osujećeni i nije bilo masovnog spontanog primirja sve do konačnog prekida vatre u studenom 1918.




Kasnije je svjetska javnost prepoznala značaj božićnog primirja iz 1914. Slična primirja su se pokušala primjenjivati s većim ili manjim uspjehom u kasnijim ratovima, npr. u Hrvatskoj i BIH 1990-ih. Božićno primirje iz 1914. je prihvaćeno u popularnoj kulturi u medijima. Spomen obilježje božićnog primirja otkriveno je u Frelinghienu u Francuskoj 11. studenog 2008. Dana 12. prosinca 2014. u National Memorial Arboretumu u Staffordshireu, princ William i menadžer engleske nogometne reprezentacije Roy Hodgson, otkrili su spomen obilježje. Međutim, ono što je najvrjednija ostavština su sjećanja samih vojnika. Jedan strijelac iz Britanske 3. streljačke brigade ispričao je riječi njemačkog kolege: „Danas imamo mir. Sutra se borite za svoju zemlju. Borim se za svoju. Sretno!“ Jedan je Britanac izjavio: „Kad se osvrnem na sve to, ni za što ne bih propustio taj jedinstveni i čudni Božić.“ U svakom slučaju, božićno primirje iz 1914. primjer je pobjede dobra nad zlom.

 

 

 

 

 

 

Komentari

komentar

You may also like