Mario Raguž
Razarač USS Maddox opremljen posebnim prislušnim uređajima i uređajima za elektroničko špijuniranje nalazi se na par kilometara od obale Vijetnama, u Tonkiškom zaljevu. Iako prisutne u Južnom Vijetnamu, SAD još nisu aktivno uključene u rat već su njihovi vojnici „savjetnici“ snagama prozapadnog Južnog Vijetnama.
Prešavši liniju razdvajanja između juga i sjevera ovaj 2200-tonski razarač nastavio je pratiti obalu u cllju skupljanja podataka o neprijateljskom Sjevernom Vijetnamu. Međutim i on je postao praćen radarima s obale. U noći 30/31.07. 1964., diverzantske snage juga na više su mjesta bombardirale obalne ciljeve sjevera i iskrcale komandose na otoku Hon Me. Ispunivši zadatke tajnog plana naziva „34A“, u rano jutro krenuli su natrag i prošli nedaleko američkog razarača.
U međuvremenu iz sjevernovijetnamske luke isplovila je topovnjača T-146 i vidjevši američki razarač o tome je obavijestila svoje nadležne. Sad priča postaje kompliciranija i prilično maglovita. Navodno je prislušna postaja američke obavještajne službe uhvatila razgovore neprijatelja o planiranom napadu na Maddox iduće noći. Američki razarač je, provocirajući, ulazio i izlazio iz teritorijalnih voda sjevera, cijelo vrijeme ploveći od 8 do 14 nautičkih milja od obale. Upozorenje o mogućem napadu koje mu je proslijeđeno, donijelo je i zapovijed kapetana broda da prekine zadatak i o tome obavijesti svoju 7. flotu te se povuče više na pučinu.
Slijedeće jutro mornarica Sjevernog Vijetnama je u blizinu otoka Hon Me uputila dvije topovnjače kao i tri torpedna broda T-336, T-339 i T-333. Kuriozitet je da su tri zapovjednika „torpednjaka“ Van Bot, Van Tu i Van Gian bila braća. Oko podne, ponovno je američka obavještajna služba izdala upozorenje o neposrednom napadu na američki brod. Meddox se sad nalazio 23 milje od kopna i bio je u međunarodnim vodama. Oko 15:00 na zaslonu svoga radara vidio je tri torpedna broda koja su velikom brzinom, oko 50 čvorova, plovila prema njemu te je odaslao jasno upozorenje da će se braniti i paralelno uputio zahtjev za zračnu podršku nosaču aviona USS Ticonderoga.
Ubrzo su četiri lovca-bombardera F-8 Crusader krenula u smjeru 280 milja udaljenog razarača. Oko 16:00 tri torpedna broda, ne smanjujući brzinu, približila su se Maddoxu na manje od 9 kilometara na što su s razarača ispalili 3 hica upozorenja. Kapetan američkog razarača, Herbert Ogier, potom je dao zapovijed o napadu na torpedne čamce svojim 127 mm topovima. Smanjivši udaljenost ,dva sjevernovijetnamska broda su ispalila po torpedo, dok je treći, napravivši okret, pokušao isto ali je primio direktan pogodak u provu. Tada dolijeću i Crusaderi koji 20 mm topovima i raketama napadaju torpedne čamce koji pak skreću i brzo se udaljavaju u smjeru svoje obale. Iako s težim oštećenjima 20-metarski lagani aluminski torpedni brodovi su čudesno doplovili do svoje luke. Četiri mornara su poginula, a više ih je bilo ranjeno.
Na američkoj strani Maddox je primio jedno zrno 14,5 mm strojnice, dok je jedan zrakoplov F-8 tijekom napada dobio također više pogodaka 14,5 mm teške strojnice, ali je uspješno sletio na matični nosač.
Postoje razne spekulacije o ovom incidentu i namjerama koje su ležale u pozadini.
Jesu li „u strahu velike oči“, radi li se o „ljudima lakim na obaraču“, je li svemu kumovala psihoza s neprestanim javljanjima o „neposrednim napadima“?
Znajući da je efektivni domet vijetnamskih torpeda svakako manji od dosega razaračevih topova i da su torpedni brodovi naoružani samo strojnicama pitanje je i realne ugroze razarača. Također, neprestane provokacije u vidu ulaska u teritorijalne vode druge države povlače i pitanje stvarnih namjera „washingtonskih jastrebova“?
Možda je i događaj od 04.08, dakle samo dva dana potom, još zagonetniji. Tada su se razarači USS Maddox i USS Turner Joy ponovno primakli neprijateljskoj obali na 18 km. Tijekom prilaska, a nalazeći se u cikloni koja se nemilice bacala i valjala brodove., na njihovim radarima i sonarima pokazali su se odbljesci mnogobrojnih napadača. Tijekom dva sata brodovi su bjesomučno otvarali topovsku, radarima usmjerenu vatru i izbjegavali napade. Malo iza podne zapovjednik postrojbe razarača 7. flote John Herrick uputio je poruku Washingtonu da se nikakav napad nije ni dogodio i da je ovaj „sukob“ nepostojeći i plod očitih anomalija radara i sonara!
Svakako, osam dana nakon opisanih događanja, SAD je izdao rezoluciju o „Napadu u Tonkiškom zaljevu“ kojim je utrt put otvorenom američkom ratu u Vijetnamu, ratu u kojem će 2,7 milijuna američkih vojnika ratovati i koji će Vijetnamce stajati preko 3 milijuna ubijenih vojnika i civila, dok će Amerikanci izgubiti 58 000 vojnika.
