Mario Raguž
Dok su se u našoj Domovini, početkom 1995. godine, odvijale zadnje pripreme za oslobođenje okupiranih krajeva, u 15 000 km udaljenoj regiji Cenepa, počeo je kratki, ali žestoki sukob između Ekvadora i Perua oko spomenute sporne pokrajine.
Iako je većina rata vođena u gustim šumama i u pješačkim borbama, koncentrirat ću se na zračni rat koji je imao značajne reperkusije na rezultat sukoba.
Karta: sporno područje Cenepa
Problem je nastao davno, i kako to obično biva u zemljama „trećeg svijeta“, uzrok leži u španjolskim okupatorima, koji po uzoru na druge zapadnoeuropske robovlasničke i okupatorske države (Velika Britanija, Francuska, Belgija, Nizozemska….), iza svog povlačenja ostavljaju neuralgične točke u iscrtavanju granica.
Foto 1: Mirage 2000 zračnih snaga Perua
Bio je to na određeni način nastavak ratova ovih dviju zemalja vođenih 1941. i 1981.Tada potpisani dogovor o granici Ekvador je odbacio i pokrenuo ponovni rat oko istih pitanja.
Na papiru Peru je imao daleko jače zrakoplovstvo čija je tehnika dolazila iz Francuske i SAD-a, ali i iz SSSR-a.
Najsnažniji avion u njihovom zrakoplovstvu, ali i na južnoameričkom kontinentu uopće, bio je francuski Mirage 2000.
Foto 2: Peru AF, Suhoj Su-22
Nadalje, za napade na zemaljske ciljeve nabavljeni su potentni sovjetski jurišnici Suhoj Su-22, a na raspolaganju su bili i bombarderi Canberra, te nešto stariji lovci Mirage V i američki laki jurišni zrakoplovi A-37.
Ove snažne postrojbe bile su skoro potpuno degradirane jadnim stanjem peruanskih financija i gospodarstva.
Za Mirage 2000 nabavljene su samo rakete kratkog dometa, a loše održavanje uvjetovalo je da početkom veljače 1995. na raspolaganju budu samo tri Miragea 2000, sedam Su-22, 4 Canberre i 8 lakih A-37 jurišnika.
Foto 3: A-37, Peru
S druge strane, Ekvador je, znajući za brojnost i moć Perua, uvijek težio održavanju malog ali modernog zrakoplovstva. U njihovim redovima glavnu snagu predstavljali su Mirage F1, i u Izraelu nabavljeni, Kfir C2. Za napad na zemaljske ciljeve Ekvador je također imao A-37 američke proizvodnje, kao i lake britanske jurišnike BAC Strikemaster.
Foto 4: F 1 i Kfir
Naravno, obje strane također su raspolagale i većom helikopterskom flotom.
Uslijed oštre retorike i zategnutih političkih odnosa, krajem 1994. obje države počele su s mobilizacijom i ubrzanim pripremama za rat.
Otvoreni sukob pokrenuo je Peru koji je 28. siječnja 1995. napao tri manje baze ekvadorske vojske smještene u dubokoj džungli sporne regije.
Foto 5: vojnici tijekom peruansko-ekvadorskog rata
Kako se postupno pojačavao rat u prašumi, tako je rasla i uključenost zračne komponente. Prvo su obje strane upotrijebile helikoptere, potom lake napadačke zrakoplove, a devetog veljače Peruanci su u napad poslali i teške Su-22. Isti su napali ekvadorske kopnene snage čak 16 puta i Ekvador je, kao odgovor, odlučio poslati par Mirage F1 kao i par Kfir C2 lovaca.
Slijedeći dan spomenuta četvorka pod vodstvom bojnika Raula Banderasa i pratitelja satnika Carlosa Uzcateguia kao i pilota inferiornijih Kfireva; satnika Mauricia Mate i njegovog pratitelja satnika Wilfreda Moye, obavljala je ophodnju iznad linije bojišnice.
Znajući da su njihovi lovci odlični strojevi, ipak je u zraku lebdjela spoznaja da protivnik raspolaže s Mirageom 2000, lovcem daleko naprednijim od njihovih zrakoplova.
Nedugo po prispijeću u borbenu zonu ekvadorski piloti primijetili su na radarima četiri neprijateljska leteća objekta. Ubrzo se ispostavilo da su to Su-22 i A-37 koji su krenuli u ponovni napad na ekvadorske postrojbe na lokaciji Tiwinza.
Zapovjedi su bile jasne i nalagale su ekvadorskom ratnom zrakoplovstvu obaranje svakog neprijateljskog aviona na kojega naiđu.
Oba Miragea F 1 uključila su svoje komore za dodatno sagorijevanje i brzo se približavali protivničkim bombarderima. Ubrzo su na svojim uređajima primjetili da su „ozračeni“ od radara neprijateljskih lovaca Mirage 2000 i da se nalaze u jako opasnoj situaciji. Ipak, odlučili su za trenutak ignorirati upozorenje i smanjivši dodatno rastojanje, satnik Uzcategui ispalio je raketu R550 Magic koja je pogodila Su-22 kojim je upravljao peruanski pukovnik Victor Manuel Maldonado. Zapovjednik Banderas je pak pogodio drugog Suhoja, ali je on nastavio letjeti. I dalje ignorirajući upozorenje da ga slijedi protivnički Mirage 2000, bojnik Banderas ispalio je i drugu raketu koja je doslovno prepolovila nesretnog Su-22. Njime je upravljao bojnik Enrique Caballero.
Foto 6: olupina oborenog Su-22 u džungli
Oba peruanska pilota su izgubila živote iako se Maldonado uspješno katapultirao i u džungli uspio preživjeti čak osam dana. Podlegao je sepsi koja je pak uzrokovana otvorenim ranama iz opisanog sukoba.
Bilo je vrijeme za povlačenje i dva Ekvadorca su se obrušila i u nadzvučnom letu udaljavala od opasne blizine osvetničkih peruanskih lovaca. Nakon 30-ak sekundi uspjeli su izaći iz neposredne opasnosti i njihovi uređaji pokazali su da su pobjegli i da ih više neprijateljski radari nemaju na vidiku.
Za Peruance stvari su od loših krenule na još gore kada su Kfirevi iskoristili pomutnju oko spomenute zračne borbe te se neopaženi privukli dvama malenim peruanskim jurišnicima A-37 koji su također bili u zoni borbi u napadu na ekvadorske vojnike na zemlji.
A-37 Dragonfly bili su mali, laki i jednostavni avioni koji su primarno bili namijenjeni ratnim operacijama manjeg intenziteta u kojemu ne bi dolazili u sukob s neprijateljskim lovcima ili jakom protuzračnom obranom. Primijećeni su na 8 km daljine i Kfirevi su odmah krenuli u napad. Satnik Moya je raketom zrak-zrak Shafrir 2 pogodio i oborio laki jurišnik čija su se dva člana posade uspješno katapultirala i kasnije su spašena.
Drugi A-37 kojim je upravljao poručnik Hoyas je pak spuštajući se do samih vrhova drveća uspio izbjeći drugog Kfira i sigurno se vratiti u svoju bazu.
Ovaj zračni rat jasno pokazuje da superiorna oprema ne jamči sama po sebi uspjeh i da je, osim brojnosti, od izuzetne važnosti pravilo održavanje tehnike i opreme.
Rat je završen 28. veljače 1995. i načelno bi se Peru mogao smatrati pobjednikom jer je dobio većinu spornih teritorija.
U sukobu je Peru izgubio 60 vojnika, a službeni brojevi govore o 34 poginula ekvadorska vojnika. Neslužbeno Ekvador je izgubio čak 350 vojnika.
Nejasne i maglovite odrednice mirovnog sporazuma, zaključenog uz posredovanje Brazila, Čilea, Argentine i SAD-a, zasigurno predstavljaju potencijalno sjeme novog sukoba.
