Kratkotrajni “Pijani rat” Moldavije i ruskih separatista 1992.

Lokalni stanovnici ovaj su rat prozvali „Pijani rat“.  Naime, vojnici zaraćenih strana su tijekom dana pucali jedni na druge, dok bi se po noći sastajali na ničijoj zemlji i uživali u velikim količinama alkohola

Turbulentno razdoblje s kraja 1980-ih i početka 1990-ih obilježeno je u bivšim komunističkim zemljama nizom prevrata, nemira i onoga što je Marin Držić nazvao „pogubom ljudske naravi“ – dakle brutalnih i krvavih ratova. „Požari“ koji nemilice zoblju ljudske živote zapalili su se u Armeniji, Azerbejdžanu, Gruziji, Čečeniji, Tadžikistanu i drugdje. Ipak, onaj koji je dobio najmanje „svijetla reflektora“ vodio se 1992. u Moldaviji.

Trusnost područja koje je poznato pod povijesnim nazivom Besarabija, razvidna je u mnogobrojnim prelascima „iz ruke u ruke“ različitih vladara; ruskih, rumunjskih, sovjetskih, njemačkih…Stanje koje je 1992. dočekalo taj teritorij ipak je zacementirano 1944. ulaskom Crvene armije i poslijedično uspostavom Moldavske sovijetske socijalističke republike. Svi glasovi Moldavaca za bilo kakvom autonomijom brutalno su ugušeni, djelom u samoj republici, a dijelom u staljinovim gulazima u Sibiru kamo je deportirano više stotina tisuća njenih stanovnika.





Tiraspolj

Glasnost“, koju je kao novu doktrinu predvodio Mihael Gorbačov, počela je i u Moldaviji puštati korijenje, ponajprije kroz pokret „Narodni front“, a potom i sa sve snažnijom željom za svojim jezikom i zamjenom ćirilice latiničnim pismom. Dodatni vjetar u leđa bilo je i zbacivanje Čaušeskog, rumunjskog diktatora, s vlasti i potom njegovo pogubljenje.

Rumunjska, koja je uvijek imala aspiracije prema svom malenom istočnom susjedu, širom je otvorila granice za Moldavce. Zastava, jezik i himna u novoj državi bili su identični onima u Rumunjskoj. U Moldaviji, kao višeetničkoj državi, manjine su se s pravom ili bez počele osjećati ugrožene. To je pokrenulo više separatističkih pokreta, prvi od kojih je bio, kolovoza 1990. proglašenje pokrajine Gagauzije neovisnom. Vlasti u Kišinjevu, glavnom gradu Moldavije, su prosvjedovale, ali kako nisu imali ustrojena tijela prisile, sve je i ostalo na prosvjedima.





Vojnici Kozaci

Još jači argument za pasivnost središnje vlasti ogledao se i u prisutnosti postrojbi sovjetske vojske koja je tek djelomično počela s povlačenjem. Bio je to svojevrsan poziv rusofonom stanovništvu na istočnoj obali rijeke Dnjestar da krene istim smjerom. Nepunih mjesec dana, preciznije 2. rujna iste godine, Pridnjestrovlje ili Transdnjistrija, kako je također poznata, je proglasilo otcjepljenje od Moldavije. Usprkos političkim ustupcima, prijetnjama i nagovaranjima s ciljem održanja Moldavije kao cjelovite države, nije se uspjelo u toj namjeri. Štoviše, prva krv pala je već u studenom, kada je moldavska policija pokušala preko mosta ući u samoproglašenu republiku, a u nastalom su metežu dvije osobe smrtno stradale.

Od tada su se se stvari počele odvijati većom brzinom prema crnom scenariju neizbježnog sukoba. Ruski separatisti su počeli, uz svesrdnu pomoć još uvijek prisutnih sovjetskih vojnika, formirati prvo milicije, koje su 1991. prerasle u vojne postrojbe.

Nova eskalacija uslijedila je kolovoza 1991. kada je u deklaraciji o neovisnosti Moldavije izrijekom spomenuta Gaguzija i Transdnjistrija kao sastavni dio nove države. To je pak pokrenulo „čišćenje“ svih oblika moldavske prisutnosti na istočnoj obali Dnjestra, a prvi glasnik rata bio je sukob u gradu Dubasari. Tada je poginulo 20 separatista kao i četiri moldavska policajca. Ozbiljna sila pod oružjem, nekih 20 000 ljudi sastavljenih od lokalnog stanovništva, dragovoljaca iz Rusije i Kozaka postala je jamac očuvanja vlasti u odmetnutoj regiji čiji je glavni grad, s 160 000 stanovnika, postao Tiraspolj.

Na tako posloženoj pozornici nije dugo trebalo tražiti razloge za početak otvorenog rata. Pridnjestrovljska strana ga je našla u ubojstvu jednoga od svojih vojnih zapovjednika, a moldavska u napadu na policijsku postaju, u već spomenutom gradu Dubasari, kojom prilikom su 32 policajca uzeta za taoce. Sve se to zbilo prvog ožujka 1992.

Slijedećih deset dana obje strane su se ukopale oko mostova, izvršile dodatnu mobilizaciju i popunu ljudstvom i ratnim materijalom. Uz dva manja mjesta na istočnoj obali rijeke koja su bila u moldavskim rukama i okružena separatističkim snagama, fokus obiju zaraćenih strana postao je grad Bender. Smješten na zapadnoj obali Dnjestra ujedno je bio na „puškometu“ od Tiraspolja. Ojačane policijsko-vojne snage Republike Moldavije krenule su na Bender ali dočekale su ih sovjetski vojnici iz 14. armije koji su se stavili na stranu svojih sunarodnjaka.

Predsjednik Moldavije, najsiromašnije države Starog kontinenta, Mirčea Snegur, uzalud je apelirao kako na Sovjete (Ruse) tako i na UN i druge države za pomoć u uspostavi mira i reda. Rumunjska se jedina odazvala i uputila nešto oružja i opreme. Rat, uz uporabu topništva, raketnih sustava, tenkova i zrakoplova je išao svojim tijekom. Najintenzivnije borbe vođene su sredinom lipnja uz stotine mrtvih i potpuno razorenom infrastrukturom više gradova i mjesta.

Moldaviji je na početku rata na raspolaganju bio 31 zrakoplov MiG-29, ali samo su četiri pilota bila osposobljena za spomenuti tip. Tijekom rata ti piloti su obavili 20-ak borbenih letova, a sigurno najspektakularniji je bio napad na most kod Bendera. Most nisu uspjeli pogoditi, a za trajanja sukoba izgubili su jednog lovca i još jedan helikopter Mil Mi-8.

Zanimljivo je da je ovaj rat imao i drugu, manje poznatu stranu. Lokalni stanovnici su ga prozvali „Pijani rat“.  Naime, vojnici zaraćenih strana su tijekom dana pucali jedni na druge, dok bi se po noći sastajali na ničijoj zemlji i uživali u velikim količinama alkohola.

Vojni poraz, kojeg je Moldavija doživjela, natjerao ju je na mirovne pregovore i prihvaćanje skoro svih protivnikovih zahtjeva. Rat je službeno završen 21.07.1992. Na obje strane poginule su 1132 osobe, 3500 ih je bilo ranjeno, a preko 200 000 raseljeno.

Iako na papiru dio Moldavije, Pridnjestrovlje živi potpuno odvojen život; imaju svog predsjednika, parlament, svoju valutu kao i svoju oružanu silu. Dodatno jamstvo su 1500 ruskih „mirotvoraca“ koji drže svojevrsnu tampon-zonu između dviju zaraćenih strana. Stanje je i danas, 30 godina nakon rata, gotovo nepromijenjeno.

Središnja vlast u Kišinjevu uspjela je zadržati dvije malene enklave na istočnoj obali Dnjestra pod svojim nadzorom, dok Transdnjistrija drži grad Bender sa strateški važnim mostom na zapadnoj obali rijeke.

Ovaj neriješeni konflikt je školski primjer „zamrznutog sukoba“ koji, poglavito u okolnostima nastalim nakon 24. veljače 2022. g. i ruske vojne intervencije u Ukrajini, može ponovno prerasti, ukoliko ne bude mudrosti s obje strane – u nešto mnogo gore.

 

 

 

 

Mario Raguž

 

Komentari

komentar

You may also like