M. Raguž: Zrakoplovstvo NDH i prebjezi u Tursku 1942.

Mario Raguž

Nakon dvanaestodnevnog rata u travnju 1941. Kraljevina Jugoslavija raspala se po svim segmentima. Autokratska, i nerijetko brutalna vladavina hegemona iz kuće Karađorđevića bila je samo jedan od razloga ovakve situacije. Raslojavanja u toj državi bila su vidljiva na skoro svim razinama; od socijalne, vjerske, nacionalne do ekonomske i sigurnosne.

Nestabilne vojno-sigurnosne prilike i masovni zločini

Masakr hrvatskih narodnih zastupnika u državnoj skupštini u Beogradu 1928. od strane srpskih šovinista i terorista, jasno je govorio kakav je položaj imao hrvatski narod u toj tvorevini, ispravno nazvanoj „Tamnicom naroda“. Osjećanja koja je gajio uslijed progona, zatvaranja, mučenja, ubojstava, odnarođivanja i ostalih poluga terora nametnutog srpskog kralja, bila su krajnje negativna.

Ne čudi, onda, da je ulazak njemačkih trupa u Zagreb, travnja 1941. od većine dočekan kao olakšanje i jedna vrsta (vjerovalo se) oslobođenja od konstantnog terora.





Ubrzo potom proglašena je marionetska država NDH u kojoj su uvijek zadnju riječ imali oni koji su zakulisno i bez ikakvih, čak i namještenih izbora, doveli na vlast njenog novog vladara dr. Antu Pavelića, a to su, dakako, bili Hitler i Mussolini.

Ne mireći se s bilo kakvom ulogom, do onom glavnom, koja je do tada bila za njih gotovo ekskluzivno i rezervirana, Srbi u Hrvatskoj i BiH dižu mnogobrojne bune u kojima kreću u istrebljenje dojučerašnjih hrvatskih i muslimanskih susjeda. Poglavito su se pokolji civila događali u Lici i Istočnoj Hercegovini. Neki od tih genocidnih postupaka su se u poslijeratnoj Jugoslaviji besramno slavili kao „Dani ustanka“, a orjunaška manjina i danas odlazi na ta mjesta slaveći tvrdoglavo te činove klanja, mučenja, pečenja živih ljudi i masovnih silovanja kao „Dan ustanka“!?

Ovakvi postupci zatekli su novoproglašenu NDH koja je improvizirala obranu od pogroma podivljalih pobunjenika.





Dio oružja za postrojbe hrvatskih i muslimanskih milicija dobiven je zapljenom od propale Kraljevine, a dio je morao biti otkupljen od Sila Osovine.

U ovom posljednjem bio je, iako apsurdno, i zrakoplovni materijal kojega su vlasti NDH novčano platile Nijemcima i Talijanima.

Odmah su, tako, dobivene letjelice ubačene u borbu jer su pobunjenici osvajali sve veći teritorij i ubijali sve više civilnog stanovništva te ih se moralo žurno spriječiti u krvavom pohodu.

Slika: grb ZNDH

Prvi zrakoplovi bili su skromni dvokrilci, ukupno 6 aviona; Potez Po 25, Fizir F.P.2 i Breguet Bre 19 koji su napali srpske pobunjenike u istočnohercegovačkom selu Havtovac. Tu su pobunjenici potpuno istrijebili lokalno muslimansko življe i zrakoplovni napadi izvedeni 27. lipnja su ih uspjeli zaustaviti u daljnjim prodorima.

Pobunjenici su u svojim redovima imali i nemali broj bivših vojnika i časnika Kraljevine Jugoslavije, po nacionalnosti Srba, koji su ih predvodili. Njihova prisutnost, brojnost i dobro naoružanje s kojim su raspolagali, suprotno poslijeratnim pričama o „nenaoružanom narodu“, uzrokovala je i prva obaranja aviona novog Zrakoplovstva NDH (u daljnjem tekstu ZNDH). Oboren je, tako, 27. lipnja zrakoplov Potez Po 25 satnika Ikonjikova, a sutradan i Breguet Bre 19 satnika Džaferbegovića.

Spomenuti pokolji pobunjenika kasnije su urodili i neproporcionalnim aktivnostima NDH te mnogobrojnim nevinim žrtvama na svim zaraćenim stranama.

Pošto je zrakoplovstvo izrazito tehnički rod, ZNDH je od samog početka imalo jako puno problema sa zrakoplovima, zrakoplovnom opremom, strjeljivom, gorivom, ali još i više sa zrakoplovnim osobljem. Naime, glavnina osoblja bili su Hrvati katoličke ili muslimanske vjeroispovijedi, ali nezanemariv broj zrakoplovaca bio je i iz redova drugih naroda bivše monarhije. Neki od njih u ZNDH ušli su na silu, neki jer su bili oportunisti, ali ipak najveći broj avijatičara nastojao je preživjeti ta olovna vremena. Nadalje, od personala koji su dolazili iz redova hrvatskog naroda mnogi su imali drugačije ideološke i političke smjerove od onoga službenog. Nemali broj ih je i prije rata bio, u dubokoj ilegali, pripadnika Komunističke partije. Pojedinci su pak imali izražene anglofilne ili panslavenske osjećaje, a dio ih je mrzio i Talijane i Nijemce.

Ovaka šarolikost kod zrakoplovaca nije slutila na dobro, a što se rano počelo i pokazivati na terenu. Česte su bile sabotaže aviona i opreme, odavanja tajni protivničkoj strani, likvidacije pilota, ali i prebjega iz redova ZNDH, bilo sa zrakoplovima, bilo napuštanja postrojbi pješice. Prebjege bi mogli razvrstati u tri kategorije:

  1. Oni piloti koji su odlazili u redove Četničkog pokreta i takvih je bilo na samim početcima tj. kroz 1941/42;
  2. Oni koji su odlazi u NOP – Narodno oslobodilački pokret (partizani pod vodstvom Josipa Broza). Ta skupina bila je najbrojnija, poglavito kako je rat odmicao i kako se nazirao pobjednik istoga;
  3. Oni koji su se nastojali dokopati neutralnih država, rjeđe Švicarske a češće Turske. Ova skupina deklarativno je, u najvećem broju slučajeva, željela doći do postrojbi Kraljevske vojske u egzilu (na području Bliskog istoka).

Upravo su protagonisti dva događaja koja ću opisati gledali u smjeru jugoistoka tj. Turske.

Bijeg iz Rajlovca

Na sarajevski aerodrom Rajlovac premještaj je sredinom kolovoza 1941. dobio pilot poručnik Stanislav Grabrić. Upravo je on bio voditelj ilegalne ćelije NOP-a i biti će jedan od glavnih organizatora spektakularnog bijega bombardera ZNDH.

Pomno planirajući tehničke detalje i praveći sastav ljudi koji će oteti avion i otići u smjeru jugoistoka, Grabrić je donio odluku da će se za prelet koristiti dvomotorni bombarder britanske proizvodnje Bristol Blenheim Mk. I. Avion je na papiru imao dostatan dolet od 1800 kilometara do Sirije, koja je bila krajnji cilj. Potom je krenuo u formiranje ekipe, a što je potrajalo gotovo godinu dana. Zavjerenike je pronašao u stožernom naredniku Lavu Korošecu, poručnik Salihu Islamoviću i časničkom namjesniku Milanu Deliću. Ostaje maglovito zašto su ovi ljudi prihvatili Grabrićev nagovor na ovu visoko riskantnu misiju.

Koji god razlozi bili, pozornica je postavljena i čekala se samo povoljna prilika za bijeg. Ona se ukazala 09. srpnja 1942. kada je Blenheim registarske oznake „1506“ krenuo na trenažni let i u čijoj kabini su bili Islamović i Delić te vodnik Dragutin Sokol. Nakon rulanja do starta na preveru je iz aviona izašao vodnik Sokol a u avion je utrčao Korošec. Otmičari su brzo popeli avion na visinu od 5000 metara i više i krenuli prema Kosovu. Avion je bio nenaoružan, nije imao radio uređaja a posada je imala samo jednu malu kartu Jugoslavije. Za upravljačem je cijelim putem bio Islamović, a do njega Korošec. Zbog velike visine i nedostatke kisika Delić je u polusvjesnom stanju cijeli let proveo u trupu aviona.

Vrijeme do Peći je bilo jako povoljno da bi potom ušli u debeli sloj oblaka. Tek kod Dardanela avion je izašao iz oblaka i ponovno su imali lijepo vrijeme. Međutim pojavio se problem s pokazivačima goriva koji su lažno govorili da je u spremnicima veća količina goriva od one koje je uistinu i bila u njima. Nedugo zatim, na 4000 metara visine lijevi motor je prestao raditi, a ubrzo potom i desni. Nitko sa sobom nije ni ponio padobran tako da je prisilno slijetanje ostala jedina opcija.

Postali su jedrilica iznad kamenjara s nijednim povoljnim terenom za slijetanje! Gubeći visinu, posada je u potpunoj tišini grozničavo pogledom tražila spas u vidu bilo kakve zaravni. Pred samo slijetanje i Korošec je napustio kabinu i povukao se do Delića na sigurnije mjesto u trupu. Islamović se pokazao kao vrsni pilot i našao livadu u klancu, ne veću od nogometnog igrališta, na koju je uz strašan lom sletio. Sva trojica su od udara izgubili svijest. Sletjeli su kod turskog sela Bazuku, nekih 25 km sjeverozapadno od grada Muğla.

Islamovićeve noge s teškim ozlijedama ostale su zaglavljene u kabini. Druga dvojica su mu priskočila u pomoć jer njihove su ozlijede bile minorne. Ubrzo su se pojavili i lokalni seljaci koji su im pomogli. Sutradan su turski žandari sproveli posadu prvo do sela Yatağan, potom do Muğla, a odatle na ispitivanje u Ankaru. Krajnje odredište bilo je kamp za internirane osobe u gradu Jozgat 250 km istočno od glavnog grada.

Bijeg iz Zemuna

Drugi bijeg imao je sličnosti s prvim samo u dvije stvari. Za let je ponovno poslužio zrakoplov Bristol Blenheim ZNDH i završio je isto u Turskoj. Sve ostalo bilo je pomno organizirano od strane britanske obavještajne službe i glavom ( i bradom, dakako) četničkog prvaka Draže Mihailovića. Ideja je bila da se iz zemunske tvornice aviona „Ikarus“, koja je popravljala zrakoplove za njemačko i hrvatsko zrakoplovstvo, otuđi avion i s njime preleti do letjelišta Preljina nedaleko Čačka. Tu su se trebali ukrcati dva Dražina specijalna izaslanika (teklića) i potom je let trebalo nastaviti do Turske. Nakon raznih peripetija oko formiranja tima koji će obaviti plan i sukladno tome odgađanja preleta, ekipa civilnih zaposlenika iz tvornice „Ikarus“ preuzela je stvari u svoje ruke. Na čelu urotnika bio je mehaničar Vladimir Uzelac, potom Jožef Žuran student aeronautike, i pilot Đorđe Đuričković.

Drugog dana mjeseca listopada 1942. bio je određen probni let na popravljenom Blenheimu registarske oznake „1502“ kojeg je obavljao pukovnik u ZNDH Zdenko Gorjup. Sudionici zavjere osjetili su kako je došao trenutak kojeg su čekali. Prije leta pilot Đuričković je ušao u avion i skrio se u rep dok je Uzelac pošao kao redoviti tehničar. Student Žuran je pak pošao na svoj prvi let.

Nesvjestan što se događa Gorjup je uzletio i došavši na 3000 metara dobio je dva udarca u glavu metalnom šipkom. Napadač Žuran se od prizora razbijene glave i šikljajuće krvi onesvjestio a Gorjup je obrušio avion k aerodromu u Zemunu. Potom su pilota počeli udarati i Uzelac i Đuričković te mu zapovjedili da se popne na 1500 metara visine što je Gorjup i učinio. Đuričković je, i dalje prijeteći velikim francuskim ključem, preuzeo pilotsko sjedište, uzeo smjer prema Grčkoj i popeo se na 7800 metara. Trojica otmičara su koristila uređaj za kisik zbog velike visine leta i ubrzo stigli do grčkog mjesta Serres.

Preletjevši Egejsko more odlučili su sletjeti na turskoj obali kod grada Burhanija gdje su izbacili nesretnog i ozlijeđenog, ali živog pukovnika Gorjupa. Na ponovnom uzlijetanju, zbog neravnog terena, zamalo se dogodio pad aviona.

Da stvar bude još teža, na njih je počeo pucati odred turskih žandara koji su bili u blizini. Pogodili su ih u krilo jednim puščanim metkom, ali to nije predstavljao veći problem. Zrakoplov je usmjeren prema Cipru i održavan na 1000 do 2000 metara visine. Kad su prošli jezero Tuz Gölü (Slano jezero), u središnjoj Turskoj, shvatili su da neće imati dovoljno goriva za let do Cipra i počeli tražiti pogodan teren za slijetanje, što su ubrzo i učinili.

Zrakoplov je glatko sletio, a posada je potom namjerno uvukla podvozje, oštetivši letjelicu, jer su do njih stigle (lažne) glasine kako je prethodna posada koja je prebjegla u Tursku zajedno s avionom vraćena u NDH. Pokupivši osobne predmete i kompas iz aviona uputili su se pješke k Siriji. Nakon samo pola sata opkolili su ih seljaci na konjima i potom predali žandarima koji su ih pak sproveli do grada Izmira. Napokon, i oni su 16. studenog stigli u kamp u Jozgatu, gdje ih je dočekala „rajlovačka“ grupa.  Pukovnik Gorjup je prvo zadržan u Burhaniji, a potom premještan u gradove Balikesir, Izmir i konačno Ankaru.

Daljnja sudbina letjelica i ljudi

Blenheim registarske oznake „1506“koji je teško oštećen pri slijetanju rastavljen je i kopnenim put odvezen u remontni centar Kayseri.

Blenheim registarske oznake „1502“ koji je praktično bio neoštećen prebačen je u Izmir. Vjerujem, iako nemam čvrste dokaze., da je isti uključen u Tursko ratno zrakoplovstvo, tim više jer je u njihovim redovima već bilo 30 identičnih aviona.

Svih šest zavjerenika, nakon diplomatske trakavice u neutralnoj Turskoj, uspjeli su dokopati se Bliskog istoka i prijaviti se u redove Kraljevske vlade u egzilu.

Delić i Islamović su se na poslijetku pridružili postrojbi 352. Squadrona RAF kod nas poznatoj po kolokvijalnoj inačici „Prva partizanska eskadrila.

Islamović je poginuo tijekom obuke u Egiptu, dok je Delić tijekom rata izvršio 48 borbenih zadataka leteći na Spitfireu Mk. V.

Korošec se na vlastiti zahtjev, navodno iz zdravstvenih razloga, povukao iz aktivne letačke karijere.

Uzelac i Žuran su mobilizirani kao mehaničar i radiotelegrafist na Bliskom istoku.

Đuričković je, iako nemam potvrdu, ostao u RAF-ovoj postrojbi za pozadinski prelet zrakoplova od zapadne obale Afrike do Egipta.

Pukovnik Gorjup vratio se u Zemun i nastavio raditi u tvornici Ikarus, a njegova daljnja sudbina nije razjašnjena.

Komentari

komentar

You may also like