Matija Šerić
Osmansko Carstvo jedno je od najslavnijih i najpoznatijih carstava u europskoj i svjetskoj povijesti. Od 14. do početka 20. stoljeća presudno je utjecalo na povijesne tijekove u Europi, Aziji i Africi, a posljedično i u ostatku svijeta. Upravo je geografski položaj na tromeđi triju kontinenta Starog svijeta učinio najveće muslimansko carstvo u povijesti toliko važnim i značajnim.
Kada ga je krajem 13. stoljeća turkmenski plemenski vođa Osman I. osnovao u gradiću Sogutu u Anadoliji malo je tko mogao predvidjeti da će osmanski emirat postati svjetska velesila. Uspon Osmanlija bio je postupan, dug i mukotrpan. Godine 1354. Osmanlije su zakoračili u Europu i osvajanjem dijelova Balkana transformirali su svoju državu u transkontinentalno carstvo. Upravo su osmanske trupe na čelu sa sultanom Mehmedom Osvajačem 1453. zauzele Carigrad i okončale postojanje slavnog Bizantskog (Istočnog Rimskog) Carstva.
Iako je i prije i kasnije bilo sjajnih vladara, pod vladavinom sultana Sulejmana I. Veličanstvenog (poznat još kao Zakonodavac i Silni) Osmansko Carstvo doživjelo je svoje zlatno doba. Era Sulejmana Veličanstvenog između 1520. i 1566. smatra se vrhuncem moći i prosperiteta carstva na Bosporu.
Slika: Sulejman Veličanstveni
Za vrijeme Sulejmanove vladavine osmanska država postala je svjetska sila broj jedan koja je unutar svojih granica uključila većinu Bliskog istoka, Sjeverne Afrike i Jugoistočne Europe. Osmanska flota imala je dominaciju od Sredozemnog do Crvenog mora. Osim carstva s 25 milijuna žitelja Sulejman je uredio carstvo na obrazovnom, socijalnom i pravnom planu uz razvoj osmanske kulture, umjetnosti i arhitekture.
Sulejmanova mladost i prve godine vladavine
Sulejman I. rodio se u Trabzonu na istočnoj obali Crnog mora najvjerojatnije 6. studenog 1494. Kao dječak volio je povijest, književnost, biologiju, teologiju, vojnu znanost. Otac mu je bio sultan Selim I. Prilikom stupanja na prijestolje 1520. imao je samo 26 godina. Već je kao princ bio pripremljen za tešku dužnost sultana. Poput svojih predaka, već kao mladić postao je namjesnik sandžaka, a u vrijeme vladavine svoga djeda Bayezita II. dobio je Sandžak Kaffa (na južnoj obali Krima). Kad je prijestolje zadobio njegov otac Selim I., Sulejman je primio namjesništvo Magnezije (danas Manisa u zapadnoj Turskoj), koje je zadržao do očeve smrti. Suprotno svome brutalnom i eksplozivnom ocu, Sulejman je bio velikodušan, obazriv i uglavnom pravedan, što mu svakako nije smetalo da bezobzirnom silom provodi državne interese koje je kao sultan i kalif, tj. poglavar vjerske zajednice sunitskih muslimana, smatrao važnima.
Mladi je Sulejman preuzeo vlast s mnogo manje poteškoća nego njegovi prethodnici jer nije imao braće. No, početak je bio izazovan. Naime, prijetila je opasnost da se iznova odmetne Sirija, koja je tek nedavno bila uključena u carstvo. Beglerbeg tog vilajeta, Džamberdi Gazali (Slavonac), prvobitno utjecajni mamelučki emir, koji je pravodobno priznao Selima I. za vladara te mu je bilo povjereno namjesničko mjesto, na vijest o Selimovoj smrti proglasio se suverenim vladarom i smjerao iznova uspostaviti nekadašnju mamelučku državu. Džamberdi je oko sebe okupio arapska i druska plemena. No osmanske trupe na čelu s Ferhad-pašom (rođen u Šibeniku) u bitki kod Alepaguše ugušile su ustanak. Džamberdi je svoj neposluh platio životom – glava mu je odrubljena i poslana sultanu u Carigrad. Sulejman nije osobno sudjelovao u “smirivanju” Sirije jer se pripremao za rat u Europi.
U vanjskopolitičkim ciljevima Osmanskog Carstva prve polovice 16. stoljeća, isticala su se tri smjera. Prvi je bio sjeverozapadni, usmjeren protiv tada oslabljene Ugarske i kasnije protiv Habsburgovaca u Austriji. Drugi je bilo Sredozemlje s neriješenim problemom otoka Rodosa i vitezova ivanovaca, te Mletačke Republike kao dominantne pomorsko-trgovačke sile. Treći smjer okrenut je istoku gdje se ponovo nazirao sukob sa Safavidima u Perziji. U ostvarenju tih ciljeva pazilo se da se ne vode ratovi na dva bojišta kako carstvo ne bi bilo iscrpljeno.
Prva okolnost koja je pogodovala osmanskom prodoru sukob je europskih zemalja. Protestantska reformacija u Europi pridonijela je osmanskoj ekspanziji jer su habsburške (katoličke) trupe ratovale protiv protestanata. Protestanti i Osmanlije nisu surađivali iako su neki protestanti tvrdili da je osmanski prodor “dar Božji”, a sultan ih je pozivao na borbu protiv Habsburgovaca. Razlog: katolici su njegovali kult svetaca i idolopoklonstva što je protivno učenjima islama. Islam je bliži protestantizmu. Ipak, formalno su njemački protestanti podržavali borbu Habsburgovaca protiv Osmanlija. Druga okolnost koja je omogućila osmanski prodor u srce Europe jest činjenica da su osmanski apetiti u pogledu Azije bili zadovoljeni: znatna bogatstva novoosvojenih zemalja, Sirije i Egipta, omogućila su nove ratne pohode prema zapadu.
Prvi osvajački uspjesi
Prvi je pohod poduzet 1521. protiv ugarske tvrđave Beograda koja je zatvarala put dalje prema Ugarskoj. Seljaci u Srbiji su bili osiromašeni zbog feudalne anarhije baruna pa nisu osjećali obvezu da brane svoju zemlju. Nakon osvajanja Beograda te iste godine prodor nije nastavljen jer Osmanlije nisu željeli ratovati na više bojišta istovremeno. Sljedeće godine došao je na red otok Rodos. Njega je već prije htio zauzeti Selim I. ali je u toku priprema umro. Taj otok, kojeg su njegovi gospodari ivanovci izgradili kao istureni bastion kršćanske Europe, bio je Turcima trn u oku. Osim toga, Rodos je mogao blokirati pomorsku vezu između prijestolnice Carigrada i novostečenog Egipta. Nakon teške opsade ivanovcima nije preostalo drugo nego otok predati osmanskim oružanim snagama, uz zajamčeno slobodno povlačenje na Kretu da bi nakon toga bili trajno smješteni na Malti. Time je osigurana osmanska hegemonija u Istočnom Sredozemlju.
Nakon toga uspjeha, oružje je mirovalo pune četiri godine, barem prema vani, jer su za to vrijeme osmanske postrojbe bile angažirane u gušenju unutarnjih pobuna. Godine 1524. otpadništvom je prijetio Egipat, koji poput Sirije, još nije bio do kraja integriran. U separatistički pokušaj nisu bili umiješani samo Mameluci nego i Hain Ahmet-paša, bivši sultanov drugi vezir. Dvije godine pošto je stupio na vlast, Sulejman je umirovio Piri Mehmet-pašu, velikog vezira svoga oca, i njegovo mjesto povjerio, kao dužnost velikog vezira, Ibrahimu, svome bliskom prijatelju iz mladosti. Hain Ahmet-paša, koji je također računao na tu funkciju, bio je kao beglerbeg premješten u Egipat. Nakon što je taj duboko povrijeđen stigao u Kairo, osigurao je potporu dijela Mameluka i proglasio se suverenim sultanom Egipta. Međutim, osmanska je vojska pod zapovjedništvom novog velikog vezira Ibrahima, uspjela zagospodariti Egiptom 1524.
Nove osmanske ofanzive u Europi
Poslije smirivanja Egipta moglo se iznova razmišljati o novim ofanzivama u Europi. Nakon Mohačke bitke u kolovozu 1526. Ugarska je nestala s političke karte kao neovisna država. Tada je ugarsko područje podijeljeno na dva dijela. Ubuduće će zapadni dio pripadati bratu cara Karla V., kralju Ferdinandu Habsburškom, a istočni dio ugarskom magnatu Ivanu Zapolji, također izabranom za ugarskog kralja koji je priznao osmansko vrhovništvo. Time je osigurana ugarska nizina kao područje koje će se koristiti za pohode protiv Habsburgovaca. Godine 1529. Osmanlije su pokrenuli veliki pohod na Beč. Sulejman Veličanstveni je cijeloga života sanjao o osvajanju grada koji će za njega ubuduće biti “Zlatna jabuka”. Osmanlijama je išlo na ruku da je Karlo V. već godinama ratovao s Francuskom te nikako nije mogao pomoći svom bratu Ferdinandu. U toku pohoda osvojen je Budim, tadašnja prijestolnica Ugarske i predan je vazalu Zapolji koji je ondje stupio na tradicionalno ugarsko prijestolje. No opsada Beča u rujnu i listopadu 1529., zbog uspješnog otpora Habsburgovaca, nije uspjela. Pristupilo se diplomatskom rješenju. Pregovori su propali no Habsburgovci su spoznali da se ne sučeljavaju s gomilom barbara nego s ozbiljnom silom.
Pod velikim vezirom Ibrahimom (podrijetlom Albanac koji je na dvor stigao putem danka u krvi) osmanska diplomacija bila je dobro upućena u međunarodne odnose. Tada je oblikovana forma manifestacije osmanske moći. Pri primanju stranih diplomata sultan bi pokazao svu raskoš dvora. Pri tome nije ulogu imala sultanova sklonost luksuzu nego želja da strancima pokaže moć svoje zemlje. Sjaju osmanskog dvora treba pripisati činjenicu što je u historiografiju Sulejman ušao kao “Veličanstveni”. Nakon propasti pregovora između Beča i Carigrada, iznova je 1532. oživio rat. On je Osmanlijama donio neznatne uspjehe. Uskoro potom zaključeno je još jedno primirje s Bečom pri čemu su se Habsburgovci morali obvezati na plaćanje godišnjeg danka kao zalog mira.
Zbivanja na drugim bojištima
Primirje je postalo prijeko potrebno Osmanlijama jer su druga bojišta postala aktivna. U mediteranskom prostoru je Karlo V. uznemiren protjerivanjem ivanovaca s otoka Rodosa u međuvremenu unajmio junačkog pomorca Andreu Doriu s velikim mornaričkim odredom. Doria je uspio izvesti osvajanja na Peloponezu 1532. Kako bi mu bio pružen djelotvoran otpor, Porta će ubuduće angažirati vođu gusara Hajreddina Barbarossu. Tako je od pljačkaša koji je Europljanima učinio zapadno Sredozemlje nesigurnim, postao beglerbeg Alžira i admiral osmanske flote sa sjedištem u Carskom divanu. Vojna i financijska podrška Porte, omogućili su novopečenom admiralu da svoju flotu pretvori u moćnu ratnu mornaricu.
Barbarossa je u kratkom vremenu reorganizirao brodogradilišta u Konstantinopolu i obnovio mornaricu kojom će Osmanlije dominirati Sredozemljem. Osim pustošenja talijanskih obala “Veliki admiral osmanske flote” je zauzeo Libiju, Tunis i Alžir, odnosno učvrstio je osmanski posjed nad njima, a izborio je i pomorsku pobjedu protiv udruženih mornarica Venecije, Španjolske, Genove i pape kod Preveze 1538. Protuosmanske koalicijske snage pod zapovjedništvom slavnog admirala Andrea Dorie bile su brojnije i jače, ali je Barbarossa odnio pobjedu. Sredozemlje je postalo područje potpune dominacije Osmanlija: od Crnog mora pa sve do atlantske obale Maroka.
Karta: Osmansko carstvo u vrijeme Sulejmana Veličanstvenog
I prilike na istočnoj granici carstva počele su se komplicirati. Nakon 1526. u Anadoliji su se iznova rasplamsale razne bune šijitskih “heretika”. Neortodoksno mišljenje proširilo se sve do prijestolnice Konstantinopola. Pripadnik uleme Kabiz Molla javno je 1527. izjavio u prijestolnici da je Isus mjerodavni prorok umjesto Muhammeda. Njegovi su navodi ostavili tako jak dojam na populaciju Konstantinopola da su izbili nemiri i počela se osjećati politička uznemirenost. Pošto se to zbivalo u vrijeme kad su i šijitske pobune u Anadoliji postale opasne, osmansko vodstvo je u navodima Molle vidjelo prijetnju i on je smaknut.
No time nisu bili okončani nemiri u Maloj Aziji. Kada se 1532. pokrajina Bitlis (istočno od jezera Vana) priključila Safavidima u Perziji, osmanskoj je hegemoniji u tom području zaprijetila opasnost. To je bio povod osmanskog pohoda protiv Safavida 1534. pod zapovjedništvom velikog vezira Ibrahima-paše. Ibrahim je uspio zaposjesti safavidsku prijestolnicu Tebriz. Perzijski šah Tahmasp I. nije se upuštao u otvorenu bitku s nadmoćnim protivnikom. Druga osmanska vojska pod zapovjedništvom samog sultana, istodobno je Safavidima oduzela Irak s Bagdadom.
Nastavlja se.-
