M. Šerić: Iza bojišta: Patnje civila u Drugom svjetskom ratu

Matija Šerić

Nacistička politika u Istočnoj Europi eksplicitno je bila usmjerena na izgladnjivanje pokorenih naroda s ciljem da se nahrani Nijemce. Ipak, nestručnost nacističkog režima nije uspjela realizirati Plan gladi ministra poljoprivrede Trećeg Reicha Herberta Backea koji je predviđao 30 do 40 milijuna mrtvih od izgladnjelosti

Drugi svjetski rat poznat je po velikim bitkama i okrutnostima koje su se događale na bojištima i oko bojišta ali još užasnije stvari često su se događale daleko iza ratnih crta. I ovdje nije riječ o koncentracijskim logorima ili zatvorima nego svakodnevnom životu civila. Premda su statistike neprecizne zbog visoke stope smrtnosti u Sovjetskom Savezu i Kini, upečatljivo zvuči podatak kako je u Drugom svjetskom ratu više poginulo civila nego vojnika. Poginulo je između 50 i 55 milijuna civila i između 21 i 25 milijuna pripadnika vojnog osoblja. U praksi se koristi izraz domaći front (eng. „home front“) za aktivnost civila u ratu. Ipak, ovaj izraz je teško koristiti bez prizvuka ironije kad se zna kontekst rata na Istočnom bojištu u kojem su se deseci milijuna civila našli u uvjetima svakodnevne strave i užasa. To nije bio domaći front nego pravi front u kojem su civili preživljavali ovisno o vlastitom instinktu preživljavanja.

Čak i oni Rusi i drugi sovjetski građani koji nisu trpjeli opsadu ili bombardiranje proveli su rat radeći u uvjetima iznimne oskudice: preživljavali su s 500 kalorija na dan manje nego stanovnici Velike Britanije ili Njemačke te čak s 1.000 kalorija manje od Amerikanaca. Negdje oko dva milijuna civila preminulo je od gladi na teritoriju pod kontrolom Crvene armije, dok je dodatnih 13 milijuna sovjetskih civila preminulo na teritoriju pod kontrolom Wermachta og gladi, terora ili bombardiranja. Uz to, zatočenici sovjetskih gulaga posebna su kategorija. Oni su zauzimali najmanje važno mjesto u SSSR-u i bili su zadnji koji su primali racionirane obroke. Svaki četvrti zatočenik gulaga preminuo je od svake godine od 1941. do 1945. koliko je trajao sovjetski angažman u ratu. Rusi su pretrpjeli epidemiju skorbuta zbog nedostatka vitamina C te mnoge druge bolesti kao posljedice gladi i prekomjernog rada usmjerenog za održavanje sovjetskog ratnog stroja.

S druge strane, u neokupiranim zapadnim državama kao što su Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države, određene skupine stanovnika su profitirale: kriminalci su iskoristili povećanu potražnju za prostitucijom, pomahnitalo traženje robe na crnom tržištu a također iznimno su profitirali od krijumčarenja ukradene vojne opreme i materijala. Industrijalci su ostvarili ogromne profite zbog povećane proizvodnje strojeva i opreme za vojne svrhe. Mnogi od njih su na neke načine izbjegli poreze na tu neočekivanu dobit. „Poljoprivredna vremena postala su dobra vremena“, izjavila je Laura Briggs, kćer od jednog zemljoposjednika u Idahu. „Tata je krenuo svoje zemljište poboljšavati. Mi i većina drugih poljoprivrednika napredovali smo od drvene kolibe do nove drvene kuće s vodovodom. Sada imamo električni štednjak umjesto štednjaka na drva, i tekuću vodu na umivaoniku gdje možemo prati suđe, bojler i lijep linoleum.“

Međutim, većina ljudi mrzila je cijelo stanje koje je nastalo kao rezultat rata. Britanski časnik David Fraser točno je detektirao stvarnost koju su proživljavali i civili i vojnici: „Ljudi nisu bili ondje gdje pripadaju, pa je učinak bio san iz kojeg se pojedinac nadao jednog dana probuditi.“ U većini slučajeva je razlog napuštanja mjesta boravišta bio novačenje u oružane snage, ali postojali su i mnogi drugi razlozi zašto su civili morali napustiti svoju okolinu. Pola stanovnika Velike Britanije promijenilo je mjesto stanovanja tijekom rata. Neki kako bi oslobodili prostor za prihvat vojnika, drugi zato što su im domovi bili uništeni od bombardiranja, a treći zato što su dobili neke druge obaveze koje je diktirao rat. Značajni dio belgijske ribarske flote prilagodio se na novi život u luci Brixham u okrugu Devonu u jugozapadnoj Engleskoj, dok su neki danski ribari bili smješteni u Grimsbyju u okrugu Lincolnshire.





Drugdje u Europi postojali su drugi izazovi. U rujnu 1943. Nijemci su evakuirali određeni broj civila s okupiranih Kanalskih otoka u La Mancheu u Reich gdje su proveli ostatak rata kao ratni zarobljenici u logorima. Medicinska sestra Gladys Skillett s Guernseyja, bila je u petom mjesecu trudnoće u vrijeme deportacije u Biberach i postala je prva stanovnica Kanalskih otoka koja je rodila dok je bila u zatočeništvu. Od 2300 deportiranih, 45 će umrijeti prije završetka rata.

Stanje u Italiji počelo se ozbiljnije narušavati krajem 1942. kad su krenula intenzivna američka bombardiranja. Kad je stigla hladna zima 1944. bolesti te nestašica hrane i goriva uvelike su naštetile civilima, posebice djeci. Bolesti poput ulceroznog kolitisa i tuberkuloze brzo su se širile. Mnogi koji su ostali bez doma zbog bombardiranja ili protjerivanja bili su primorani živjeti u primitivnom smještaju u planinama i to često u pećinama. Jedna djevojka je napisala: „Hladnoća i vlaga pećine ušla je u naše kosti. Moja majka je čučnula  u kut držeći mog tromjesečnog rata. Rekla mi je da idem u grad i nađem liječnika. Trčala sam kao zec ali sam saznala da liječnika nije bilo doma – bio je u kući obitelji Podesta čiji je sin imao visoku temperaturu kao moj brat. Kasnije mi je dao recept ali mi nije dao niti jedan lijek koji je imao na stolu. Rekao je da će nas doći posjetiti, ali kad je stigao moj brat je već preminuo.“ Njena užasnuta majka konstatirala je kako joj je sin preminuo jer nije dovoljno jela i stoga je njeno majčino mlijeko bilo je loše kvalitete. Ona je bila jedna od milijuna koji su proživjeli sličnu sudbinu.

Osobe koje su napustile svoje domove i zemlje provele su mnogo vremena čekajući. Neki su čekali na dobivanje viza, neki na bijeg od nadolazeće opasnosti a neki da dobiju dozvolu da putuju po svojoj zemlji. Britanci su pretrpjeli šest godina oskudice i nemilosrdnog bombardiranja. Zamračenja su prouzrokovala moralni i psihički pad te depresiju. Ipak, uvjeti na britanskom otočju bili su daleko boljih od onih na Starom kontinentu gdje su glad i nasilje bili endemska pojava. Poput Sjeverne Amerike i Velika Britanija uživala je zaštitu u vidu morskih prostranstava koje su je štitile od nacističke invazije. Ujedno, stanovnici su imali osobnu slobodu i određeni vid blagostanja u odnosu na druge Europljane. Nakon rata novelist Anthony Powell zapisao je upečatljivu rečenicu: „Nevjerojatna stvar u vezi rata je bila ta da ljudi koji nisu željeli u ratu sudjelovati, u njemu nisu ni sudjelovali.“ To je bilo istina za određene društvene krugove.





Tjedan dana prije Dana D (savezničkog iskrcavanja u Normandiji), u trenutku dok se oko 250 tisuća britanskih i drugih savezničkih vojnika pripremalo na napad na Hitlerov Atlantski bedem, neki su imali druge brige. U Londonu je engleski pisac Evelyn Waugh zapisao u svoj dnevnik: „Probudio sam se polupijan i imao dugo, ispunjeno jutro: ošišati se, pokušati provjeriti citate u londonskoj knjižnici koja je još u neredu od bombe, posjetiti Nancy u njenoj knjižari… Za vrijeme ručka ponovo sam se napio. Otišao sam u Beefstake klub kojem sam se tek pridružio. Vratio se u White klub. Otišao sam u Waterloo u pripijenom stanju i uhvatio vlak za Exeter te odspavao većinu puta.“

Waugh nije bio primjer klasičnog Britanca. Mnogi njegovi prijatelji aktivno su sudjelovali u ratu te su mnogi i poginuli do kraja konflikta. Premda će uskoro krenuti napadi razornih njemačkih V-2 raketa na London i druge britanske gradove, život u Velikoj Britaniji bio je daleko ugodniji od života u Parizu, Napulju, Ateni a još bolji od života u bilo kojem ruskom ili kineskom gradu. Jednako tako, životni uvjeti u New Yorku ili Los Angelesu bili su bolji od uvjeta života u britanskim gradovima. Do početka 1943. kad su poraz kod Staljingrada i saveznička bombardiranja počeli mijenjati svakodnevicu, većina Nijemaca (osim onih koji su izgubili nekoga u ratu) rat doživljavala kao novo normalno stanje a ne kao traumu. Starija i ugledna gospođa Mathilde Wolff-Monckeburg napisala je u Hamburgu 1941.: „Je li moguće da se netko nauči na rat? Ovo pitanje me muči i pribojavam se pozitivnog odgovora. Sve to je bilo neizdrživo na početku, teško za dokučiti, a do sada je postalo nekako ‘sređeno’ i osoba živi od dana do dana u užasavajućoj ravnodušnosti. I dalje imamo naš komfor i toplinu, imamo dovoljno za jesti, povremeno imamo toplu vodu i ne izlažemo sebe osim kod obavljanja dnevne kupnje i drugih kućanskih dužnosti.“

Poput svih Nijemaca, osim povlaštene nacionalsocijalističke elite, i ona se žalila na nedovoljno raznolike racionirane obroke. Iako su se Nijemci žalili da trpe oskudicu, zapravo su bili povlašteni u odnosu na globalne standarde toga doba. Npr. britanska proizvodnja potrošačkih dobara od 1939. do 1944. pala je za 45% a njemačka je doživjela pad od samo 15%. Premda se mnogim Nijemcima nije sviđao sadržaj jela na stolu, njihova godišnja konzumacija krumpira porasla je s 12 na 32 milijuna tona i njemačko stanovništvo doživjelo je glad tek na svršetku rata u svibnju 1945. Nacisti su izgladnjivali pokorene narode kako bi svoje stanovništvo nahranili i u tome su bili uspješni do samog kraja.

Više nego bilo koji drugi aspekt rata, hrana, tj. njena nestašica postala je simbol patnje. Na svjetskoj razini, daleko veći broj ljudi je umro od gladi ili posljedica pothranjenosti nego ikada ranije uključujući Prvi svjetski rat. Razlog je to što su mnogobrojne zemlje postale ratišta, a samim time njihova poljoprivredna proizvodnja drastično je pala. Čak su i stanovnici čije su države izbjegle glad drastično ograničile prehranu svog stanovništva. Britanski sustav racioniranja omogućio je da nitko ne gladuje, a siromašni su imali bolju prehranu nego u mirnodopsko doba, međutim, malo tko je od uživao u toj činjenici zbog šireg konteksta rata. Svaki tjedan svaki odrasli Britanac imao je pravo na četiri unce masti ili maslaca, 12 unci šećera, četiri unce slanine, dva jaja, šest unci mesa, dvije unce čaja i neograničene količine povrća i voća iz domaćeg uzgoja ako je bilo dostupno. Većina kućanstava okrenula se improvizaciji kako bi nadomjestila namirnice kojih je nedostajalo. Između 1935. i 1944. prosječna visina francuskih djevojčica smanjila se za 10 cm, a francuskih dječaka za 7 cm. Pothranjenost je bila okidač za dramatično širenje tuberkuloze u osovinskoj Europi. Do 1943. 80% belgijske djece pokazivalo je znakove rahitisa.

U većini država stanovnici gradova bili su u gorem položaju od stanovnika sela zato što su imali manje šanse da sami uzgoje i dobiju hranu mimo službenih racioniranih obroka. Siromašni nisu imali dovoljno novca da nabave artikle na crnom tržištu koje je u svim državama hranilo one koje su to mogli platiti. U pogledu prehrane, Australci, Novozelanđani i Kanađani prošli su izvrsno s malim ograničenjima, dok su u SAD-u jedva postajala ikakva ograničenja. Racioniranje obroka u Americi Roosevelt je uveo tek 1943. i to na velikodušnoj razini. Časopis Gourmet bez srama je napisao: „Uvoz europskih delikatesa je možda iščeznuo, ali Amerika posjeduje bojne dobre hrane koje će pohitati da obrane apetit.“ Jedini artikl kojeg je donekle nedostajalo bilo je meso, ali i ta nestašica na malom stupnju je bila dovoljna da Amerikanci postanu uzrujani i žestoko se žale. Usprkos manjkavostima u kvaliteti, američka domaća konzumacija mesa doživjela je neznatan pad u kvantiteti čak i u vrijeme kad su ogromne isporuke mesa bile slane u Rusiju i Veliku Britaniju.

U ratu je svaka država povrh svega ponašala sebično, tj. željela je prvo nahraniti vlastito stanovništvo a za druge koliko ostane. Sile osovine ponašale su se najokrutnije i izazvale su najcrnje posljedice. Nacistička politika u Istočnoj Europi eksplicitno je bila usmjerena na izgladnjivanje pokorenih naroda s ciljem da se nahrani Nijemce. Ipak, nestručnost nacističkog režima nije uspjela realizirati Plan gladi ministra poljoprivrede Trećeg Reicha Herberta Backea koji je predviđao 30 do 40 milijuna mrtvih od izgladnjelosti. Razlog neuspjeha plana je bio taj što su podvrgnuti narodi Istočne Europe (Poljaci, Ukrajinci, Rusi i ostali) pokazali nevjerojatnu kreativnost u skrivanju usjeva od nacističkih vlasti i prkosno su našli načine da se prehrane kako bi preživjeli. Ipak, milijuni su preminuli zbog rata i njegovih posljedica poput spaljene zemlje i uništenih tvornica prilikom njemačkog povlačenja. Njemačke i druge osovinske snage u Sovjetskom Savezu hranile su se na račun svojih „domaćina“. Procjene govore kako su njemački i drugi osovinski vojnici na Istoku pojeli sedam milijuna tona sovjetskog žita, 17 milijuna goveda, 20 milijuna svinja, 27 milijuna koza i ovaca i više od 100 milijuna komada domaće peradi.

Sličnu drakonsku politiku provodi su i Japanci u Aziji gdje su se hranili na račun domaćeg stanovništva. Milijuni su poumirali od gladi. Kina je trpjela zastrašujuće jer su poljoprivrednici bili žrtva i japanskih okupatora i kineskih komunista. Godine 1942. u pokrajini Henan zabilježeni su nezapamćeni mraz i tuča a potom je uslijedila invazija skakavaca, milijuni su napustili svoju zemlju, mnogi su nestali. Ipak, okupatorske vlasti nastavile su uzimati porez od poljoprivrednika koji su istovremeno jeli koru brijesta i sušeno lišće.

Iako savezničke sile nisu provodile tako okrutne politike kao što je već spomenuto, bile su nacionalističkog karaktera. Američka vlada je inzistirala da američki građani kod kuće i američke trupe u inozemstvu moraju biti opskrbljene izrazito velikodušnim zalihama hrane. Amerikanci su tako daleko bolje opskrbljivali svoje trupe na pacifičkim otocima nego Japanci koji su često sami uzgajali voće i povrće na otocima gdje su se nalazili. Često su više vremena posvećivali poljoprivredi nego vojnim bitkama. Američke vlasti nisu se željele oslanjati na to da se njihove postrojbe hrane lokalnom hranom, između ostalog zbog slučaja osam američkih zrakoplovaca koji su se otrovali jedući australsku konzerviranu ciklu. Amerikanci su slali svoje nutricionističke stručnjake među trupe kako bi poboljšali prehranu. Tako je npr. slavni agrobiznismen iz New Jerseyja Charles F. Seabrookuveo svoje principe kod prehrane američkih vojnika u Australiji i na Tihom oceanu. Coca-Cola je uspostavila 44 tvornice na ratnim područjima i proizvodila je sve vrste sokova. SAD su čak ograničile dogovorene količine isporuke mesa Britaniji kako bi zadržali opskrbu svojih civila i vojnika. General Brehon Somervell bio je tvrdi anglofob i podržao je mišljenje svog rukovoditelja transporta da „britanski narod još uvijek živi ‘meko’ i lako može podnijeti daljnja ograničenja.“

Za Talijane glad je postala svakodnevica od trenutka kad je zemlja postala bojno polje u ljeto 1943. „Glad je vladala svima nama“, napisao je australski izvjestitelj A. Moorehead. „Svjedočimo moralnom slomu naroda. Nemaju više ponosa ni digniteta. Životinjska borba za opstanak vlada svima. Hrana. To je bila jedina važna stvar. Hrana za djecu. Hrana za sebe. Hrana po cijenu obezvređenja i izopačenosti.“ Prostitucija je omogućila nekim majkama da nahrane svoju djecu i bila je široko rasprostranjena krajem rata u cijeloj Italiji. U prosincu 1944. glad je harala u Italiji i cijeloj Europi a prijetila je smrću milijuna. Britanski diplomati u Washingtonu prosvjedovali su protiv politike opskrbe američkih trupa na štetu civila u oslobođenim dijelovima Europe. Ipak, bez uspjeha jer je američka strana konstatirala kako je zbog potpune promjene u ekonomskom i financijskom stanju Britanskog Commonwealtha, Velika Britanija ovisna o SAD-u. Usprkos britanskim uvjeravanjima, Amerikanci nisu htjeli usporiti rat na Pacifiku kako bi preusmjerili konvoje i nahranili Europljane.

Usprkos tome, na kraju je samo mali broj Talijana umro od izgladnjelosti od 1943. do 1945., a takav rasplet se može zahvaliti činjenici da je veliki broj američkih obroka završio na crnom tržištu, posljedično kod talijanskog stanovništva. Pritom su se mnogi Amerikanci obogatili. Pomogao je i politički utjecaj Talijana u Americi koji su zaslužni da isporuke hrane budu isporučene stanovništvu što legalno što ilegalno. Churchillova vlada je kako bi opskrbila hranom stanovništvo na matičnom otočju uvelike zakinula neke dijelove svog kolonijalnog carstva. Alokacije hrane prema Indijskom oceanu su znatno smanjene 1943. što je bilo strateški donekle opravdano, ali nipošto nije bilo opravdano sa strane ljudskosti. Mauricius je trpio tešku glad kao i neki dijelovi Istočne Afrike (izuzev bijele manjine). Posebno užasna priča je Bengalska glad 1943.-1944. za koju je osobno odgovoran Churchill. Najnovije su procjene da je od gladi i drugih posljedica poput kolere, malarije, velikih boginja, dizenterije i iznurenosti u Bengalu preminulo oko 2 milijuna ljudi.

I Europljani su trpjeli zbog Churchillove politike blokade Hitlerove Europe. Žrtve su bili potlačeni narodi. Oko pola milijuna Grka je umrlo od gladi. Konstanta među Saveznicima je bila prvo nahraniti svoj narod a ista ta prava uskratiti drugima pa čak i narodima čiji su bili protektori. Domaći front je bio prava borba za opstanak u mnogim dijelovima svijeta, a mnogi obični ljudi su preživjeli oslanjajući se na sebe i svoju kreativnost koja je često zadirala u ilegalno ali bila je nužna za osiguranje opstanka.

 

 

Komentari

komentar

You may also like