M. Šerić: Uspostava SAD-a i nastanak američke ideologije

Matija Šerić

Otkrivanje Amerike od strane Kristofora Kolumba 1492. označilo je novo razdoblje svjetske povijesti, koje će fokus zbivanja prebaciti u Novi svijet. Velika prostranstva i prirodna bogatstva koja su se nalazila preko Atlantika, stvorila su prilike da europski naseljenici potraže u Amerikama novi i kvalitetniji život. Ujedinjeno Kraljevstvo zauzelo je najveći dio istoka Sjeverne Amerike, koji su krenuli naseljavati britanski naseljenici. Prva kolonijalna naselja niknula su između planinskog masiva Allegheny i Atlantskog oceana jer su klimatski uvjeti nalikovali europskima. Riječ je o području modernih saveznih država Pennsylvanije, Marylanda i Virginije.

Za razliku od španjolskih i portugalskih kolonija, kojima su direktno upravljali kraljevi izaslanici iz kolonijalne matice, britanske kolonije imale su slobodu samouprave pod britanskom zaštitom. Virginia je prva osnovana kolonija u kojoj je 1619. zasjedao prvi parlamentarni skup na američkom tlu. Pet godina kasnije britanska kruna je formalno preuzela koloniju, priznavši kolonistima pravo na samoupravu. Potom su osnovane kolonije Maryland, Sjeverna i Južna Karolina, New York, New Jersey, Delaware, Georgia, Pennsylvania, Connecticut, Massachusetts, New Hampshire i Rhode Island. Bilo je to 13 kolonija koje će tvoriti jezgru budućeg SAD-a. Kolonije su se razlikovale po svojoj društvenoj strukturi i religioznim uvjerenjima, a prvi doseljenici bili su iz europskog građanskog srednjeg sloja. Sve su kolonije bile podređene vrhovnoj vlasti Ujedinjenog Kraljevstva te su politički i gospodarski ovisile o matici zemlji. London je na njih gledao kao na izvor vrijednih resursa, ali i kao važno tržište za izvoz. Glavni pokretač američke neovisnosti bili su sve lošiji odnosi kolonija s metropolom.

U Sedmogodišnjem ratu koji se vodio i u Sjevernoj Americi, Britanija je sa svojim američkim kolonijama pobijedila francuske vojne snage, pa su kolonisti, tako, 1763. dobili od Francuza ogroman prostor od Velikih jezera, uzduž Mississippija sve do Meksičkog zaljeva. Britanci su tada kontrolirali i konsolidirali svoju vlast nad svojim američkim kolonijama, ali ne zadugo. Izravna posljedica trijumfa nad Francuskom bio je sukob britanskih kolonista u Americi i britanske krune. Novi porezi, carine i uvođenje strože kontrole nad kolonijama izazvalo je revolt kolonista, koji su bili do tada vrlo samostalni. Prvi prosvjed protiv poreza održan je u New Yorku 1765., a godine 1773. odvila se slavna bostonska čajanka. Sljedeće godine održan je Prvi kontinentalni kongres u Philadelphiji gdje su delegati 13 država donijeli zaključak o obustavi trgovanja s Velikom Britanijom. Trinaest kolonija je počelo vojnu pobunu protiv britanske krune 1775., a sljedeće godine 4. srpnja je donijeta Deklaracija o neovisnosti, čiji je tvorac bio Thomas Jefferson. Deklaracija se pozivala na Boga, zakone prirode i ljudska prava te je službeno prekinula sve odnose s Londonom. Zahvaljujući vojnim pobjedama i diplomatskim umijećima Benjamina Franklina i Johna Adamsa, Amerikanci su 1783. formalno izborili neovisnost potpisivanjem Pariškog mira.

Rat za nezavisnost američkih država protiv britanske metropole (1775.-1783.) ima veliko povijesno značenje jer bez njega SAD nikad ne bi nastale kao samostalna država. Istovremeno, jednaku povijesnu važnost ima, u vrijeme rata, započeta izgradnja unutarnjeg poretka nove države. Naime, tada je po prvi put jedan narod na temelju vlastitog prava pretvarao u ustavnu stvarnost politička načela europskog prosvjetiteljstva, koje sama Europa u svojoj društvenoj i političkoj praksi dotada nije uspjela provesti u djelo. Nova američka država postala je mjesto gdje će po prvi put biti implementirana načela prosvjetiteljstva.  Riječ je o sljedećim načelima: teorija o prirodnom pravu i o društvenom ugovoru, ideje o narodnom suverenitetu i o jednakosti među ljudima, postavke o podjeli vlasti i o federalnom udruživanju država.




Kako 1776. još nije bilo zajedničke nacionalne organizacije, pokret za donošenje ustava polazio je od pojedinih država u kojima se izrada ustava mogla nadovezati na već postojeće kolonijalne statute. Deset saveznih država donijelo je 1776. i 1777. nove ustave. Od izuzetne važnosti bio je prijelaz iz monarhijskog u republičko uređenje, pri čemu je bila zadržana postojeća državna organizacija: na određeno vrijeme biran je guverner za obnašanje izvršne vlasti, i birana su dvodomna zakonodavna tijela. Samim prelaskom na republičko državno uređenje ukinuta su prava britanske krune.

Međutim, još važnije je bilo unošenje deklaracije o pravima čovjeka u nove temeljne zakone. Tako se novoosnovana država nije pozivala na povijesna prava, već na individualno neotuđivo prirodno pravo. Nova prava su ugrađena najprije u “Virginia Bill of Rights”, koja je bila proglašena još prije Deklaracije neovisnosti, a potom i u drugim revolucionarnim ustavima pojedinih država. Proklamirano je da su svi ljudi od prirode jednako slobodni i neovisni i zbog toga imaju niz neotuđivih prava: pravo na život i na slobodu, pravo na stjecanje i zadržavanje vlasništva, pravo da teže za srećom i za sigurnošću i da ih ostvare. Državno uređenje moralo je poštovati ta prava i još neka druga kao što je pravo na slobodu vjeroispovijesti i savjesti. Nova prava i deklaracije bile su revolucionarno borbeno sredstvo jedne nacije čvrste u svojoj odluci da se odcijepi od kolonijalne metropole. Sve kasnije deklaracije o pravima čovjeka u europskim ustavima nastavljaju se i nadovezuju na američki uzor. Tu je važnost Amerike koja je prva krenula izgrađivati suvremeni državni aparat republike, dok su mnoge europske nacije još bile pod čvrstim monarhijskim uređenjem.





Jedna od posljedica zajedničke borbe trinaest američkih država protiv britanskog carstva bilo je ujedinjenje u saveznu državu ostvareno 1787. na delegatskom Konstitucionalnom konventu u Philadelphiji usvajanjem Ustava Sjedinjenih Američkih Država. Spor između centralistički orijentiranih federalista i federalistički orijentiranih republikanaca (kasnijih demokrata), završio je obostranim prihvaćanjem kompromisa o federativnoj državi. U njoj su bila utvrđena i dobro smišljenim sustavom “Checks and Balances” (kontrola i regulacija) trajnoj kontroli podvrgnuta prava Unije i pojedinih država, kao i prava nositelja vlasti unutar državne cjeline: Predsjednika biranog na određeno vrijeme, dvodomnog Kongresa i Vrhovnog suda. U okvirima tog Ustava koji je stupio na snagu 1789., i koji je do danas pretrpio samo neznatne promjene, odvijala se politička i privredna izgradnja Unije pod vodstvom prvih velikih predsjednika Georga Washingtona, Johna Adamsa i Thomasa Jeffersona, i to u znaku sve izraženije tendencije za vanjskopolitičkim izolacionizmom u svjetskoj politici. Ta je izgradnja bila povezana s postupnim naseljavanjem i teritorijalnom ekspanzijom prema zapadu i jugu Sj. Amerike.

Većina Amerikanaca potkraj 18. i početkom 19. stoljeća nije bila spremna prihvatiti centraliziranu političku vlast i moć Washingtona, kao što nije bila spremna prihvatiti centraliziranu vlast Londona. Tijekom prvih 200 godina američke republike najveći se dio ideološkog diskursa vrtio oko toga kako izbjeći centraliziranu državnu organizaciju. Kako bi se potkraj 18. stoljeća mogla postići zajednička suglasnost o ustavu države, primjerice, velik se dio ovlasti, npr. pravo na objavljivanje rata – morao zanijekati izvršnoj grani vlasti.

Poruke američke revolucije zazivale su slobodne ljude i slobodno poduzetništvo, što je bio veliki izazov europskim silama toga doba. Ideje na kojima je počivala američka ideologija Amerikanci su koristili kako bi proširili teritorij novonastale države na što veći dio kontinenta Sjeverne Amerike. Neki su Amerikanci vjerovali u božansku providnost, a neki nisu, no svesrdno su prihvatili religijsku i svaku drugu komponentu ideologije amerikanizma. Amerikanizam se sastoji od ideja slobode i demokracije. Sjedinjene su se Države od ostalih zemalja razlikovale po slobodi svojih građana. Ideje slobode su čimbenik koji je davao smisao postojanju jedinstvene američke države. Američku je slobodu, međutim, krasilo prepoznatljivo stanje uma i duha. Thomas Jefferson je odmah po okončanju Francuske revolucije konstatirao: “Amerikanac zbog svoje imovine, ili po svojemu zadovoljavajućem stanju, ima interesa podržavati red i zakon. A takvi ljudi smiju i mogu sigurno i probitačno uzeti na sebe blagotvoran nadzor nad svojim javnim poslovima, kao i stupanj slobode koji bi se, da ga se domognu svjetina i čopori po europskim gradovima, smjesta pretvorio u razaranje i uništavanje svega javnog i privatnog… Ali, čak je i u Europi došlo do razumne promjene u glavama ljudi. Znanost je oslobodila ideje u onih koji čitaju i promišljaju, a američki je primjer među ljudima probudio osjećaje za pravičnost. Počela je stoga i pobuna….”

Za Jeffersona, koji je postao treći američki predsjednik, kao i njegove nasljednike, sloboda (kao pravo) nije mogla postojati bez privatnog vlasništva i odanosti pravnoj državi. Sloboda zato nije za svakoga, već za one koji, po svojoj imovini ili obrazovanju, posjeduju nužnu neovisnost da bi postali građani republike. Već tijekom federalnog razdoblja naširoko je bila prihvaćena premija kako bi, ako ih se prosvijetli američkim primjerom, većina Europljana mogla postići takav status. Međutim, sve do Hladnog rata najveći dio američkog pučanstva, uključujući i afrikance koju su europljani doveli u Ameriku (Afroamerikanci), ostajao je izvan toga kruga. Indijanci i Latinoamerikanci također su bili isključeni. Bitna sastavnica američke ideologije bio je i ostao antikolektivizam, odnosno individualizam: neovisni pojedinac može biti republikanac (pripadnik, odnosno građanin republike), ali “canaille” (svjetina, čopor) to ne može. U Americi, a s vremenom i u drugim dijelovima svijeta, “lijek” za ostvarenje slobode postalo je obrazovanje i poznavanje znanosti.




Znanost, kao predstavnik “razumnog djelovanja”, održavala je od samog početka vjeru Amerikanaca u univerzalnu važnost novonastale države. Sjedinjene su Države bile prva država nastala na “znanstvenim načelima” prosvjetiteljstva. To je značilo da je nova država “svjetionik” među onima što dolaze – “svjetlost što će se zadržati u njihovoj svijesti”, kako jegovorio Jefferson. No, to je također značilo da se tijekom 19. stoljeća američki identitet vezao uz samu koncepciju suvremenosti, blisko spajajući tehnologiju s postojećim društvenim poretkom u SAD-u. Produktivnost, trgovanje i inovacije postali su američko obilježje.

Već početkom 20. stoljeća za Amerikance je jedini referentni okvir postala Amerika. Za ostatak svijeta više nisu marili, što je opće obilježje američkog načina razmišljanja do danas. Dio “razumnog djelovanja” rane Amerike bilo je tržište – razmjena dobara i usluga temeljena na njihovoj vrijednosti izraženoj jedino u novcu, bez okova prinude ili nužde. Kako su se potkraj 19. stoljeća Sjedinjene Države industrijalizirale i urbanizirale, kapitalističko tržište postajalo je realnost za svakog Amerikanca, a sudjelovanje u takvoj razmjeni u nekom obliku postalo je simbolom pripadnosti Americi. Već se tada počelo graditi potrošačko društvo koje si želi priuštiti uživanje u dobrima i uslugama. Paralelno s rastom američkog izvoza na prijelazu u 20. stoljeće, vjera u tržište prerasta u vjerovanje u Ameriku. Slobodno tržište postalo je dijelom američke ideologije kao i odanost demokraciji i ljudskim pravima što su temeljne odrednice modernog amerikanizma.

Komentari

komentar

You may also like