M. Stefanov: Nije istina da Srbi nikad nisu ratovali protiv Rusa

Srpska vojska junački je s Englezima i Amerikancima napala ‘svoje’ pravoslavce

Uporno se gradi mit o bratskim vezama s Rusijom iako povijesne činjenice jasno ukazuju da Srbija nikada nije imala značajnije koristi od suradnje s Rusijom, a spremno je sudjelovala u osvajanju luke Murmansk, te su se njezini vojnici žestoko borili protiv Rusa, za što su dobili i britanska ratna odlikovanja

U jeku ruske invazije na Ukrajinu krajem ožujka ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov dao je intervju za beogradske medije u kojem je izjavio da su Srbi i Rusi bratski narod koji povezuje zajednička povijest i pobjede u borbi protiv zajedničkih neprijatelja. Lavrov je ustvrdio:”Vidimo koliko su ti osjećaji ukorijenjeni u duši srpskog naroda i u njegovim povijesnim sjećanjima”.

No to povijesno sjećanje i jedne i druge strane, čini se, pokušava izbrisati epizodu u kojoj je Srbija s Britancima, Amerikancima i Francuzima sudjelovala u vojnoj intervenciji u Rusiji.

Postoje vojni sukobi i ratovi kojih se ni jedna od zaraćenih strana ne želi prisjećati. To su one ratne operacije koje su duboko potisnute u nacionalni zaborav. Ponekad zbog sramotnog poraza, a najčešće zbog kasnijih političkih i diplomatskih odnosa zaraćenih država.




Grb Kraljevine Srbije

Jedno od takvih ratnih zbivanja je saveznička intervencija 1918. na teritoriju nekadašnje carske Rusije nakon boljševičke revolucije. Sile Antante, Velika Britanija i Francuska, uz sudjelovanje američkih, kanadskih, japanskih i postrojbi drugih država, u skladu sa svojim geoekonomskim i geopolitičkim interesima krenule su vojnom silom preuzeti dijelove ruskoga carstva koje se nalazilo u rasulu isto onako su to učinile s osmanskim carstvom. Nominalno opravdavajući vojnu intervenciju potrebom sprečavanja mogućnosti da se Njemačka domogne vojnog materijala propale carske ruske vojske i tobožnjom potrebom zaustavljanja širenja komunizma na Europu, krenuli su, gle čuda, ne na Moskvu, gdje je bilo središte boljševičke vlasti i čijim bi se zauzimanjem  komunistička revolucija, centralizirano vođena, najvjerojatnije razvukla po enklavama i po periferiji carstva – nego na geoekonomski i geopolitički strateški važna područja ruskoga carstva.





Bitka za resurse

Prema američkom povjesničaru i dopisniku The Christian Science Monitora iz tadašnje Rusije Williamu Henryju Chamberlinu, Velika Britanija je i prije potpisivanja rusko-njemačkog mirovnog sporazuma iz Brest-Litovska u ožujku 1918., predviđajući propast ruskoga carstva i nastanak političke anarhije, namjeravala iskoristiti priliku i uspostaviti svoj protektorat nad Kavkazom, ključnim energetskim bazenom i pravcem povezivanja s britanskim kolonijama u Aziji. Francuska je, pak, planirala dokopati se Krima i cijele Ukrajine te Besarabije. I uistinu, 18. prosinca 1918. francuske trupe okupirale su Odesu i započele intervenciju na teritoriju Ukrajine. Britanci su još 1917. na teritoriju Perzije prema Rusiji formirali operativnu grupu Dunsterforce, nazvanu po zapovjedniku, generalu Lionelu Dunsterwilleu. Formacija se sastojala od tisuću australskih, britanskih i kanadskih vojnika koje su podržale oklopne postrojbe. Sljedeće godine Dunsterwille je s ojačanim snagama krenuo u vojno zauzimanje naftnih izvora kaspijskoga energetskoga bazena, što je završilo zauzimanjem Bakua 17. studenoga 1918. godine od pet tisuća britanskih vojnika.

Istovremeno, savezničke trupe, uključujući i Amerikance, iskrcale su se i na krajnjem sjeveru Rusije, u Murmansku i Arhangelsku, te Vladivostoku na Dalekom istoku. Japanci su, pak, s oko 70 tisuća vojnika zauzeli dijelove Sibira, a do studenoga 1918. okupirali su sve luke i glavne gradove Sibira istočno od grada Čite ina tom području formirali marionetsku državu.

Zapadni saveznici ne ponose se tom intervencijom, nema svečanih obilježavanja godišnjica i podsjećanja na junačka djela. U njihovu slučaju to je stoga što intervencija jednostavno nije uspjela i što su se iz nove države s teritorija nekadašnjega ruskoga carstva do 1920. morali povući zbog neusklađenih vojnih djelovanja i nemogućnosti prilagodbe anarhičnim ruskim prilikama u kojima su pojedini generali bivše carske vojske imali svoje vojske i vodili svoje ratove, boljševici okrutno i krvavo gurali svoje, Kozaci harali gdje god su mogli pljačkajući i ubijajući. O kaosu koji je vladao svjedoči i činjenica da se gotovo 50 tisuća bivših austrougarskih zarobljenika iz Češke uspjelo ponovno naoružati na ruskom teritoriju i formirati svoj korpus koji je držao gotovo cijelu rutu Transsibirske željeznice.




Među državama koje su na strani sila Antante i SAD-a vojno intervenirale u Rusiji bila je i Srbija.

Ni ruska ni srpska povjesnica ne iskazuju previše oduševljenja uspomenama na taj povijesni trenutak međusobnih odnosa, za vrijeme komunizma zbog komunističke solidarnosti i prebacivanja krivnje za međusobni sukob koji je faktički postojao na buržoaziju obiju strana, a potom zbog međusobnih bliskih političkih veza na kojima posebice inzistira srpska strana.

Žestoke borbe

Uporno se gradi mit o bratskim vezama s Rusijom iako povijesne činjenice jasno ukazuju da Srbija nikada nije imala značajnije koristi od suradnje s Rusijom. Te države jednostavno nemaju teritorijalni kontakt i veze između Rusa i Srba više podsjećaju na neku platonsku ljubav na daljinu razdvojenih partnera nego na konkretni interaktivni odnos. Sve to podsjeća na Castrovu pomoć afričkim državama koja je uključivala i vojne intervencije kubanske vojske, posebice u Angoli. Na kraju priče Kubanci došli, Kubanci otišli, a politička dinamika Afrike nastavila je svojim putovima. Bliskost bez teritorijalnog kontakta jednostavno nema velikog učinka.

To je, zacijelo, ključni razlog što je ratovanje Srbije na strani Britanaca, Francuza i Amerikanaca u vojnoj intervenciji protiv Rusije potisnuto u povijesnu izmaglicu. Sudjelovanje srpskih postrojbi u borbama u Rusiji tijekom 1918. i 1919. objašnjava se stvaranjem posebnih srpskih formacija od austrougarskih zarobljenika koje su bile stavljene pod zapovjedništvo ruske carske vojske. One su se nakon raspada carskog režima našle u političkom i vojnom vakuumu pa je dio pripadnika tih postrojbi, kako se navodi u srpskim i ruskim izvorima, krenuo prema lukama Murmansk i Arhangelsk,a dio prema dalekoistočnom Vladivostoku kako bi se odande pokušali prebaciti prema položajima srpske vojske u Grčkoj. Ratovanje Srba na strani antiboljševičkih snaga na ruskom Dalekom istoku, posebice sa snagama admirala Kolčaka koji se proglasio vrhovnim vladarom Rusije i čiju su vladu priznale države Antante, Finska i Poljska, uistinu se može pripisati srpskim dobrovoljačkim odredima koji su nastali od bivših austrougarskih ratnih zarobljenika.

No u savezničkoj intervenciji u proljeće 1918. na sjeveru Rusije u Murmansku i Arhangelsku s britanskim i francuskim snagama gotovo je  sigurno da su djelovali, ne razni odredi nastali od bivših zarobljenika, nego regularna srpska vojska.

Iskrivljena povijest

Srpski povijesni izvori tvrde da su sile Antante uistinu tražile kontingent srpskih postrojbi za tu operaciju, ali da je to srpska vlada u izbjeglištvu izričito odbila, a da su s britanskim i francuskim snagama u Murmansku i Arhangelsku na kraju djelovali srpski odredi nastali od bivših zarobljenika koji su se pokušali probiti iz Rusije. Cijela konstrukcija krajnje je dvojbena. Prije svega, srpska vlada nije bila u poziciji odbijati zahtjeve britanskog i francuskog političkog i vojnog vrha jer je o njima životno ovisila. Nadalje, zapadni povijesni izvori tih istih sila koje su tražile sudjelovanje regularne srpske vojske ukazuje da je Srbija ipak dala kontingent svojih snaga za operaciju u Murmansku i Arhangelsku. Na kraju krajeva, i fotografije pokazuju srpske vojnike koji djeluju svježe i uredno opremljeni, kako ni u kojem slučaju ne bi mogli izgledati odredi bivših ratnih zarobljenika koji, pokušavajući pronaći put do svojih odredišta, tumaraju diljem Rusije. Teško da bi u ruskom zarobljeništvu srpski vojnici i časnici bili tako dobro uhranjeni kako izgledaju na objavljenim fotografijama. I zaključno – odakle im uredne uniforme srpske vojske kada su bili zarobljeni u austrougarskim uniformama.

Fotografije prikazuju srpske časnike i vojnike s britanskim vojnicima na području Medvedje-Gore jugozapadno od Arhangelska.

Sl.1 Srpski i britanski časnici u srdačnom druženju na sjeveru Rusije

Prema enciklopediji Britannici, iskrcavanje na sjeveru Rusije u Murmansku u travnju 1918. godine izvršile su “snage sačinjene od kontingenata poslanih iz Velike Britanije, SAD-a, Francuske, Italije i Srbije”. Operacija je počela iskrcavanjem 150 britanskih marinaca, nakon čega je u svibnju iskrcano još 370 britanskih vojnika, a 23.lipnja iskrcano je još 600 Britanaca iz sastava pješačkih postrojbi i postrojbi strojničara. Postupno je u Murmansku iskrcano18.400 britanskih, 5100 američkih, 1800 francuskih, 1200 talijanskih i 1000 srpskih vojnika. Sve snage stavljene su pod zapovjedništvo britanskoga general-bojnika F.C. Poolea koji je postao vrhovni zapovjednik savezničkih snaga u sjevernoj Rusiji. General Poole stigao je u Murmansk 24. svibnja 1918., osigurao je Murmansk i potom pokrenuo ofenzivu iskrcanih savezničkih snaga prema jugu u cilju osiguranja pruge Murmansk-Petrograd i zauzimanja luke Arhangelsk.

Formalno priznaje

Arhangelsk je zauzet 3. kolovoza 1918. sa 1500 vojnika podržanih od britanskih i francuskih ratnih brodova. Pod zapovjedništvom pukovnika Thornhilla srpske snage, u suradnji s britanskima, probile su se potom jugoistočno sve do jezera Onega.

Na području koje su zauzele savezničke snage antiboljševičke snage formirale su vladu Sjeverne Rusije te pokrenule masovnu mobilizaciju i obuku novih vojnika. Savezničke snage osiguravale su Murmansk i Arhangelsk i vršile pritisak prema Petrogradu i položajima boljševičkih postrojbi. Pokušali su uspostaviti kontakt s Češkom legijom, bivšim zarobljenicima koji su držali Transsibirsku prugu, i sa snagama admirala Kolčaka. Ti pokušaji nisu uspjeli pa je donesena odluka da se savezničke snage u kontekstu neuspjeha i ostalih kampanja intervencije postupno evakuiraju sa sjevera Rusije. Evakuacija je izvršena prije nadolazeće zime 1919. uz pomoć britanskih brodova. Pod zapovjedništvom generala Rawlinsona pokrenuta je evakuacija Arhangelska i snaga sa 13 borbenih pozicija, što je dovršeno do 27.rujna 1919., kada je posljednjih 5000 vojnika napustilo sjevernu Rusiju. Evakuacija iz zone Murmanska završena je 20.rujna 1919. pod zapovjedništvom brigadnoga generala H.C. Jacksona.

Sl. 2 Kraljevina Srbija svoje je najbolje vojnike poslala u Arhangelsk

Prema ruskom povjesničaru Mihailu Vaščenku, srpske snage u sjevernoj Rusiji bile su sastavljene od jedne topničke bitnice i jedne pješačke bojne, a evakuirane su iz Arhangelska s ostalim stranim interventnim trupama. Nakon svega, na traženje srpskog vojnog i političkog vrha, pukovnik Dragutin Milutinović, zapovjednik jedne srpske dobrovoljačke divizije koja je ratovala u Rusiji, sastavio je Memorandum o sudjelovanju Srba u intervenciji u Rusiji u kojem je navedeno: “Nama je bilo žao što smo se upleli u borbu protiv Rusa jer su i u Crvenoj gardi također služili Rusi”.

Sl.3 Srpski vojnici,pozdravljajući britanske časnike, idu u borbu protiv pravoslavne braće

Nakon formiranja Kraljevine SHS pod dominacijom Srbije vlada nove države je i formalno-pravno potvrdila sudjelovanje srpskih snaga u intervenciji stranih trupa. To je učinila odlukom da se sve srpske dobrovoljačke postrojbe u Sibiru stavljaju pod zapovjedništvo francuskoga generala Pierre-Thiebaut-Charles-Mauricea Janina koji je zapovijedao interventnim snagama Antante u Rusiji.

Iako to ni jedna strana ne želi izravno priznati, sasvim je izgledno da su regularne srpske trupe sudjelovale u savezničkoj vojnoj intervenciji u Rusiji tijekom ruskoga građanskog rata.

Komentari

komentar

You may also like