Mario Raguž
U razdoblju između dva Svjetska rata postojala su dva glavna smjera u razvoju zrakoplovstva kada je u pitanju izrada superiornog lovca.
Tradicionalniji proizvođači ostali su vjerni dvokrilcima sa statičnim podvozjem, dok su oni odvažniji krenuli u eksperimentiranje s modernim shvaćanjima aerodinamike.
Pionir koji je utro put novim dizajnima bio je maleni sovjetski lovac Polikarpov I-16. Bio je to prvi niskokrilac, zatvorenog kokpita i s uvlačivim podvozjem. Svi kasnije poznatiji i razvikaniji lovci Drugog svjetskog rata, kao Messerschmit Bf 109, Spitfire, Zero, Mustang i ostali, duguju puno sovjetskom dizajnu.
Cjelokupni život u SSSR-u 1930-ih bio je uvijek u sjeni čistki, gulaga, zatvora i nasilja. Niti slučaj konstrukcije ovog lovca nije bio iznimka.
Njegov glavni konstruktor Nikolaj Polikarpov (poznat i po nadimku „kralj lovaca“ – zbog niza konstruiranih uspješnih lovaca za potrebe sovjetskog zrakoplovstva) bio je pritvoren, zajedno s više drugih aviokonstruktora, u Državnoj zrakoplovnoj tvornici broj 39. Tamo su dobili zapovijed za osmišljavanje novog jednokrilnog lovca za potrebe sovjetskog ratnog zrakoplovstva (VVS).
Prototip ovog lovca, dugog tek nešto više od 6 metra, ugledao je sunce 1933. godine. Moramo znati da je to vrijeme kad su iz tvornica svih zapadnih država još uvijek izlazili gotovo isključivo dvokrilci, fiksnog podvozja i otvorene pilotske kabine.
Velika pokretljivost, odlična brzina i brzina penjanja od 15 metara u sekundi, impresionirali su Staljina, toliko, da je osobno odobrio njihovo sudjelovanje u Prvomajskoj moskovskoj paradi.
U trenutku ulaska u upotrebu „Magarenca“, kako su mu tepali sovjetski piloti, Polikarpov je bio najlakši (1460 kg) ali i, s 454 km/h, najbrži lovac na svijetu.
Polikarpov-16Rata-1
Priliku da „onjuši barut“ I-16 je dobio brzo, tj. 1936. tijekom Španjolskog građanskog rata. Ideološko svrstavanje uz Staljina donijelo je ljevičarima u Španjolskoj svesrdnu pomoć svog moćnog istočnog patrona.
S druge strane stajao je vođa vojne hunte Francisko Franko, podržan pak svojim naci/fašističkim akrapima u vidu Hitlera i Mussolinija. Oštri ideološki građanski rat, obilježen je krvavim zločinima na zemlji i to obje strane podjednako, ali i nesmiljenim zračnim ratom.
Pojava I-16 na nebu je predstavljala pravi šok za „Frankovce“ gdje je sovjetski lovac jednostavno pomeo s neba sve dvokrilne zastarjele lovce protivnika.
Postojali su i izvjesni problemi s dvije strojnice ugrađene u krila, najveća od kojih je bio njihova mala ubojna snaga na cilju. Ove pouke iz stvarnih borbenih uvjeta proslijeđene su u SSSR i odmah je izrađena inačica s 4 strojnice.
Međutim, još je netko želio učiti na tuđoj nesreći tj ratu. Bili su to, naravno, Nijemci i Talijani koji su također poslali svoje najnovije lovce u okršaj; Messerschmit Bf 109, Fiat G. 50. i Macchi 200.
Ljuti protivnici I-16 i Bf 109
Od 276 Polikarpova I-16, koji su sudjelovali u spomenutom ratu, više d 2/3 je iz raznoraznih razloga bilo uništeno. Frankove snage i njihovi saveznici su lovcu nadjenuli pogrdni naziv „štakor“, dok su mu posade, koje su letjele za ljevičarsku, kod nas poznatiju kao republikansku stranu, dodjelile ime „muha“.
Slijedeći teatar u kojemu je sudjelovao Polikarpov I-16 bio je Daleki istok i sukob kod Halkin Gola, u Mandžuriji. Rat je vođen sredinom 1939. i u njemu je protivnička, japanska strana doživjela poraz. Polikarpovljev lovac je pak pretrpio ponovo teške i bolne gubitke u sukobu s modernim japanskim zrakoplovima.
Rat je ipak imao dalekosežne i strateške reperkusije u vidu zaustavljanja osvajačkih japanskih planova, i još važnije, potpisivanja ugovora o nenapadanju između SSSR-a i Japana koji je kasnije doveo do situacije da Staljin povuče svoje trupe i prebaci ih na kritične djelove bojišnice oko Lenjingrada, Moskve i Staljingrada.
Iako je došlo do daljnjih poboljšanja u opremi i naoružanju, nije se moglo pobjeći od činjenice da I-16 neumitno zastarijeva i da njegovo vrijeme polako dolazi kraju.
„Zimski rat“ tj. napad Sovjeta na Finsku 1939. ponovno je dao priliku I-16 za pravu borbu. U ratu su mnogi Polikarpovi uništeni od bolje obučenih finskih pilota, a nekoliko ih je čak i zarobljeno i kasnije uključeno u finske zračne snage.
U ljeto 1941. počela je njemačka agresija na SSSR nazvana „Operacije Barbarosa“.
U borbenom postroju sovjetskih zračnih snaga, I-16 činio je čak jednu trećinu svih zrakoplova i ne čudi onda i podatak da su njihove baze bile jedna od najvažnijih meta njemačkog Lutwaffe-a. Samo u prva tri dana uništeno je, većinom na zemlji, čak 700 ovih lovaca!
Kad se sovjetski lovac uspio vinuti u zrak njegov glavni protivnik bio je ponovno Messerschmitt Bf 109, u podinačici „E“.
Ispostavilo se da je I-16 bio bolji u pokretljivosti tijekom zračnih sukoba, a da je po brzini, poniranju i brzini penjanja i vatrenoj moći njemački Bf 109 bio superioran.
Nemajući prevelikog izbora, sovjetski piloti, u njihovim malim lovcima, hrabro su napadali njemačke agresore a nemali broj njih je, nakon što bi iscrpili svoje strjeljivo namjerno udaralo u protivničke zrakoplove. Taktika, poznata kao „Taran“, pokazala je svu odlučnost u obrani svoje domovine.
I-153 stariji brat izvršava Taran na Bf 109
Još jedna specifičnost uporabe lovca bila je u konfiguraciji „Zveno“ tj. tri ili čak četiri lovca I-16 bili bi okačeni ispod četveromotornog teškog bombardera Tupoljev TB-3.
Ovi parazitski lovci bili su opremljeni bombama i nošeni do ciljeva, najčešće mostova na rijeci Dunav, potom otkačeni i u obrušavajućim napadima odbacivali su svoje bombe. Na ovaj način uvelike se povećavao dolet zrakoplova, a bombarder-nosač nije ulazio u opasnu zonu.
TB-3 s I-16 Zveno
Krajem 1942. Polikarpovi I-16 su polako počeli izlaziti iz prvih borbenih redova a zamjenjivali su ih novoproizvedeni moderni lovci.
Ukupno je proizvedeno između 8600 i čak 20 000 Polikarpova I-16. Ovakva disproporcija u brojevima uzrokovana je uništenim arhivima ali poglavito tajnovitošću sovjetskih podataka.
Danas više ovih kultnih lovaca leti u Rusiji, na Novom Zelandu i u Španjolskoj na zrakoplovnim mitinzima i svjedoči o davnim danima slave i hrabrim ljudima.
