Njemački civilni brodovi, prenamijeni u vojne i kamuflirani – zadali su velike probleme saveznicima

Mario Raguž

Ulazeći u Drugi svjetski rat, njemačka ratna mornarica (Kriegsmarine), je, kao inferiorna naprema Velikoj Britaniji, svom glavnom protivniku, napravila detaljan plan vođenja „Krstaričkog rata“ (izraz koji je označavao prikriveni ratni brod opremljen ubojnim sredstvima i različitim krinkama čija svrha je dvojaka: direktni sukob – uništenje ili zapljena neprijateljskih brodova, i druga, koja se ogleda u razvlačenju neprijateljskih snaga na ogromna područja).

Pomoćna krstarica Atlantis u civilstvu je bio Goldenfels

Snažniji trgovački brodovi su mobilizirani iz civilstva i opremljeni većim topovima, najčešće 150 mm,kao i mnogobrojnim 20 mm i 37 mm za protuavionsku zaštitu, potom minama, torpedima, hidroavionima pa čak i manjim torpednim brodicama.





Sva ta sredstva bila su dobro skrivena iza oplate, lažnih sanduka na palubama ili ispod vodene linije broda. Kapetani i posade tih pomoćnih krstarica, kako je bio službeni naziv brodova, bili su pripadnici ratne mornarice, a da bi preživjeli sami na oceanima, bili su majstori navigacije, pomorstva općenito ali i prevare i lukavstava. Kako bi se neprimijećeni prikrali neprijateljskim trgovačkim brodovima, i potopili ih ili zarobili, služili su se raznim varkama;  vijorili bi lažne stjegove (neutralnih ili savezničkih država), montirali bi lažne dizalice, vjetrolovke i dimnjake, bojali brodove u različite boje, na palubama bi nosili različite terete, sanduke i opremu, a sve u cilju obmane i glumljenja „još samo jednog teretnjaka na prostranstvima oceana“.

Katkad je to išlo i u grotesknu stranu pa su članovi posade oblačili haljine, nosili ženske perike ili čak gumene lutke umotavali u krpe i iste nosili u naručju!





Atlantis glumi norveški brod

Takav „modus operandi“ bio je nužan i kod susreta sa savezničkim ratnim brodovima. Uz već spomenute metode tada bi preko radio-aparata izdavali lažne kodove kojima ih je pak opskrbila vlastita obavještajna služba.

Posade su brojile više stotina mornara i u cilju što dužeg zadržavanja po svjetskim oceanima imali su štive napunjene svim potrebnim namirnicama, opremom, gorivom, alatima, bojnim sredstvima, ali na raspolaganju im je bilo i kino, bazen, knjižnica i još mnogo zabavnih sadržaja. Gorivo i potrošnja strjeljiva pokazali su se kao najveći problem. Da bi se tome doskočilo Kriegsmarine je na oceane poslao i opskrbne brodove, na tajnim lokacijama, krcate spomenutim materijalom, a čija zadaća je bila periodična opskrba raidera.

Izraz „raider“ rabio je britanski admiralitet za njemačke pomoćne krstarice. Kad bi se dobila pozitivna potvrda o djelovanju određene krstarice dodjeljivan joj je naziv raider i slovo „a“, „b“, „c“….

Atlantis u Indijskom oceanu

Atlantis je za Britance bio „raider-c“

Taktika pomoćnih krstarica bila je prikrivanje i prilaz neprijateljskom brodu „pod maskom“. Kad se dođe na propisanu daljinu, spušta se lažna zastava i ističe ona njemačke ratne mornarice, s bokova se miču oplate skrivenih topova,  ispaljuje se granata upozorenja i odašilje poruka koja ima za cilj odvraćanje od korištenja radio-uređaja i zaustavljanje plovila. Brod se, najčešće, nastoji zauzeti bez borbe, a ako dođe do radio-odašiljanja, pokušaja bijega ili korištenja oružja, raider uzvraća neproporcionalnom silom.

Sekundarna uloga je polaganje mina na pomorskim plovnim putovima ili rjeđe, bombardiranje obalnih instalacija i objekata. Torpedne cijevi se nalaze ispod razine mora i potpuno su nevidljive. Svrha ukrcanih hidroaviona je dvojaka; služe kao „oči“ kod napada tj, uočavanja trgovačkih brodova ili pak za izbjegavanje ratnih brodova. Druga namjena je kidanje kablova radio-stanica na napadnutim brodovima. Za to su rabili posebne kuke. Manji broj brodova je nosio i malene torpedne brodice koje su ispuštane kod napada na brže trgovačke brodove i potom bi izvršavali samostalne akcije potapanja.

Iskustva Njemačke iz Prvog svjetskog rata u korištenju naoružanih trgovačkih brodova govorila su da je potreban drugačiji, organiziraniji pristup. (vidi poveznicu ovdje).

Ukupno je na razna mora i oceane poslano 11 pomoćnih krstarica. Iako malobrojne, saveznicima su zadale ogromne gubitke kako u tonaži potopljenih brodova, tako i u naporima da ih ratni brodovi stignu, identificiraju i unište.

Njihova ostvarenja veća su od svih uspjeha 8 kapitalnih brodova (bojni brodovi, bojni krstaši, džepni bojni brodovi) njemačke rate mornarice.

Atlantis kreće u boj

U visokim krugovima ratne mornarice uoči početka rata nije bilo entuzijazma kao ni vjere u veliki uspjeh pomoćnih krstarica pa samim time nisu ni dobile prioritet u obuci posada i opremanju samih brodova. Instalirani topovi bili su stariji modeli, a posade su sastavljane isključivo od dragovoljaca.

Atlantis u Južnom Atlantiku

Prvih sedam Hilfskreuzera (Skraćeno HSK i potom nasumični arapski broj) bilo je spremno za probijanje britanske blokade i lov na protivničke trgovačke brodove u proljeće 1940. Bili su to Atlantis, Orion, Widder, Pinguin, Thor, Komet i Kormoran.

Zbog velikog broja detalja, dinamike života, rada i borbenih operacija koncentrirat ću se isključivo na pomoćnu krstaricu Atlantis. U civilstvu brod je nosio ime Goldenfels i bio u vlasništvu tvrtke DDG Hansa iz Bremena.

ATLANTIS – HSK 2  (17 600 tona istisnine, 155 metara dužine, 18,3 metra širine, dva dizel motora snage 7600 KS)

Iz baltičke luke Kiel isplovio je 11. ožujka 1940. Krenuvši kroz norveške vode posada ga je maskirala u norveški trgovački brod Knute Nelsen, a prolazeći kroz Danski prolaz glumio je sovjetski brod Kim. Napokon, probivši se na otvoreni Atlantik ponovno je promijenjen identitet i sad se odavao za japanski, u to doba još neutralni brod, Kashii Maru.

Dva mjeseca nakon isplovljavanja i dolaska na zadano područje lova u južnom Atlantiku između Freetowna i Capetowna, Atlantis je susreo i ubrzo potopio svoju prvu žrtvu; britanski trgovački brod od 6100 tona Scientist.

Ponovno je posada promijenila izgled broda i narisala novo ime, ovaj put bio je to nizozemski Abbekerk.

Još jedna specifičnost pomoćnih krstarica bila su dodatne posade za nadzor zaplijenjenih brodova (Prisenmannschaften). Njihov zadatak bio je preuzimanje visoko vrijednih zarobljenih brodova i njihovog tereta. Ti bi brodovi potom ili ostali u pratnji Raidera i opskrbljivali ih, ili pak bili upućivani u Njemačku. Upravo je slijedeća meta, norveški brod Tirranna, postao zarobljenik. Pošto je nosio veliku količinu brašna, žita, vune i ostalih potrepština zadržan je u blizini Atlantisa kao ploveće skladište.

Tirranna

City of Bagdad je napadnut u Indijskom oceanu i nakon zaustavljanja na njega je poslan tim za pretres broda koji je ubrzo otkrio knjigu tajnih kodova britanske trgovačke mornarice. Isti je predstavljao pravo blago za njemačku ratnu mornaricu i mnogi protivnički brodovi su upravo otkriveni zahvaljujući ovome nalazu. Redali su se zatim potopljeni teretnjaci; Kemmendine, Talleyrnd (blizanac uzapćenog Tirrannne) i King City.

U rujnu, presretnuti su pak brodovi Athelking, Benarty, Commissaire Ramel, Teddy i Ole Jacob.

Svi su prije potapanja pretreseni, s njih je oduzet korisni materijal i namirnice, a posade su prebačene na Atlantis i zatočene u štivama.

Stanje s velikim brojem zarobljenih pomoraca s potopljenih brodova postalo je neizdrživo. Stoga je kapetan Atlantisa 22. listopada zarobio neutralni brod Durmitor Dubrovačke plovidbe i na njega prebacio 260 zarobljenika i uz pratnju 14 članova posade i zaplijenjenih „Top secret“ materijala uputio ih u talijansku afričku koloniju Somaliju.

U drugoj polovici studenog dva norveška tankera su napadnuta; Teddy je potopljen, a Ole Jakob je postao plijen.

Automedon, naizgled nebitan i prilično star teretnjak, porinut još 1922, pokazat će se kao, pojedinačno, najvažniji zaplijenjeni brod uzimajući u obzir sve uspjehe svih pomoćnih krstarica tijekom cijelog rata. Brod od 7528 brt zaustavljen je oko 400 km sjeverozapadno od otoka Sumatre i odmah je počeo slati alarmni signal „RRRR“ što je bio brzi kod značenja: „Napadnut od neprijateljske pomoćne krstarice“.

Automedon

Atlantis je na to počeo trominutno granatiranje, s 1800 m udaljenosti, što je života stajalo 6 članova posade. Na oštećeni brod nedugo zatim Nijemci su uputili naoružanu skupinu za pregled broda. Zarobljenu britansku posadu su prebacili na HSK 2, a brod je podvrgnut detaljnom pregledu. U sefu je pronađeno 15 poštanskih vreća s natpisom “Highly Confidential“. Nađeni dokumenti govorili su, detaljno, o britanskim planovima obrane na Dalekom Istoku, o spremnosti svih vidova oružanih snaga, o snazi Singapura i o procjeni mogućnosti obrane od očekivane japanske agresije. Zapovjednik broda Kapitän zur See Bernhard Rogge odmah je shvatio stratešku važnost nađenih planova i na tanker Ole Jakob prekrcao dio svojih mornara s 15 poštanskih vreća i žurno ih uputio k Japanu. Mape, kalkulacije, planovi i ostali dokumenti uvelike su pomogli japanskoj oružanoj sili u planiranju i izvršenju napada na britanske dalekoistočne posjede.

Nakon susreta s drugom pomoćnom krstaricom Pinguin i razmjene podataka i opskrbe, Antlantis je, prekrcavši 121-ga uznika, zaplovio u smjeru nenaseljenog otočja Kerguelen. Posadi je trebao odmor, brodu popravci, a tankovi za pitku vodu su bili poluprazni. U zaljevu tog predratnog francuskog posjeda zadržao se gotovo mjesec dana, da bi 11. siječnja 1941, popravljen i opskrbljen krenuo u daljnju avanturu. Dobio je i novi identitet, „postao“ je Tamesis, brod blizanac prijašnjih pljenova Talleyranda i Tirranne.

U razdoblju od 22 dana potopio je još dva britanska i jedan norveški brod, da bi potom slijedeći brod sreo tek u kasnim noćnim satima 17. travnja. Njemačka posada je mislila kako se radi o britanskom brodu Oxfordshire i napala ga je topničkom vatrom. Ispostavilo se da je riječ o neutralnom egipatskom brodu Zamzam na kojem je među 217 putnika bilo i 77 žena i 32 djece, mahom američkih misionara, medicinskog osoblja i novinara. Na sreću svi su spašeni i prebačeni na Atlantis, a u sjećanju njemačkih mornara ostali su upiti spomenutih dama o „cijeđenom soku od svježih naranči za doručak“ i o „nosačima za njihovu prtljagu“. Kao državljanima, još uvijek, neutralne države, svima je omogućen povratak u svoju domovinu.

Nakon krstarenja sve do Novog Zelanda i potopljenih i zaplijenjenih daljnjih pet brodova, Atlantis je krenuo doma. Oplovivši rt Horn ušao je u Atlantik i 350 milja sjeverozapadno od otoka Ascension dobio je zapovijed za opskrbu gorivom podmornice U 126. Susret je uslijedio 22. studenog i Atlantis je krenuo s pretakanjem goriva, ne znajući da su Britanci presreli upućenu mu poruku. Oba hidroaviona (tipa Heinkel He 114C) na njegovoj palubi bila su neispravna i raider, koji je glumio nizozemski brod Polyphemus, bio je uhvaćen od britanske teške krstarice HMS Devonshire.

Britanski vojni brod HMS Devonshire

S velike udaljenosti britanski brod je tražio identifikaciju i nakon što je dobio krivi odgovor otpočeo je paljbu svojim 203 mm topovima, teško oštetivši pomoćnu krstaricu. Tijekom ovog jednostranog okršaja, njemački brod nije ni pokušavao koristiti svoje topove zbog premalog dometa, a poginulo je samo 8 mornara, dok ih je 305 preživjelo. Znajući da su jedna ili više njemačkih podmornica u blizini, HMS Devonshire je Nijemce prepustila njihovoj sudbini. Ubrzo je podmornica U 126 izronila i spasila dio posade na svojoj palubi, a ostatak je vukla u gumenim spasilačkim brodicama. Pridružile su joj se podmornice UA i U 68 te opskrbni brod Python koji je naposljetku i preuzeo sve preživjele s Atlantisa.

Međutim tu priča ne završava. Istinska odiseja posade Atlantisa se nastavila 1. prosinca kada je HMS Dorsetshire potopio Pythona i sad su se u debelom moru našli i spašeni i njihovi prethodni spasitelji. Ono što je slijedilo nikada u povijesnim analima pomorstva nije zabilježeno! U pomoć brodolomcima priskočile su njemačke podmornice U 129 i U 124, kao i talijanske oceanske podmornice Luigi Torelli, Enrico Tazolli, Giuseppe Finzi i Pietro Calvi.

Luigi Torelli

Ponovno je dio posada s oba broda preuzet na podmornice, a ostatak je na površini tegljen u gumenjacima u 4000 milja udaljene prijateljske, sad okupirane, francuske luke. Potpuno nemoćne podmornice, koje nisu smjele ni mogle zaroniti, su do 29. prosinca stigle na odredišta. Bio je to uspjeh protivan svim negativnim scenarijima; ploviti oceanom prepunim protivničkih snažnih brodova i neba krcatog neprijateljskih dalekometnih zrakoplova.

Pietro Calvi

Od svih njemačkih pomoćnih krstarica Atlantis je na pučini ostao najduže, ukupno 622 dana (gotovo dvije godine). Izgubljen je zbog loše ideje o opskrbi podmornica gorivom. Njemačke šifre koje su rabile pomoćne krstarice (Ausserheimische Gewasser) nisu bile razbijene od strane Britanaca, za razliku od šifre Triton kojom su se služile podmornice. Upravo je poruka odaslana podmornicama o opskrbi, a koja je uhvaćena i dešifrirana, bila kobna za njemačkog raidera.

Ukupno je Atlantis potopio 22 trgovačka broda, u ukupnoj tonaži 145 968 brt, i zauzeo uvjerljivo prvo mjesto među svim pomoćnim krstaricama.

 

 

Komentari

komentar

You may also like