Mario Raguž
Iako sam ljubitelj nogometa, krstiti ga „najvažnijom sporednom stvari na svijetu“ obično je marketinško pretjerivanje proizvođača piva, grickalica, gaziranih pića i ostalih za zdravlje štetnih artikala. Kako bih onda nazvao rat čiji je okidač bila jedna nogometna utakmica?
Dvije malene srednjoameričke države – El Salvador i Honduras, su od 14. do 18. srpnja 1969. ratovale zbog nogometne utakmice, ali ipak ne – ratovale su zbog banana!
Znam, zbunjujuće je, ali pokušat ću objasniti.
Početkom 20. stoljeća, „United fruit company“ (UFC), u Hondurasu imala je ogromne nasade zasađene većinom bananama. Posao izvoza žutih plodova na američko i europsko tržište išao je izvanredno. Kako su rasli posao i veličina plantaža, lokalna radna snaga pokazala se kao nedostatna i počelo je sa zapošljavanjem i Salvadoraca. Imajući neke unutarnje probleme stanovnici Salvadora rado su odlazili u Honduras gdje im se nudila solidna zarada i sigurnije življenje.
Salvadorska ekipa prije rata
S vremenom, broj došljaka jako je narastao. Domaćin je 1962. pokrenuo agrarnu reformu koja je ugrozila pozicije multinacionalne UFC. Spletkama i podmićivanjem UFC je „nahuškao“ vladu Hondurasa da oduzme zemlju emigrantima iz Salvadora, poznatih pod nazivom campesinos, koji su sad predstavljali čak 10% ukupne populacije Hondurasa. Vlada Salvadora je oštro reagirala na ovu otimačinu te razvrgla trgovinske i ostale veze sa susjedom što je opet potaklo protjerivanje većeg broja Salvadoraca iz Hondurasa.
Čini se da je već 1967. Salvador počeo s pripremama za vojni odgovor na ovo neriješeno pitanje ubrzavajući proces regrutacije i intenziviranjem programa obuke i opremanja svojih vojnika. Oružane snage obiju država bile su većinom sastavljene od pješačkih postrojbi i obje su u naoružanju imale starije modele američkih pušaka M1 i M2 i Medsen strojnice. El Salvador je 1968. tajno uspio nabaviti 5000 modernih jurišnih pušaka G3 i 200 lakih strojnica Heckler & Koch HK21. Također, počeli su s izradbom improviziranih oklopnih vozila i na njih dodavali oklop i teške strojnice.
Satnik Soto ispred svog Corsaira
Već u siječnju 1969. krenuo je salvadorski glavni stožer s pripremama za izlazak na granicu s Hondurasom i do travnja napravljeni su planovi za rat. Točka usijanja bio je 2. lipnja, kad je iz Hondurasa prisilno deportirana velika grupa Salvadoraca. Javile su se i glasine o zločinima nad izbjeglicama za što nisam našao potvrdu, ali ono što je sigurno je da je salvadorski konzul u Hondurasu ubijen.
U tako uzavreloj atmosferi odigrane su tri utakmice kvalifikacija za Svjetsko nogometno prvenstvo između ove dvije države. Obilježene su navijačkim nasiljem dodatno „hranjenim“ od medija obiju država. Zbog podudarnosti vremena odigranih utakmica i otpočinjanja neprijateljstava rat je dobio naziv „Nogometni rat“.
Sotov Corsair
Oko 8000 vojnika El Salvadora na četiri smjera ušlo je 14. srpnja na područje zemljopisno većeg, ali vojno slabijeg susjeda – Hondurasa. Bili su podržani od već spomenutih improviziranih oklopnjaka, potom dva tenka M3 Stuart, haubica 105 i 75 mm, i minobacača 81 mm. Korupcija, toliko udomaćena u tim krajevima svijeta (ali ne samo u njima), potpuno je pak rastočila hondurašku vojsku. Na papiru Hondurs je imao 6 pješačkih bojni, slično kao i Salvador, a u stvarnosti samo je jedna bila popunjena i opremljena – i to prilično starom tehnikom. Topnički divizijun imao je par 75 mm bestrzajnih topova i 81 mm minobacača, pa ne čudi da je, na brzinu skupljena obrana Hondurasa, brzo razbijena.
Osim spomenutih snaga protivnika, obje strane posjedovale su i malena zrakoplovstva.
Salvadorski vojnici
Postroju pet FG-1D Corsair i četiri Cavalier Mustang II, koji su bili u salvadorskom ratnom zrakoplovstvu, pridodan je i par C-47 transportera, sad modificiranih u bombardere. Zadatak im je bio napad na honduraške zrakoplove na zemlji u rano jutro, 14. srpnja, prije otpočinjanja neprijateljstava. Napad nije urodio plodom dok su na zemlji stvari tekle bolje za napadačku stranu. Salvadorske snage su prodrle i okupirale dijelove zapadnog Hondurasa. Zauzvrat, honduraški C-47, također modificirani u bombardere, uz pratnju svojih F4U-5N Corsaira bombardirali su spremnike nafte u lučkom gradu Kolkata.
Posljednja borba klipnih lovaca u povijesti
Trećeg dana rata, 17. srpnja, zbila se katastrofa za salvadorsko ratno zrakoplovstvo. Formacija od tri honduraška Corsaira pozvana je od svojih kopnenih postrojbi u pomoć. Vođa, satnik Fernando Soto, i njegovi pratitelji, također satnici, Edgardo Acosta i Francisco Zepeda krenuli su na zadatak bliske zračne podrške. Tijekom uvođenja u napad Zepedinijevi topovi su se zaglavili i zapovjednik ga je poslao natrag, a on i prvi pratitelj su nastavili zadatak. S druge strane dva salvadorska Mustanga II pozvana su od svojih kopnenih snaga da podrže njihov napad. U trenutku ulaska u zonu operacija, ispred satnika Douglasa Varele i Leona Lova ukazao se jedan protivnički zrakoplov, bio je to bespomoćni Zepeda. Uvidjevši kako iza svojih leđa ima dva opasna protivnika, Hondurašanin je čekao da Varela krene u napad i potom počeo s divljim manevrima izbjegavanja. Istovremeno preko radio uređaja počeo je slati pozive za pomoć satniku Sotu. Čuvši pozive Soto i Acosta odbacuju svoje bombe i punom brzinom hitaju u pomoć svome napadnutom kolegi.
Mustang II
Ubrzo su „karte“ drugačije posložene i Soto se našao u poziciji „6 sati“ tj. direktno iza Varelinog Mustanga II. Pogodio ga je 20 mm zrnima u lijevo krilo, a potom i u kokpit te u motor. Zapaljeni zrakoplov udario je u šumu odvodeći i svog nesretnog pilota u smrt.
Ali najgore je tek slijedilo to isto popodne. Salvadorska obavještajna služba dobila je informacije da njihov protivnik planira napasti i srušiti most na rijeci Goaskaran što bi njihove snage u ofanzivi ostavilo odsječene od glavine. U obranu je upućen par FG-1D Corsaira na kojima su letjeli satnici Ronaldo Cortes i Salvador Cesena koji su napravili par preleta preko mosta. Vidjevši da oko mosta nema neprijateljskih snaga i opasnosti za isti, odlučili su se vratiti u svoju bazu. U tom trenutku ista trojka Hondurašana koja se tog jutra sukobila s protivnikom, ponovno je naletjela i na ova dva salvadorska pilota. Oni su bili u potrazi za protivničkim topništvom i vidjevši protivnike u zraku odmah su odbacili bombe i krenuli u napad. Corsairi salvadorskog ratnog zrakoplovstva ušli u svoj zračni prostor, a Hondurašani, u svojim Corsairima su ih, usprkos zabrani ulaska u Salvador, uporno slijedili. Satnik Soto je „ušao u rep“, tj. postavio se odmah iza aviona satnika Cesena i s par kratkih rafala zapalio protivnika. Cesena je uspješno iskočio iz goruće olupine.
„Dogfight“ ili borba lovaca se nastavlja, ovaj put je red na Cortesu da zada udarac što mu i uspijeva. Svojim 12,7 mm strojnicama uspio je postići više pogodaka u Sotov zrakoplov. Ipak, Soto se ne predaje i oba pilota su u žestokom klinču. Nakon par minuta čistih akrobacija Soto uspijeva pogoditi salvadorski Corsair u kokpit i krilo. Nakon još jednog pogotka Cortesov zrakoplov je eksplodirao i pretvorio se u leteću zublju.
Bila je to zadnja borba i pobjeda klipnih lovaca u povijesti.
Da kataklizma za salvadorsko vojno zrakoplovstvo bude potpuna toga dana, pobrinula se vlastita PZO koja je greškom oborila još jedan avion.
Sutradan, pod pritiskom „Organizacije američkih država“ potpisano je primirje, a salvadorska vojska je tek 2. kolovoza povukla svoju vojsku s osvojenih krajeva Hondurasa.
Uz veliku materijalnu štetu, narušene odnose i nestabilnost, procjenjuje se da je čak 3000 ljudi izgubilo živote u ovome, 100-satnom ratu, kako je sukob nazvan u obje zaraćene države.
Ako je to uopće i bitno, odlučujuću nogometnu utakmicu na travi Mexico Cityja dobio je, poslije produžetaka, Salvador rezultatom 3:2.
Posljedice, poglavito protjerivanja velikog broja Salvadoraca iz Hondurasa, vidjet će se i 10 godina kasnije u krvavom građanskom ratu u Salvadoru koji je sve do 1992. razdirao državu i stajo je gotovo 30 000 mrtvih.
