Savez nacista i džihadista: Antisemitsko partnerstvo Muslimanske braće i nacističke Njemačke

Jedan od posebnih i pomalo bizarnih saveza u Drugom svjetskom ratu bio je pakt između nacističke Njemačke i radikalnih sunitskih islamističkih skupina u kojima su se posebno isticali Muslimanska braća i veliki jeruzalemski muftija Al-Husseini. Naravno, ova dva radikalna pokreta, naciste i džihadiste, povezala je netrpeljivost prema Židovima. Suradnja dviju zainteresiranih strana rezultirala je propagandom, zastrašivanjem, a kasnije i otvorenim terorom u Drugom svjetskom ratu.

Sve je počelo davno ranije. Nacionalističko raspoloženje u Egiptu protiv Britanaca tijekom 1920.-ih stvorilo je uvjete za radikalizaciju tamošnjeg stanovništva. Jedan od primjera te radikalizacije uslijed nacionalističke klime se dogodio kada je 1928. sunitski muslimanski učitelj Hassan Al-Banna utemeljio Društvo muslimanske braće iliti Muslimansko bratstvo. U idućim desetljećima Muslimanska braća su postala jedno od najmoćnijih tajnih društava u modernoj povijesti. Primarni cilj tog društva bilo je popuniti vakuum koji je nastao nakon kraha islamskog kalifata Osmanskog Carstva kojeg je u Republici Turskoj raspustio Kemal Ataturk 1924., odnosno cilj je bio boriti se za ponovnu uspostavu kalifata. Al-Banna je bio sin imama i tražio je alternativu sekularnom nacionalističkom egipatskom pokretu Wafd. Njegov tajni pokret je proklamirao cilj uspostave šerijatskog zakona i državne teokracije ne samo u Egiptu već u cijelom muslimanskom svijetu.

Na početku 1930.-ih Muslimansko bratstvo je bilo još ograničeno na mali broj sljedbenika od 800 članova u Egiptu te neznatan broj u Palestini, Siriji i drugdje. Ali to se uvelike promijenilo 1936. kad se organizacija pridružila džihadističkoj kampanji velikog muftije protiv Židova u Palestini. Za dvije godine članstvo je poraslo na 200 tisuća. Obznanilo je džihad protiv Židova u Palestini i protiv Britanaca čija su Balfourova deklaracija i zaštita palestinskog protektorata pod upravom Lige naroda ohrabrivali Židove da se naseljavaju u Palestinu, poglavito iz nacističke Njemačke.

U jeku prosvjeda Arapa u Palestini u travnju 1936. kreirano je Visoko arapsko povjerenstvo. Već ranije Britanci su imenovali Mohammeda “Haj” Amin Al-Husseinija velikim muftijom Jeruzalema – najviša duhovna vlast koja je nastojala primiriti prosvjede Arapa. Al-Husseini je upravljao visokim arapskim povjerenstvom, a njegovo članstvo je tražilo kraj židovske imigracije te se pozivalo Arape na prosvjede i neposlušnost. Al-Husseini je bio i imam džamije Al Aqsa u Jeruzalemu koja je osobito sveto mjesto za muslimane. Osim toga, bio je i predsjednik Vrhovnog muslimanskog vijeća.

Godine 1935. Al-Banna je poslao svoga brata u Jeruzalem kako bi se sastao s velikim muftijom i zapečatio tijesnu međusobnu suradnju koja će trajati skoro 40 godina. Tijekom arapske pobune između 1936. i 1939. Muslimanska braća su slala financijska sredstva potpore velikome muftiji za njegove akcije u Palestini. Tiskali su određene ulomke iz Kurana koji su bili protiv Židova zajedno s antisemitskom promidžbom nacističke Njemačke. To je palestinske Arape ohrabrilo na bojkot protiv židovskih i britanskih trgovina i na antisemitske prosvjede. Treba istaknuti kako Al-Husseini nije bio običan palestinski nacionalist, već vatreni antisemit koji je već od 1920. upleten u huškanje pobuna i teror nad Židovima u Hebronu i diljem britanske Palestine. Kratko nakon dolaska Adolfa Hitlera na vlast u Njemačkoj, u ožujku 1933. Al-Husseini je poslao pismu Führeru u kojem izražava bezuvjetnu potporu nacističkoj borbi protiv Židova. Tako je započela suradnja nacista i džihadista.

Njemački generalni konzul u Jeruzalemu, Heinrich Wolff se 31. ožujka 1933. susreo s velikim muftijom. Wolff je napisao u pismu za Berlin: “Muftija mi je danas potanko objasnio da muslimani, i u Palestini i izvan nje, pozdravljaju novu vlast u Njemačkoj i nadaju se širenju fašističkih, antidemokratskih oblika vlasti i u drugim zemljama. Sadašnji židovski ekonomski i politički utjecaj posvuda je štetan i treba mu se suprotstaviti. Kako bi se moglo udariti na životni standard Židova, muslimani se nadaju da će Njemačka proglasiti bojkot “židovske” robe čemu će se oduševljeno pridružiti cijeli muslimanski svijet.”




Na početku postojanja nacističke Njemačke, Hitlerov režim je podržavao iseljavanje njemačkih Židova u Palestinu. Početkom kolovoza 1933. potpisan je sporazum o prijenosu Haavare koji je omogućavao njemačkim Židovima da iznesu dio bogatstva u Palestinu istovremeno favorizirajući tamo njemački izvoz. Tijekom godina se takva politika promijenila pa je 1941. konačno napuštena jer su nacisti shvatili da neće biti primirja s Velikom Britanijom koje bi doprinijelo da Njemačka transportira Židove negdje izvan Europe na lokacije kao što su Palestina ili Madagaskar. Al-Husseini je lobirao za promjenu politike iseljavanja Židova u Palestinu i poticao je nacistički režim da krene prema Konačnom rješenju.

Kad su Britanci 1937. objavili odluku Peelova izvješća koja je preporučivala uspostavu dvaju odvojenih država u Palestini, židovske i arapske, odnosi velikog muftije i Muslimanskog bratstva snažno su ojačali. Nacistička Njemačka je uvidjela sposobnost i potencijal Arapa za širenje antisemitske politike pa je njemačko ministarstvo vanjskih poslova bilo protiv stvaranja židovske države jer bi to Židovima dalo dodatnu moć, a kako se to ne bi dogodilo oslonac su tražili u Arapima. Nijemci su počeli aktivno podržavati i Muslimansko bratstvo i velikog muftiju jeruzalemskog. Al-Husseini je tijekom pobune morao pobjeći iz Jeruzalema u Bejrut a poslije je kazao da je isključivo njemački novac omogućio tu pobunu. On je tražio od Berlina izdašna financijska sredstvo a oni su mu izlazili ususret.





Kad je 1936. počela arapska pobuna u Palestini, Muslimanska braća su pozvala na bojkot svih židovskih proizvoda u Egiptu a u džamijama i tvornicama proširio se glas da Židovi i Britanci devastiraju sveta mjesta u Jeruzalemu. Braća su tiskala i razna neistinita izvješća o drugim nedjelima kako bi potaknula antisemitsko raspoloženje. Nakon objave Peelova plana pojačali su se antisemitski prosvjedi i antisemitsko raspoloženje u Kairu, Aleksandriji i širom ostatka Egipta. Novac od nacističkog režima omogućio je bratstvu rad tiskare i tiskanje pamfleta koji su širili antisemitsku propagandu, a od njemačkih časnika dobivena je i pomoć pri stvaranju vojnog ogranka bratstva. U okolici Berlina, u Zeesenu, radio postaja na arapskom je svakodnevno emitirala antisemitske emisije pomoću jednog od najvećih kratkovalnih predajnika na svijetu. Orijentalna služba na Radio Zeesenu imala je prioritet. Stizala je do Turaka, Arapa, Perzijanaca i Indijaca te je vješto miješala ulomke iz Kur’ana s nacističkom antisemitskom promidžbom uz arapsku glazbu. Naravno da je ključni čovjek za sve arapske emisije bio veliki muftija.

U vrijeme Drugog svjetskog rata Hassan Al-Banna se u Egiptu bavio izgradnjom svojeg tajnog pokreta Muslimansko bratstvo i agitirao je protiv Britanaca i Židova, a istovremeno njegov blizak prijatelj i suradnik Amin Al-Husseini je blisko surađivao s nacistima. 1941. u Berlinu su ga dočekali raširenih ruku gdje je stigao iz Libanona preko Iraka i Italije u kojoj je imao srdačan sastanak s Mussolinijem. U Berlinu je veliki muftija odigrao vrlo okrutnu i važnu ulogu u nacističkom programu terora nad Židovima. Postao je blizak prijatelj vođe SS-a Heinricha Himmlera koji je bio najodgovorniji za provođenje masovnih likvidacija. Nakon rata veliki muftija je u svojoj autobiografiji detaljno opisao suradnju nacističkog režima i Muslimanskog bratstva u Egiptu, Palestini i ostatku arapskog svijeta: “Naš osnovni uvjet za suradnju s Njemačkom bile su slobodne ruke da istrijebimo i zadnjeg Židova iz Palestine i arapskog svijeta. Zamolio sam Hitlera za konkretno dopuštenje da riješimo židovski problem na način primjeren našim nacionalnim i rasnim težnjama te znanstvenim metodama koje je Njemačka primijenila u postupku prema svojim Židovima. Odgovor koji sam dobio bio je: “Židovi su vaši.”

Na Nürnberškom procesu nakon rata zamjenik Adolfa Eichmanna, Dieter Wisliceny, svjedočio je prije presude: “Muftija je bio među inicijatorima sustavnog istrebljenja europskog židovstva, suradnik i savjetnik Eichmanna i Himmlera pri provedbi toga plana… Bio je među najboljim Eichmannovim prijateljima i stalno ga je tražio da ubrza mjere istrebljenja.” Eichmann je bio zadužen za upravljanje logistikom masovne deportacije Židova u geta i logore u istočnoj Europi pod njemačkom kontrolom. Hitleru su predstavili Al-Husseinija kao važnog gosta gdje je ostao do svršetka rata. Tijekom prvog sastanka velikog muftije i Hitlera u studenom 1941., nacistički lider mu je kazao da rečeno “zaključa u najveće dubine svojeg srca” i da čim njemačka vojska dopre do južnog izlaza Kavkaza priopći Arapima u svijetu da je stigao trenutak njihova oslobođenja. Tada je Hitler kazao da je cilj Njemačke i uništenje Židova koji žive u Arabiji.

Tijekom boravka u Njemačkoj između 1941. i 1945. Al-Husseini je igrao važnu ulogu u pozivanju na džihad protiv Židova u Palestini, Egiptu i ostalim dijelovima muslimanskog svijeta. Nacisti su ga tretirali poput kralja i simbola njemačko-arapskog saveza protiv Židova. Njemačke vlasti su postavile Al-Husseinija za upravljanje emisijama na arapskom jeziku Radio Zeesena. S te pozicije je pozivao Arape da krenu u džihad protiv svih Židova. Nitko nije poticao takvu mržnju prema Židova među muslimanima u to doba. Ali treba istaknuti kako antisemitizam Al-Husseinija i Muslimanskog bratstva nije potekao od nacista, već je bio izvoran i jedinstven od samog početka. Antisemitizam nacista i džihadista nadopunjavali su jedan drugog.




Nacisti su velikog muftiju postavili za predsjedatelja novoosnovanog Središnjeg instituta u Berlinu u prosincu 1942. Tijekom svojeg pozdravnog govora Al-Husseini je izrazio svoju mržnju prema židovskom narodu: “Židovi i njihovi suradnici mogu se ubrojiti u najljuće neprijatelje muslimana. Svaki musliman predobro zna kako su Židovi povrijedili njega i njegovu vjeru u prvim danima islama i koju su netrpeljivost pokazali prema velikom Proroku, koju su mu nevolju i jad prouzročili, koliko su mu spletka zakuhali i koliko urota protiv njega – takvih da ih je Kuran proglasio najvećim, nepomirljivim neprijateljima muslimana… U Engleskoj i Americi vlada isključivo židovski interes i taj isti židovski interes je u pozadini bezbožničkog komunizma… I taj je židovski interes gurnuo narode u ovaj naporan rat.”

Veliki muftija je imao toliki animozitet prema Židovima da je čak poslao prosvjedno pismo bugarskoj vladi kad je u svibnju 1943. saznao kako osovinska vlada Bugarske planira radije dopustiti iseljavanje četiri tisuće židovske djece i oko 500 njihovih obitelji u Palestinu nego da završe u sabirnim logorima u Poljskoj. Muftija je želio da Židovi završe u Poljskoj a ne u Palestini. Istu stvar je preporučivao i mađarskim dužnosnicima 1943. i 1944. Nakon rata bivši dužnosnik u njemačkom MVP-u tvrdio je da je “veliki muftija bio zakleti neprijatelj Židova i nije skrivao činjenicu kako bi mu bilo drago sve ih vidjeti mrtve.”

Al-Husseini je također surađivao s grupom Gerharda von Mendea u Ostministeriumu. Riječ je o istočnom ministarstvu iliti ministarstvu za okupirana istočna područja Alfreda Rosenberga koje je bilo središnja točka nacističke strategije istočnog životnog prostora. Von Mende je kao čelnik Kavkaske divizije ministarstva bio glavni odgovoran za mobilizaciju boraca iz muslimanskih područja SSSR-a spremnih na džihad rame u rame s Nijemcima protiv Sovjetskog Saveza. Napori von Mendea su posljedično rezultirali s unovačenjem više od 20 000 tatarskih dragovoljaca koji su bili željni borbe protiv bezbožničkog boljševizma. Nacisti su pridobili velik broj muslimanskih dragovoljaca zbog obećanja nacionalne i vjerske slobode nakon njemačke pobjede u ratu. Istočno ministarstvo kreiralo je radiopostaje, tisak i urede za vezu koji su bili predstavljeni kao vlade u egzilu.

Kad je Wehrmacht 1942. zauzeo dijelove Kavkaza napredovalo je novačenje muslimana iz tatarstanskih, azerbajdžanskih, uzbekistanskih, turkmenistanskih i kirgistanskih područja SSSR-a. Al-Husseini je tijesno surađivao s von Mendeom davši službeno odobrenje novim islamskim brigadama. Vrhunac suradnje s nacistima bio je kada je 1943. Al-Husseini pozvan u Sarajevo u NDH gdje su Nijemci vodili teške borbe s partizanima. Himmler je bio uvjeren u fanatičnost borbe bh. muslimana. Al-Husseini je odigrao krucijalnu ulogu u privlačenju, novačenju i organizaciji 13. SS divizije Handžar (iliti 1. hrvatske divizije) koja je bila prva nenjemačka Waffen SS divizija. SS Handžar divizija bila je uglavnom sastavljena od muslimana iz NDH ali u njoj je bilo i Hrvata, Volksdeutschera i kosovskih Albanaca. Divizija je okrutno operirala u Srijemu, Bosni, na zagrebačkom području i u Baranji.

Nakon svršetka rata Al-Husseini i Muslimansko bratstvo su optuženi za ratne zločine i genocid nad Židovima. Njihovi partneri njemački obavještajci su zarobljeni u Kairu a cijelu mrežu je otkrila britanska tajna služba MI6. Međutim, umjesto da im se sudi, Britanci su odbjegle muslimane i Arape odveli u Egipat i tri ih godine trenirali za specijalne zadaće. Britanci su njih i bratstvo željeli iskoristiti za podpirivanje izraelsko-palestinskih strasti na Bliskom istoku. Francuski obavještajci su oslobodili iz zatočeništva i prokrijumčarili velikog muftiju u Egipat kako bi se nekadašnje ratne skupine mogle konsolidirati. 1948. su Britanci predali muftiju i ostale džihadiste CIA-i koja je spremno prihvatila njihove usluge. Amerikanci će u desetljećima koja će uslijediti džihadiste koristiti za borbu protiv Sovjetskog Saveza.

Komentari

komentar

You may also like