Mario Raguž
S piste zračne baze Mekelle u Etiopiji upravo su uzletjela 4 lovca-bombardera MiG-23BN u napad na Eritrejsku glavnu zračnu bazu Asmara (kraj istoimenog glavnog grada). Datum je 05. lipanj 1998. Tijekom leta, dva zrakoplova su imala tehničke kvarove i morali su se neobavljana posla vratiti, dok su druga dva nastavila let prema svome cilju.
Ovaj napad bio je dio rata vođenog između Eritreje i Etiopije u razdoblju svibanj 1998. – lipanj 2000. godine.
Slika 1: MiG-29 nabavljen u Ukrajini
Osim samog tijeka rata kojeg ću analizirati, poglavito njegovu zrakoplovnu komponentu, potrebno je naglasiti kako je ovo, ujedno, prvi sukob dva ruska/sovjetska lovca četvrte generacije; MiG-29 i Suhoj Su-27, ali i prvi posredni (indirektni) sukob Ukrajine i Rusije.
Slika 2: izuzetno potentni Suhoj Su-27 RZ Etiopije
Naime, Ukrajina je bila država koja je Eritreji prodala MiG-ove te ih održavala i opskrbljivala, a afričke pilote obučavala. S druge strane Etiopija je stara mušterija SSSR-a, a potom i Rusije koja joj je prodala i spomenute Su-27 te nastavila pomagati u njihovom održavanju kao i u obuci pilota etiopskog ratnog zrakoplovstva.
Eritreja, bivša talijanska, a potom i britanska kolonija, stekla je neovisnost od Etiopije početkom 1990-ih uz pristanak obiju strana. Do tada je trajao građanski rat od 1962. do 1991. između eritrejskih pobunjenika i središnje vlasti u Adis Abebi.
Slika 3: talijanski MB-339 ratnog zrakoplovstva Eritreje
Ipak razdoblje harmonije između, sad već dvije neovisne države, nije dugo trajao. Prvo je Eritreja uvela svoju nacionalnu valutu što je Etiopija nastojala sabotirati, da bi 1998. godine Eritreja iskazala nezadovoljstvo statusom regije Badme koja je u podjeli pripala Etiopiji.
Već u svibnju iste godine Eritreja je izvršila napad na spomenutu regiju te ju u potpunosti okupirala. Zbog raznih previranja u Etiopiji, vojska je potpuno nespremna dočekala ovaj napad i pružila slab otpor. Nakon okupacije zatišje je trajalo do veljače 1999. godine.
Slika 4: Etiopski Mi-8
Zrakoplovne snage na etiopskoj strani oslanjale su se na sovjetsku tehniku: mlažnjake MiG-23, MiG-21 i helikoptere Mi-8 i Mi-24. Na drugoj, eritrejskoj strani nalazila su se samo dva para talijanskih školsko-borbenih zrakoplova Airmacchi MB-339 ograničenih mogućnosti.
U uvodu spomenuti etiopski napad bio je donekle uspješan jer su bombe pogodile infrastrukturu na eritrejskom aerodromu Asmara. Ipak, jedna bomba, pala na stožer eritrejskog zrakoplovstva nije eksplodirala i tako je najviše vojno vodstvo za dlaku izbjeglo smrt.
Slika 5: Suhoj Su-27 izašao kao pobjednik svih sukoba
Odmah su sva četiri MB-339 poslana u osvetnički napad na Etiopiju, preciznije na bazu s koje je došao napad – Mekelle. Tamo je prvi par lakše oštetio stacionirani MiG-23 i helikopter Mi-8. Drugi je pak par, leteći preko središta grada, greškom odbacio svoje četiri kasetne bombe iznad škole. Rezultat je bio katastrofalan: 53 mrtva i 185 ranjena civila. Digli su se i etiopski lovci MiG-21 u presretanje, ali su se Eritrejci, leteći na maloj visini, uspješno dokopali svoje baze.
Slika 6: Pilot RZ Etiopije Bezabih Petros
Slijedeće jutro Etiopija je ponovno odaslala lovce MiG-21 naoružane bombama u napad na aerodrom Asmara. Napad nije donio opipljive rezultate, a oboren je jedan lovac s iskusnim pukovnikom Bezabeh Petrosom koji je iskočio iz pogođenog aviona i potom bio zarobljen. Prema eritrejskim izvorima preminuo je u zarobljeništvu od ozljeda zadobivenih prilikom iskakanja, dok etiopski izvori tvrde da je smaknut.
Zatišje do veljače 1999. obje strane iskoristile su za dodatne nabavke zrakoplova: Eritreja je u Ukrajini kupila šest lovaca MiG-29, a došao je i izvjesni broj ukrajinskih instruktora.
Ni Etiopija nije sjedila skrštenih ruku; u Rusiji je nabavila potentniji lovac Su-27, njih osam komada, a s njima je došlo čak 300 ruskih instruktora i par desetaka bugarskih specijalista.
Prvi su u akciju, nakon ponovnog rasplamsavanja borbi, krenuli eritrejski MiG-ovi u pokušaju presretanja i obaranja etiopskih MiG-23 i helikoptera Mi-8, ali nisu imali uspjeha.
Slika 7: bombardiranje škole
Potom su iskusniji Etiopljani pokušali uvući u zamku svoje protivnike. Na veliku visinu poslali su MiG-21 kao mamac dok je Su-27 čekao na maloj visini. MiG-29 je „zagrizao udicu“ te ispalio raketu, ali ona je promašila. Potom se u borbu uključio i Su-27 koji je ispalio čak 4 rakete zrak-zrak, ali i one su promašile metu.
Ista taktika stupice primijenjena je ponovno 21. veljače. Ovaj put Su-27 je, ispalivši s 10 km daljine raketu R-27ET, uspio pogoditi MiG-29 koji se, usprkos teškim oštećenjima, dokopao svoje baze.
Etiopske kopnene snage su otpočele veliku operaciju istjerivanja eritrejske vojske iz sporne regije Badme. Nastojeći zadržati napredujuće snage, Eritreja do maksimuma napreže svoju zračnu komponentu. Pilot lovac Yonas Misghinna uzletio je na svome MiG-29 iz baze Asmara 25.02. u napad na Su-27 koji je obavljao ophodnju i zaštitu svojih trupa na zemlji. Iako se nastojao na maloj visini neopaženo privući svojoj meti, brzo je primijećen i lovac je postao lovina. Su-27 kojim je upravljao pilot Gebre Selassie lansirao je dvije rakete R-27ER od kojih je jedna postigla direktni pogodak. U gorućoj olupini eritrejski pilot našao je svoju smrt.
Sutradan, jedan od rijetkih još aktivnih i osposobljenih eritrejskih pilota za MiG-29, Samuel Girmay, uzletio u nadi za boljim rezultatom. Na njegovu nesreću i od njega je bio uspješniji Etiopljanin Gebre Selassie koji ga je oborio. Na žalost i on je poginuo u oborenom MiG-u u sukobu koji je ujedno predstavljao zadnji zračni okršaj u ovom ratu. Selassie je pak, nakon dvoboja, jedva doletio do svoje baze jer mu je u spremnicima ostalo još samo 200 litara goriva.
Pretrpivši velike gubitke i imajući samo još dva pilota za MiG-29, Eritreja više nije pokušavala ući u zračne sukobe s Etiopijom. To je omogućilo etiopskom ratnom zrakoplovstvu dominaciju u zraku što su iskoristili njihovi lovci-bombarderi i helikopteri koji su bez otpora napadali protivničke kopnene snage.
Do kraja rata Etiopija je uspjela nabaviti i par jurišnika Suhoj Su-25 koji su samo ojačali njene položaje te je Etiopija istjerala sve protivničke snage iz sporne regije i na kraju zauzela dijelove Eritreje.
Zanimljivo je da je na spornom području, 2020. g. izbio drugi sukob između lokalnih pobunjenika iz organizacije Tigrejski oslobodilački front s jedne strane i združenih snaga Eritreje i Etiopije s druge. Očito neka mjesta na svijetu nemaju sreće….
Geografski, nacionalni i demografsko-religijski pokazatelji
Karta 1: Etiopija, Eritreja i regija Tigraj
Obje zemlje, Etiopija i Eritreja, smještene su na istoku Afrike, s tim da Eritreja ima izlaz na Crveno more, dok je Etiopija, iako mnogo veća, kontinentalna zemlja – bez izlaska na more.
Površina Etiopije iznosi čak 1.112.000 km2, a zemlja broji i velikih, preko 120 milijuna stanovnika. Jedna je od prvih kršćanskih zemalja u svijetu, koja je usvojila kršćanstvo kao državnu vjeru već u 4. stoljeću. Većina stanovništva su kršćani, a trećina muslimani. Sve do 1980-tih, u Etiopiji je živio veliki broj etiopskih Židova.
Karta 2: Etiopija
Eritreja je površinom puno manja i zauzima 117.600 km² i ima svega oko 4,5 milijuna stanovnika. Prema podatcima američkog State Departmenta iz 2010. godine, 50% stanovništva je islamske vjeroispovijedi, a kršćani čine 48% populacije.
Regija Tigraj, koja teži neovisnosti od Etiopije, graniči na sjeveru s Eritrejom i na zapadu sa Sudanom. Ima 50 078 km2 i oko 4 300 000 stanovnika. Većina stanovnika su pripadnici naroda Tigre. Oko 95,6% stanovnika su pripadnici Etiopske pravoslavne crkve, a oko 4% su katolici.
