Španjolsko osvajanje Perua: kako je 168 konkvistadora pokorilo Carstvo Inka

Matija Šerić

Nakon španjolskog osvajanja Meksika i uništenja Carstva Azteka kojeg je teško i nemilosrdno proveo Hernán Cortes 1521., španjolske vlasti nisu pronalazile krajeve slične vrijednosti. Kolonijalni upravitelj i guverner Paname, Pedro Arias Dávila, konstantno je slao ekspedicije u južne dijelove Srednje Amerike ali istraživači nisu uspjeli pronaći ono što su željeli. Ti prostori dobili su naziv „Castilla del oro“ iliti Zlatna Kastilja zbog vjerovanja da se ondje zemlja zlata zvanu Birú odnosno Peru. Dávila se koncentrirao na Nikaragvu gdje se činilo da ima više šanse za uspjeh nego na jugu ali bio je u krivu.

Na španjolsku sreću, neuspjesi nisu pokolebali iskusne konkvistadore kao što su Francisco Pizzaro i Diego Almagro. Njih dvojica su sa svećenikom Hernandom Luqueom 1524. u Panami formirali savez o istraživanju i pokoravanju juga. Preciznije, trojac se dogovorio o  osvajanju i ravnopravnoj međusobnoj podjeli nepoznatog carstva o čijem su osvajanju kovali planove. Premda je njihov dogovor bio isključivo usmeni, nazvali su svoj pothvat Empresa del Levante i odredili da će Pizarro zapovijedati ekspedicijom, Almagro će osigurati vojne i zalihe hrane, a Luque će biti zadužen za financije i dodatne namirnice.

U studenom 1524., prva od tri ekspedicije napustila je Panamu radi osvajanja Perua s oko 80 ljudi i 40 konja. Juan de Salcedo je bio zastavnik, Nicolás de Ribera rizničar, a Juan Carvallo inspektor. Almagro je ostao u Panami zbog regrutacije pojačanja i prikupljanja dodatnih zalihe te se kasnije namjeravao pridružiti Pizarru. Guverner Paname Dávila isprva je načelno odobrio istraživanje Južne Amerike. Međutim, ispostavilo se da je Pizarrova prva ekspedicija bila neuspješna jer su njegovi konkvistadori, ploveći obalom Pacifika, stigli samo do Kolumbije prije nego što su bili zaustavljeni zbog lošeg vremena, nedostatka hrane i sukoba s neprijateljskim domorocima. U tim sukobima Almagro je izgubio oko jer je pogođen strijelom. Tijekom ekspedicije Španjolci su mjestima koje su zatekli dodijelili slikovita imenima koja opisuju njihove muke: Puerto Deseado (željena luka), Puerto del Hambre (luka gladi) i Punta Quemado, odnosno Puebla Quemado (spaljena luka). Bojeći se neprijateljskih susreta, poput onog kojeg je ekspedicija pretrpjela u bitci kod Punta Quemade s neprijateljskim plemenima Indijanca, Pizarro je završio svoju prvu ekspediciju i vratio se u Panamu.

Dvije godine kasnije, 1526. Pizzaro, Almagro i Luque započeli su dogovore za drugu ekspediciju uz dopuštenje Dávile. Guverner, koji je i sam pripremao ekspediciju na sjever u Nikaragvu, oklijevao je dopustiti još jednu ekspediciju, jer je izgubio povjerenje u Pizarra. Trojica suradnika na kraju su dobila njegov pristanak. Stigao je novi guverner Paname Pedro de los Ríos. Preuzeo je dužnost u srpnju 1526. i odobrio Pizarrove ekspedicije (pridružit će mu se kasnije u Peruu). Pizarro je 10. ožujka 1526. napustio Panamu s dva broda sa 160 ljudi i nekoliko konja, stigavši čak do kolumbijske rijeke San Juan. Ubrzo nakon dolaska grupa se razdvojila. Pizarro je ostao istraživati novi i opasni teritorij uz močvarne kolumbijske obale, dok se suzapovjednik ekspedicije, Almagro, vratio u Panamu po pojačanje. Pizarrov glavni kapetan, Bartolomé Ruiz, nastavio je plovidbu prema jugu i, nakon što je prešao ekvator, pronašao je i zarobio splav s jedrima s Indijancima iz Tumbesa. Na opće iznenađenje, nosili su tekstil, keramičke predmete i neke komade zlata, srebra i smaragda, što su bila saznanja koja su obilježila ovu ekspediciju. Neki domoroci odvedeni su na Ruizov brod da služe kao prevoditelji.





Ruiz je potom otplovio na sjever prema rijeci San Juan. Tamo je zatekao Pizarra i njegove ljude iscrpljene teškoćama s kojima su se suočili istražujući novi teritorij. Ubrzo je Almagro uplovio u luku natovaren zalihama i pojačanjem od najmanje 80 novaka koji su u Panamu stigli iz Španjolske s avanturističkim duhom. Izvrsne vijesti od Ruiza i nova pojačanja Almagra razveselili su Pizarra i njegove umorni tim. Odlučili su otploviti natrag na teritorij koji je Ruiz već istražio i nakon teškog putovanja zbog jakih vjetrova i morskih struja stigli do Atacamesa na ekvadorskoj obali. Ondje su zatekli veliko domorodačko stanovništvo nedavno dovedeno pod vlast Inka. Na nesreću konkvistadora, ljudi koje su sreli činili su se toliko prkosnim i brojnim da su Španjolci odlučili ne ulaziti u to područje.

Nakon dugih prepirki između Pizarra i Almagra, odlučeno je da Pizarro ostane na sigurnijem mjestu, Isla de Gallo blizu obale, dok će se Almagro vratiti u Panamu s Luqueom po još pojačanja i s dokazom o zlatu koje su pronašli i viješću o otkriću bogate zemlje. Guverner Ríos saznao je za nezgode Pizarrovih ekspedicija i smrti kolonizatora koji su bili s njim. Bojeći se neuspješnog ishoda, odbio je Almagrovu molbu za daljnje resurse i naredio da se odmah pošalju dva broda kojima je zapovijedao Juan Tafur s namjerom da Pizarra i njegovu posadu vrate u Panamu. Pizarro se nije namjeravao vraćati. Kada je Tafur stigao na Isla de Gallo, Pizarro je povukao crtu u pijesku, rekavši: „Tamo leži Peru sa svojim bogatstvima; ovdje, Panama s njegovim siromaštvom. Izaberite, svaki čovjek… Što se mene tiče, idem na jug.“ Uz Pizarra je ostalo samo 13 muškaraca. Kasnije su postali poznati kao „slavna trinaestorica“ („Los trece de la fama“), a ostali su otišli s Tafurom. Ruiz je otišao jednim od brodova s namjerom da se pridruži Almagru i Luqueu u njihovim nastojanjima da prikupe pojačanje. Ubrzo nakon što su brodovi otišli, Pizarro i njegovi ljudi napravili su sirovi čamac i otputovali 25 liga sjeverno do La Isla Gorgone, gdje će ostati sedam mjeseci prije dolaska novih pojačanja.

Vrativši se u Panamu, Ríos je (nakon mnogo uvjeravanja od strane Luquea) konačno pristao na zahtjev za još jednim brodom, ali samo da bi se Pizarro vratio u roku od šest mjeseci i potpuno odustao od ekspedicije. Almagro i Luque su iskoristili priliku i otplovili za Isla Gorgonu (bez pojačanja) kako bi se ponovno pridružili Pizarru. Na sastanku s Pizarrom, suradnici su odlučili nastaviti plovidbu prema jugu prema preporuci Ruizovih indijskih tumača. Do travnja 1528. konačno su stigli do sjeverozapadne peruanske regije Tumbes. Tumbes je postao prvi uspjeh koji su Španjolci tako dugo željeli. Tumpis, lokalno stanovništvo, primili su ih srdačnim gostoprimstvom. Sljedećih dana dvojica Pizarrovih ljudi, Alonso de Molina i Pedro de Candia, izviđali su teritorij i izvijestili o bogatstvu zemlje, uključujući ukrase od srebra i zlata oko rezidencije poglavice. Španjolci su tada prvi put vidjeli peruansku ljamu  koju je Pizarro nazvao „malom devom“. Pizarro je nastavio primati izvještaje o moćnom monarhu koji je vladao zemljom koju su istraživali. Ti su događaji poslužili kao dokaz da je Peru bogata zemlja. Konkvistadori su se odlučili vratiti u Panamu kako bi pripremili konačnu osvajačku ekspediciju.





Na temelju ovih saznanja, Pizzaro je otišao u Španjolsku kako bi dobio „capitulación“, tj. licencu od krune koja mu je dala pravo da osvoji i naseli Peru neovisno od Ríosa i njegove uprave koja su se tome protivila. Pizarro je otplovio iz Paname u Španjolsku u proljeće 1528., u pratnji Pedra de Candije, nekih domorodaca i ljama uz uzorke tkanine, zlata i srebra. Ekspedicija je početkom ljeta stigla u Sevillu. Kralj Karlo V. je u Toledu imao srdačan razgovor s Pizarrom. Već je ranije čuo za njegove ekspedicije u Južnoj Americi. Konkvistador je opisao teritorij kao bogat zlatom i srebrom koji su on i njegovi sljedbenici hrabro istražili „kako bi proširili carstvo Kastilje“. Kralj je bio impresioniran Pizzarovim izlaganjem i obećao je svoju potporu za osvajanje Perua. Kraljica Isabela je zbog odsutnosti kralja koji je otišao na put u Italiju, potpisala Capitulación de Toledo 6. srpnja 1529. što je bio dokument koji je odobrio Pizzarov pothvat osvajanja Perua. Pizarro je službeno imenovan guvernerom, generalnim kapetanom, adelantadom i alguacilom, Nove Kastilje na udaljenosti od 200 milja duž novootkrivene obale sa svim ovlastima i prerogativima, ostavljajući svoje suradnike na sporednim pozicijama (ova činjenica je kasnije kumovala razdoru među Španjolcima).

Kad se vratio u Panamu, Pizzaro je sa sobom doveo velik broj Španjolaca iz pokrajine Extremadure, uključujući svoja četiri polubrata. Njegov partner Almagro je regrutirao ljudstvo u Panami tijekom priprema za osvajački pohod, dok je još jedan partner, svećenik Hernando Luque, bio odgovoran za skupljanje financijskih sredstava od bogatih investitora kako bi se avantura mogla uspješno provesti.

Dana 27.prosinca 1530. Pizzaro je isplovio iz Paname s glavnom ekspedicijskom snagom koja se sastojala oko 180 vojnika i 27 konja. Kada je dosegao obalu Ekvadora, Pizzarova ekspedicija se iskrcala u pokrajini Coaque gdje je prikupila ponešto zlata, srebra i smaragda te ih poslala Almagru. On je ostao u Panami kako kako bi regrutirao još dragovoljaca. Ubrzo je stigao Sebastián de Belalcázar s 30 ljudi i pridružio se Pizzaru. Premda je Pizarrov glavni cilj tada bio pristati u Tumbesu, bio je prisiljen suočiti se s domorocima Pune u bitci kod Pune, ostavivši tri ili četiri Španjolca mrtva uz mnogo ranjenih. Ubrzo nakon toga, Hernando de Soto, još jedan konkvistador koji se pridružio ekspediciji, stigao je sa 100 dobrovoljaca i konja u pomoć Pizarru i s njim je otplovio prema Tumbesu  samo da bi našao mjesto napušteno i uništeno. Dva konkvistadora su očekivala da su doseljenici nestali ili umrli pod mutnim okolnostima. Poglavice su objasnile da su ih žestoka plemena Punijaca napala i opljačkala mjesto.

Budući da Tumbes više nije bio siguran, Pizarro je u svibnju 1532. vodio ekspediciju u unutrašnjost i uspostavio prvo španjolsko naselje u Peruu, San Miguel de Piura i sustav repartimiento. Ostavivši 50 ljudi u naselju pod zapovjedništvom Antonija Navarra, 24. rujna Pizarro je nastavio osvajanje u pratnji 200 ljudi. Nakon što je stigao u Zaran, de Soto je poslan u peruanski garnizon u Caxasu. Nakon tjedan dana vratio se s izaslanikom samih Inka, s darovima i pozivom da posjeti logor vladara Inka.

Španjolci su saznali da su stigli u savršenom trenutku u Peru. Naime, veliko Carstvo Inka kojeg su željeli osvojiti nalazilo se u totalnom neredu. U Carstvu Inka vodilo se nekoliko građanskih ratova za dinastičko naslijeđe koji su desetkovali stanovništvo. Ratove je izazvala neočekivana smrt cara Huayna Capaca od velikih boginja (misteriozne bolesti koju su donijeli Španjolci a koja se proširila iz Meksika i sada je harala stanovništvom u Srednjim Andama). Za naslijeđe su se borili sin Huayna Capaca, Huascar i njegov polubrat Atahualpa koji je podigao pobunu protiv Huascara u sjevernim provincijama carstva blizu Ekvadora. U trenutku Pizzarova dolaska, Atahualpa je izašao iz građanskog rata kao pobjednik i zaputio se prema jugu prema svetom gradu i središtu carstva Inka, Cuzcu, gdje su njegove trupe držale Huascara zarobljenikom. Pizzaro je saznao da se Atahualpa nalazi blizu, tj. sjeverno od Cajamarce, grada koji je bio napušten od većine svojih stanovnika tijekom rata. Car Inka je odmarao u obližnjim termalnim kupkama.

S pristiglim svježim pojačanjima iz Paname, Pizzaro je odlučio pronaći novog cara Inka i kao što je Cortés učinio s Montezumom, uzeti Inku za taoca. I slično kao u Meksiku, i ovaj puta u Peruu, Indijanci su držali Španjolce pod prismotrom dok su se približavali Cajamarci, ali i ovog puta zbog nepoznatih razloga, domorodački car suzdržavao se od uništenja invazijske sile koja je brojala samo 62 konjanika, 106 vojnika pješaka, tri arkebuze i dva topa. Dana 15. studenog 1532., skoro dvije godine nakon što je napustio Panamu, Pizzaro je dosegao Cajamarcu i utaborio se sa svojom ekspedicijom u gradu. Tada je poslao izaslanstvo Španjolaca koji su pozvali Atahualpu na sastanak. Španjolski emisari su nastojali impresionirati Inku s prikazom konjaničkog umijeća što je bio trik koji je bio uspješan jer je konj bio potpuno stran Indijancima prije dolaska Europljana. Atahualpa je pristao doći u Cajamarcu sljedeći dan ali je navečer saznao da strane svojih špijuna da Španjolci silaze odnosno skidaju sedla sa svojih konja noću i stoga su ranjivi na moguće napade.

Kako je sunce zalazilo na večer u subotu 16. studenog 1532. Atahulpa je ušao na prazan trg u Cajamarci na veličanstvenim nosilima koje je nosilo 80 plemića i pratilo 7.000 vojnika. Međutim, oni su bili nenaoružani osim malenih borbenih sjekira što je bila kardinalna pogreška. Atahualpini podanici bili su bogato odjeveni u naizgled ceremonijalnu odjeću. Mnogi su nosili zlatne ili srebrne diskove na glavama, a glavnoj grupi prethodila je grupa u kockastim bojama, koja je pjevala dok je čistila kolnik ispred Atahualpe. Sam Inka nošen je u nosiljci obloženoj papigavim perjem i djelomično prekrivenom srebrom, a nosilo ga je osamdeset Inka dvorjana visokog ranga u živoplavoj odjeći. Čini se da je Atahualpina namjera bila impresionirati male španjolske snage ovim prikazom sjaja i nije očekivao zasjedu. Tisuće vojnika u potpunoj borbenoj spremi bilo je skupljeno na ravnici izvan grada spremno čekajući sljedeće naredbe.

Pizzaro je sakrio svojih stotinjak ljudi u praznim zgradama koje su okruživale trg gdje su u strahu satima čekali daljnje zapovijedi. Atahualpa je bio zbunjen odsutnošću Španjolaca i to je shvatio kao znak straha zbog njegove vojske. Tada je nasred trga Atahualpi prišao dominikanski svećenik Vicente de Valverde u pratnji domorodačkog prevoditelja Felipilla i započeo je recitirati „requerimiento“, formalni zahtjev da se domorodački vođa u Novom svijetu podvrgne autoritetu pape i kralju Španjolske i prihvati kršćanstvo. Odbijanje requerimienta smatrano je dovoljnim razlogom za objavu “pravednog rata“ protiv Indijanaca. Smatralo se da imaju zle namjere oni Indijanci koji bi odbili requerimiento.

Atahualpa koji nikada ranije u životu nije vidio knjigu, uzeo je Valverdeov molitvenik i ispitao ga sa znatiželjom prije nego što ga je bacio na tlo. Atahualpa je izjavio „Neću biti ničiji vazal“. Njegovo odbijanje je bilo razumljivo budući da ga je pratila vojska od 7.000 vojnika, a ukupna snaga vojske Inka je iznosila 50.000 vojnika. Valverde se tada okrenuo natrag i vikao prikrivenim Španjolcima da je Inka odbacio riječ Božju.

Na dani znak Pizzarovi vojnici započeli su napad: topovi i puške otvorili su vatru na okupljeno mnoštvo na trgu, konjanici su izišli van iz zgrada i Pizzaro je nastojao odvojiti Atahualpu od njegove pratnje što je i uspio učiniti ali tek nakon što su nositelji cara bili pokošeni španjolskim oružjima dok se su žestoko suprotstavljali. Španjolci su upotrijebili su napad konjice u kombinaciji s pucnjavom iz zaklona (snage Inka također se nikada prije nisu susrele s vatrenim oružjem) uz zvona na konjima kako bi uplašili Inke. Konkvistadori su otjerali uspaničene Indijance izvan grada i tada su krenuli napadati vojsku Inka koja je stajala izvan Cajamarce. U bitki za Cajamarcu između šest i sedam tisuća Indijanaca izgubilo je živote i još mnogo ih je ranjeno. Tisuću ih je uzeto u zarobljeništvo. Španjolci, njih 168, nisu imali mrtvih, a imali su samo jednog ranjenog.

Francisco Pizzaro je izvršio nevjerojatan puč: u jednoj večeri preuzeo je kontrolu nad carstvom i zatočio je cara Inka za kojeg se vjerovalo da je njegov autoritet božanski, apsolutan i neupitan. Poput Montezume i Atahualpa je potpuno krivo procijenio Španjolce i nije vjerovao da tako slabašna sila može preuzeti njegovo veliko carstvo koje je osvojio u krvavom građanskom ratu. Iz znatiželje im je dozvolio da dođu u Cajamarcu, a kasnije je priznao da je njegova namjera bila da uhvati Pizzara i da pobije ili porobi njegove ljude. No, Španjolce je spasila njihova lukavština kojom su iznenada uhvatili u zamku cara Inka.

S Atahualpom kao zatočenikom događaji su se krenuli odvijati povoljno za konkvistadore. Inka još uvijek nije bio svjestan pravih namjera Španjolaca. Mislio je da je slabo moguće da doista žele vladati njegovim carstvom već je mislio da su ga došli pokrasti. Pretpostavljao je da su obični banditi kojima je stalo samo do zlata pa je smatrao da ih je moguće potkupiti zlatom i kasnije ih uništiti u borbi prilikom odlaska. Atahualpa je zato naredio svojim generalima da ne napadaju Španjolce i umjesto toga ponudio im je bogatu otkupninu u čistom zlatu što je Pizzaro jedva dočekao, a zauzvrat se obvezao pustiti Atahualpu nakon što zlato bude prikupljeno. Atahualpa se u međuvremenu se pobrinuo da ojača svoju poziciju: naredio je da njegove trupe u Cuzcu smaknu njegovog brata Huascara kako bi ga spriječio u pokušaju ponovnog osvajanja prijestolja.

Osam mjeseci Španjolci su čekali da otkupnina stigne iz Cuzca i drugih gradova. Španjolci su poslali poruke da im stignu pojačanja iz Paname ali je bilo jasno da su bili lak plijen brojnim vojskama Inka. U Cuzcu bilo je 30.000 indijanskih vojnika pod zapovjedništvom Quisquisa, u Jauju na pola puta između Cajamarce i Cuzca bilo je 35.000 vojnika pod zapovjedništvom Chalcuchime, i na sjeveru bila je moćna vojska pod Ruminavijem koja je čuvala Quito. Bilo koja od tih vojski je mogla uništiti Španjolce koji su se uzdali isključivo u lukavštinu. Hernando Pizzaro na svom povratku iz Jauje uvjerio je Chalchucimu da posjeti svoga zarobljenog cara u Cajamarci ali je na prijevaru i on uzet za taoca što je dodatno uzdrmalo strukture carstva.

Povoljan događaj za Španjolce bio je i dolazak Diega Almagra u travnju 1533. na čelu 150 konkvistadora koji su bili željni plijena. Našavši se i dalje u zarobljeništvu, premda su predmeti od zlata i srebra skupljeni i rastopljeni u poluge, Atahualpa je shvatio da ga samo vojna sila može spasiti. Španjolci su raspravljali što sada učiniti s carom. Stigle su glasine da vojska Rumiñavog napreduje iz Quita pa je Pizzaro poslao skupinu vojnika pod vodstvom Hernanda de Sota da provjeri tu vijest. Međutim, prije nego što su se vratili, Almagro i njegovi sljedbenici su vršili pritisak na Pizzara da likvidira Atahulpu. Pizzaro je naposljetku pristao jer se bojao da bi car mogao pobjeći ili bi uzrokovao veliku pobunu svog naroda ako bi ga Španjolci uzeli sa sobom tijekom marša prema Cuzcu. Iako su ga namjeravali spaliti na lomači, pošto se Atahualpa na kraju svog života preobratio na kršćanstvo, bio je ugušen 29. kolovoza 1533. Bio je to okrutan i ilegalan čin koji su požalili mnogi Španjolci u Peruu koji su vjerovali da je umjesto toga domorodački car trebao biti poslan u egzil. Kasnije je zbog toga prosvjedovao i španjolski kralj ali šteta je počinjena.

Dio povjesničara smatra da je Peru zauzet u rujnu 1533. Nakon ubojstva indijanskog cara, i nakon otvorenih borbi s indijanskim snagama, Pizarro je sa svojim trupama 15. studenog ušao u Cuzco, središte Carstva Inka. Kako je bilo moguće da malobrojni Španjolci nadmudre desetke tisuća domorodačkih boraca? Iako su španjolske snage još uvijek bile male, okolnosti su im omogućile da provode politiku „podijeli pa vladaj“. Rat za naslijeđe pogoršao je političke i plemenske podjele u Carstvu Inka i Pizzaro je uspio pobjeđivati iskorištavajući jednu stranu Indijanaca protiv druge. Španjolci su nizali marionetske vladare Inka koji su služili Španjolcima u početku nesvjesno a kasnije svjesno.

U međuvremenu, u sljedećim desetljećima Španjolci su vodili građanske ratove između frakcija Almagra i Pizzara što je otežavalo pacifikaciju i uspostavu efikasne vlasti na području bivšeg Carstva Inka koje se rasprostiralo Ekvadorom, Peruom, dijelovima Bolivije i Čilea. Marionetski vladar Manco Inka se s vremenom pobunio protiv Španjolaca i vodio je velike ustanke te je u džunglama planina oko Vilcamba doline uspostavio neovisnu neodržavu Inka te je napadao gerilski Španjolce sve dok nije ubijen 1545. Međutim, njegovi nasljednici su održavali u šumama i planinama posebnu državu Inka koja je ugušena tek 1572. kada je posljednji car Inka, Tupac Amaru, likvidiran što je označilo definitivni kraj Carstva Inka i ubrzanu španjolsku kolonizaciju Južne Amerike.

Otkriće Amerike: Četiri putovanja Kristofora Kolumba koja su promijenila svijet

 

 

 

Komentari

komentar

You may also like