Matija Šerić
Središnji Meksiko je 1519., dakle u vrijeme dolaska španjolskih osvajača, imao oko 25 milijuna ljudi, da bi taj broj krajem 16. stoljeća pao na svega 2 milijuna. Broj poginulih Azteka samo tijekom španjolskog osvajanja njihovog carstva procjenjuje se i na 100.000, dok su Španjolci u svim sukobima s Aztecima imali nešto više od 1.000 žrtava
Montezuma nije bio nasljedni vladar, bio je izabran od strane agresivnog, imperijalističkog naroda i stoga je morao biti vođa s izvanrednim odlikama liderstva, tj. nije vjerojatno da bi predao svoje azteško carstvo u vjeri da je loše opremljeni stranac bog u posjeti. Puno je vjerojatnije da je Montezuma krivo procijenio Cortésa, između ostalog zato što su politika i rat bili drukčiji u Srednjoj Americi nego u renesansnoj Europi. Dok su se Europljani borili da ubiju, zauzmu i opljačkaju, Indijanci su smatrali bitku ritualnom dominacijom i podvrgnutošću u kojoj se nastojalo uzeti žive zarobljenike i ceremonijalno ih žrtvovati svojim bogovima.
Sasvim je jasno da je Montezuma podcijenio dubinu Cortésove lukavštine i odlučnosti. Nakon dva dana marša iz Colule Španjolci su stigli dovoljno blizu Aztečke prijestolnice da ju mogu vidjeti i nastavili su napredovati prema njoj unatoč upozorenjima prijatelja i neprijatelja da je Montezuma postavio zamku i da ih planira uništiti. Kako su prilazili, Španjolci su bili začuđeni ljepotom krajolika i građevina, a kad su vidjeli gradove i sela izgrađene na vodi i most u visini uzvisine bili su očarani. Kad su dosegli glavni most koji je vodio u jezerom ograničeni grad, gospodar Texcoca ih je došao pozdraviti i pozvati u audijenciju s Montezumom. Iako je shvatio da je možda riječ o klopki, Cortés je odveo svoje ljude u Tenochtitlan, najgušće naseljeni metropolis Novoga svijeta.
Sa svojih oko 400 vojnika bio je dobro dočekan od Montezume. Oko jednog tjedna Španjolci su živjeli u stalnom strahu da ne budu ubijeni usprkos prevelikoj uljudnosti koje je prema njima pokazivao car i njegovi podanici. No dok su njegovi zapovjednici postali sve uzrujaniji zbog pravih namjera Montezume, Cortés je odlučio zarobiti cara i držati ga taocem u španjolskom stožeru, a kao izgovor je navedeno da je Montezuma naredio napad na španjolskim garnizon u Veracruzu u kojem je ubijen španjolski zapovjednik. Zapravo je Cortés pokušao napraviti coupe d’etat ali s tako malom silom to je bilo nemoguće. Sa zarobljenim Montezumom konkvistadori su mogli manipulirati njegovim autoritetom. Sudbina Meksika ovisila je o ishodu bitke dvojice muškaraca. Španjolci su tražili od Montezume da im njegov narod prvo šalje hranu i dnevne potrepštine, a kasnije blago odnosno zlato. To je i funkcioniralo.
Slika:_Hernan_Cortes, izvor: Wikimedia Commons
No upravo u kritičnim trenucima španjolskog prevrata stigla je vijest da se Pánfilo de Narváez iskrcao u Veracruzu s velikom silom Španjolaca s Kube s naredbama guvernera Velázquezada kazni Cortésa za njegovu početnu neposlušnost. Cortés je odlučio da se jedino on može nositi s ovom prijetnjom za cijeli njegov pothvat i otišao je s većim dijelom svoje vojne sile kako bi se suočio s Narváezom, ostavljajući jednog od svojih zapovjednika, Pedra de Alvarada da čuva Montezumu. Alvadaro je bio suočen s teškom i promjenjivom situacijom: s obzirom da car nije dolazio na vlast naslijeđem, što je duže bio u zatočeništvu to je bila veća opasnost da bude diskreditiran. Kako bi njihov puč bio uspješan, Španjolci su morali učiniti još neke radnje da bi sačuvali svoju poziciju. Cortés je morao otići u nezgodnom trenutku pa su preostali Španjolci strahovali od glasina da će ih napasti Montezumini agresivni nećaci. Alvarado je zato pokrenuo preventivni napad na indijanski kler i plemstvo tijekom vjerske manifestacije a rezultirajući masakr je razljutio Azteke koji su pokrenuli opsadu španjolskog sjedišta.
U međuvremenu je Cortés uspio uvjeriti većinu vojske Narváeza da podrži njegovo osvajanje Aztečkog Carstva radije nego da vode međusobni rat. Ali kad se vratio u Tenochtitlan našao je svoje sunarodnjake u škripcu i Azteke u ratobornom stavu. Izgubio je strpljenje s Montezumom kojeg je sumnjičio da je tajno kontaktirao Narváeza s ponudom da mu pomogne protiv Cortésa kako bi mu omogućio oslobađanje. U svakom slučaju, Montezumin autoritet je potpuno ispario te je bio zamijenjen Cuitláhuacom, jednim od svoje braće. Preminuo je brzo nakon Cortésovog povratka, od rana koje je zadobio kamenjem od vlastitog naroda kada ih je išao zamoliti da se smire dok su opsjedali španjolske odaje.
Montezumina smrt je ostavila Cortésovu strategiju u ruševinama jer su im životne namirnice brzo nestajale te je bilo mnogo mrtvih i ranjenih Španjolaca. Stoga su se 30. lipnja 1520. odlučili povući iz Tenochtitlana, trpeći velike žrtve i izgubivši velike količine zlata i dragulja koje su prikupili. „Noche triste“ iliti „noć tuge“ označava najgoru točku španjolskog osvajanja Meksika. Španjolci su se povukli u grad Tlaxcala kako bi se oporavili. Nakon što je iscrpio psihološku igru, jedino što je Cortésu preostalo bio je potpuni napad na Tenochtitlan. Šest mjeseci je planirao strategiju u Tlaxcali, okupio je pojačanja s Kariba, regrutirao tisuće Indijanaca i dao izgraditi posebne brodove koji se su nosili kroz planine kako bi se mogli koristiti na jezeru Texcoco. Također su Španjolci imali tajnog saveznika, virus velikih boginja, kojeg je jedan od španjolski vojnik prenio s Kube na kopno i sada se širio među Indijancima. Novi aztečki car, Cuitláhuac, bio je rana žrtva i zamijenjen je Cuahtémocom, vladarom nije više nije imao iluzija o španjolskim namjerama u Meksiku i koji je bio spreman braniti svoje carstvo do zadnjega.
U prosincu 1520. Cortés je umarširao u Meksičku dolinu i proveo sljedeća tri mjeseca pripremajući se na rat. Konačno je u travnju počela španjolska ofenziva: Cortés je pokrenuo opsadu Tenochtitlana koristeći svojih 13 brodova jedrenjaka za patroliranje jezerom i zaustavljanje opskrbe grada hranom. Ubrzo su se prvi napadi pokazali katastrofalnim i skupim u životima iako su Španjolci skoro uspjeli zauzeti središnji hram. Postalo je jasno da je borba u uskim ulicama je poništila premoć koji su Španjolci imali u konjima i vatrenom oružju. Cortés je shvatio da ako želi zauzeti aztečku prijestolnicu mora je zbrisati s lica Zemlje. To se i dogodilo. Četiri mjeseca je trebalo Španjolcima i njihovim indijanskim saveznicima kako bi zgradu po zgradu porušili grad koji je Cortés opisao najljepšim na svijetu. Dana 13. kolovoza kada je jedva četvrtina Tenochtitlana ostala u njemu, car Cuauhtémoc koji je vodio junački otpor bio je zarobljen i prisiljen na predaju. Cortés ga je mučio kako bi saznao ostatke blaga kojeg su Španjolci izgubili tijekom noći tuge.
Osvajanjem Tenochtitlana Španjolci su ostvarili cilj koji je pred njih postavio njihov vođa Hernán Cortés. Aztečko je Carstvo, nakon pada svoje prijestolnice, bilo na koljenima. Stanje u Tenochitlanu tog dana najbolje opisuju riječi očevica, Bernala Diaza del Castilla: „Čitao sam povijest uništenja Jeruzalema, Hodali smo usred…ali sam uvjeren da u Jeruzalemu nije bilo toliko mrtvih kao u Tenochtitlanu leševa od kojih se dizao neizdrživi smrad, tako jak da je i Cortésa uhvatila mučnina, pa ga je četiri dana boljela glava. “Povjesničari opisuju stanje u aztečkoj prijestolnici 13. kolovoza navodeći kako je počinjen pravi genocid nad poraženim aztečkim stanovništvom, a kojega su u prvom redu počinili španjolski domorodački saveznici zaluđeni mržnjom prema Aztecima koji su ih godinama ugnjetavali. Tako se broj poginulih Azteka tijekom španjolskog osvajanja njihovog carstva procjenjuje i na 100.000, dok su Španjolci u svim sukobima s Aztecima imali nešto više od 1.000 žrtava.
Središnji je Meksiko 1519., dakle u vrijeme dolaska španjolskih osvajača, imao oko 25 milijuna ljudi, da bi taj broj krajem 16. stoljeća pao na svega 2 milijuna. Neki povjesničari osporavaju te brojeve ali je nepobitno da je najvažnija posljedica španjolskog osvajanja Meksika dramatičan pad broja domorodačkog stanovništva, koje se, sasvim sigurno, višestruko smanjilo ponajprije uslijed ratnih stradanja i europskih bolesti. Slavni španjolski fratar i borac za domoroce, Bartolomé De Las Casas, zaključio je kako su „pustošenja i okrutnosti, ubojstva i razaranja, progonstvo, pljačke, nasilja i grozote“ počinjene na teritoriju buduće Nove Španjolske, današnjeg Meksika, daleko veće nego igdje drugdje u Novom svijetu. Uslijedila je hispanizacija i učvršćenje španjolske vlasti u Americi.
Stvaranje Španjolske Amerike: Kako je Hernán Cortés osvojio Meksiko i pokorio Azteke
