Stvaranje Španjolske Amerike: Kako je Hernán Cortés osvojio Meksiko i pokorio Azteke

Matija Šerić

Godine 1512. fratar Antonio de Montesinos dao je slavnu propovijed u kojoj je potaknuo kolonijalne čelnike da postupaju humano prema domorocima. To je bio prvi pokušaj kršćanskih redovnika da brane lokalno stanovništvo od izrabljivanja i brojnih nedjela koje su činili konkvistadori

 

U početnom razdoblju stvaranja španjolskog imperija u Amerikama, u prvim godinama nakon Kolumbova otkrića karipskih otoka, nije se odmah isticao glavni problem s kojim će se mučiti španjolska kruna. Nije to bio sukob oko podjele vlasti nego sukob dvaju svjetova, europskog i indijanskog. Španjolci, kao uostalom i svi Europljani, živjeli su u monetarnom sustavu u kojem se radilo za novac, a zlato je bilo rijetko i iznimno vrijedno. S druge strane, Indijanci su živjeli u ekonomiji trampe u kojoj se nije radilo za novac a zlato je imalo ukrasnu vrijednost. Dva svijeta nisu razumjeli jedan drugoga. Španjolci su indijansku nevoljkost prema radu doživljavali kao lijenost, dok Indijanci nisu shvaćali španjolsku pohlepu za zlatom i inzistiranje na radu. Naposljetku, španjolske kolonije nisu ekonomski mogle preživjeti bez indijanskog rada pri eksploataciji prirodnih resursa. Budući da su konkvistadori imali superiornu vojnu tehniku nametnuli su svoj režim.

Sudar dvaju svjetova doveo je do razmjene raznih bolesti. Od 1.500 kolonizatora koji su stigli s Kolumbom na Hispaniolu 1493. samo njih 360 je bilo živo 1502. godine kada je Nicolás de Ovando stigao s dodatnih 2.500 kolonizatora. Godinu kasnije oko polovice novopristiglih preminulo je od nepoznatih bolesti. Ipak, mnogo gore je prošla domorodačka populacija koju će europske bolesti poput boginja i ospica gotovo uništiti. Milijuni su preminuli. Okrutno ponašanje konkvistadora i tjeranje na rad, dovelo je domicilno stanovništvo na rub opstanka. To je tjeralo konkvistadore da nastave osvajanja i pribave novu radnu snagu. Portoriko je osvojen 1508., Jamajka 1509., Kuba 1511. S tih otoka Španjolci su uspostavili naselja na kopnenom dijelu Južne Amerike (Tierra Firme), točnije na prostorima Kolumbije i Venezuele. Tragači za robovima su 1509. otkrili Panamski tjesnac i osnovali naselje Darien. Florida je otkrivena 1513. iako će biti naseljena tek mnogo kasnije.





Budući da je kraljica Isabela izričito zabranila robovski rad, Španjolci su se našli u opakom problemu. Kolonijalni upravitelj Ovando je našao rješenje jer je uveo radnu obvezu iz domovine koju je prilagodio okolnostima u Novom svijetu. Uveden je sustav encomiende: indijansko stanovništvo je bilo primorano raditi za španjolske kolonizatore ali zauzvrat se prema njemu trebalo pošteno postupati i isplaćivati plaće u duhu kršćanstva. Premda se Isabela protivila i tom sustavu, to je bilo bolje rješenje od ropstva. Radilo se o pokušaju španjolske krune da humanizira i regulira feudalizam u španjolskim Indijama. Encomenderi su bili feudalci koji su upravljali radom robova. U praksi se taj sustav često nije primjenjivao i ovisio je o dobroj volji encomendera. Godine 1511. prvi kraljevski sud pravde (audiencia) osnovan je u Santo Domingu. Godinu ranije dominikanski misionari stigli su na Hispaniolu i bili šokirani razmjerima izrabljivanja indijskog pučanstva. Godine 1512. fratar Antonio de Montesinos dao je slavnu propovijed u kojoj je potaknuo kolonijalne čelnike da postupaju humano prema domorocima. To je bio prvi pokušaj kršćanskih redovnika da brane lokalno stanovništvo od izrabljivanja i brojnih nedjela koje su činili konkvistadori.

Prosvjedi su urodili plodom pa je kralj Ferdinand 1512. donio Zakone iz Burgosa (Isabela je umrla 1504.) prema kojima su uspostavljene pravedne naknade za rad i pravila o humanom postupanju prema Indijancima. Nažalost, ovi zakoni su često bili neprovedivi i ignorirani na terenu. Iste godine kruna je iznijela pravilo da samo oni Indijanci koji su poraženi u „pravednom ratu“ mogu biti porobljeni. Naime, 1513. kralj je uspostavio deklaraciju nazvanu Requerimiento koja je sadržavala pravo suvereniteta Španjolske u Indijama te je sadržavala elemente kršćanstva. Taj dokument se čitao indijanskim zajednicama. Ukoliko bi ga neki poglavica odbacio, uslijedio je „pravedan“ rat i legalno porobljavanje. Naravno, dokument je uvelike u praksi zlorabljen. Ferdinand je preminuo 1516. i novi regent kardinal Jimenez de Cisneros je pokušao uvesti kršćanske zakone u vladavinu u Novom svijetu. Takva politika je dala malo rezultata te je dozvoljen uvoz robova iz Afrike. U to vrijeme, 1519. Ferdinand Magellan je prvi oplovio svijet oko ruba Južne Amerike i isplovio dalje prema Aziji. Španjolci su postali svjesni da nisu otkrili Aziju nego poseban kontinent, Ameriku. Zbog udaljenosti od Azije, upravo je Amerika postala glavna zanimacija krune. Cilj je bilo daljnje širenje na američkom kopnu i uspostava trajnih kolonija.

Godine 1513. iz Španjolske je krenula ekspedicija pod vodstvom Pedra Ariasa Dávile s kraljevskom dozvolom da se osvoji močvarno područje Srednje Amerike. Na dolasku Davila je zatekao drugog Španjolca, Vasca Núñeza de Balbou, koji je već ranije napravio naselje Darién u negostoljubivoj tropskoj regiji. Dávila i Núñez nisu se slagali pa je Dávila dao Núñeza pogubiti te je išao pretraživati močvare u potrazi za zlatom i robovima. Međutim, nije uspio ubrati vrijedan plijen. Godine 1519. osnovao je grad Panamu i odatle je nastavio daljnje ekspedicije u potrazi za navodnim zlatnim kraljevstvom Biruom kojeg su Španjolci htjeli osvojiti kako bi opravdali svoja putovanja u Indije.





Tih godina mnogi su Španjolci sanjali o osvajanju i plijenu. Između 1517. i 1518. osvajač Kube, Diego Velázquezde Cuéllar, poslao je dvije ekspedicije da izvide obale kopna Amerike oko područja koje je danas poznato kao poluotok Yucatan i Meksički zaljev. Tada su pronađeni dokazi o bogatoj civilizaciji u unutrašnjosti pa je stoga Velázquez opremio ekspediciju sa svrhom uspostave baze za daljnje korake. Sukladno proceduri, Velázquez je zatražio od španjolskog dvora odobrenje. Prije nego što je stigao kraljevski pristanak, zapovjednik koji je trebao voditi ekspediciju, 33-godišnji španjolski plemić Hernán Cortés (istaknuti vojnik i administrator na Hispanioli i Kubi), isplovio je iz luke Santiago.

Ekspedicija koju je predvodio bila je mala: brodovi su prevozili nekih 600 ljudi, 16 konja, 14 topova i 13 mušketa, i s tim resursima bio je spreman suočiti se sa svime što je ležalo iza planina koje su se nalazile iza obale. Tijekom puta Cortés je pokupio dvoje prevoditelja koji su pričali španjolski i lokalne jezike koji će mu biti vrijedni tumači, i to će mu pružiti izvrsnu poziciju da shvati prirodu neprijatelja i osmisli efikasnu strategiju. Pokazalo se da je Cortésovo strateško razmišljanje bilo ključno za uspjeh jer je on vrlo brzo bio pod prismotrom agenata Aztečkog cara Montezume nakon što su ga podanici obavijestili o dolasku ljudi s bijelim licima preko mora.

Na veliki petak u travnju 1519. Cortés je osnovao Veracruz, „Grad pravog križa“, mjesto na obali Meksičkog zaljeva koja je spadalo pod jurisdikciju Montezume. Čineći to, nadao se da će steći neku vrstu legitimiteta za svoj pothvat budući da je isplovio iz Kube bez kraljevske dozvole. Nekoliko dana kasnije počeli su stizati Montezumini emisari noseći ritualne poklone i savjetujući Španjolce da se vrate odakle su stigli. Cortés, međutim, to učiniti neće. Umjesto toga poslao je svo zlato koje je do tada prikupio natrag u Španjolsku u nadi da će udobrovoljiti cara Karla V. i preventivno odbiti bilo koju odluku koja bi ga diskvalificirala od uživanja plodova ovog osvajačkog pothvata. Tada je potopio sve svoje brodove. Nije bilo povratka nazad: ispred je ležala prijestolnica Azteka, Tenochtitlan, i nije preostalo ništa drugo nego jurišati na grad i zauzeti ga.

Kako su Španjolci marširali prema sjedištu moći Azteka, Cortés je saznao o političkim podjelama u Montezuminom carstvu, i razmjere do kojih su Azteci bili omraženi od strane podčinjenih naroda i drugih kraljevstava. Odlučio je iskoristiti ove lokalne podjele i sakriti od Azteka svoje prave namjere. U Cempoali uspio je dobiti potporu Totonaca, i posljedično nakon žestoke bitke i Tlaxacana, povijesnih neprijatelja Azteka, da mu se pridruže u kampanji svrgavanja Montezume. Kada su stigli u kraljevstvo Cholulana, Španjolci su pokazali prijateljstvo prema inače lojalnim partnerima Azteka, ali je Cortés otkrio zavjeru za njegovo ubojstvo i odlučio je napraviti masakr nad plemstvom i klerom kao primjer. Prema domorodačkim izvorima, takvi postupci su unijeli zbunjenost i nered među Azteke što je konkvistadorima dalo psihološku prednost.

Montezuma se u početku odlučio na sličnu strategiju zbunjivanja Španjolaca koja se sastojala od kombiniranja ritualne diplomacije, neodređenih prijetnji i prikrivenih napada. Međutim, ostaje nejasno zašto je on dozvolio Španjolcima da napreduju toliko duboko u srce njegovog carstva. Pojavile su se spekulacije o slabosti Montezuminog karaktera i navodnog vjerovanja da je Cortés bog Quetzalcoatl koji je došao povratiti svoje carstvo, ali ove pretpostavke se trebaju uzimati sa zadrškom.

Nastavlja se.-

 

 

 

 

 

Komentari

komentar

You may also like