Manje od godinu dana nakon završetka 2. svjetskog rata SAD su testirale svoje novo super oružje – atomsku bombu u mirnodobskim uvjetima. Operacijom Crossroads u ljeto 1946. godine na mikronezijskom atolu Bikini ispitan je učinak nuklearnih eksplozija na flotne sastave i lučka postrojenja.
No eksplozije nuklearnih bombi na Bikiniju nisu bili prvi pacifički otoci koji su se nalazili na meti američkog atomskog oružja. Projekt Manhattan, razvoja američke atomske bombe, kao prvi cilj odredio je još 1943. godine jedan drugi pacifički atol. Prije nego što je donešena odluka o bombardiranju Hirošime i Nagasakija američko vojno i političko vodstvo namjeravalo je prvu atomsku bombu detonirati na najvećem i najvažnijem japanskom sidrištu flote – mikronezijskom atolu Chuuk. Tako bi prva američka atomska bomba, zapravo, izvršila odmazdu za napad na Pearl Harbour razarajući novom, do tada nepoznatom vrstom oružja, glavno japansko sidrište na Chuuku.
Kada je projekt Manhattan tijekom 1943. godine davao prve naznake da bi mogao uspješno proizvesti atomsku bombu tražio se prvi cilj na koji bi bomba bila ispuštena i koji bi izazvao dovoljno učinka šoka i simbolike uz iskazanu američku moć i demonstraciju onoga što bi se Japanu moglo događati ukoliko nastavi pružati otpor. Te godine vodile su se ogorčene borbe na Novoj Gvineji, Solomonskim otocima i Tarawi koje su zorno pokazale kakav bi otpor pružale japanske snage u daljnjem nastavku rata, a poglavito nakon američkog iskrcavanja na matično japansko kopno. Prema svim procjenama gubitci bi bili enormno veliki, uz prijetnju produljenja ratnih djelovanja na teško odrediv rok. Kako se cijeli rat protiv Japana vodio na pomorskom akvatoriju Pacifika to su se i mogući ciljevi novog atomskog oružja neizbježno ukazivali kao japanska flota i njezina operacijska osnovica, lučka infrastruktura i putovi logistike. Prigodom razmatranja što će biti prvi cilj tijekom sastanka 5. svibnja 1943. godine, odbor za vojnu politiku projekta Manhattan odlučio je da bi najbolja točka atomskog udara na Japan bila koncentracija japanske flote u atolu Chuuk. General Steyer predlagao je atomsko bombardiranje samog Tokia ali pod utjecajem krvavih bitaka za pojedina japanska uporišta na Pacifiku velika japanska pomorska i zrakoplovna baza u atolu Chuuk ipak je ostala kao primarni cilj prvog atomskog udara.
Tijekom svoje vladavine Mikronezijom od četvrt stoljeća japanska mornarica postupno je pretvorila Chuuk u svoju inačicu američkog Pearl Harboura. Chuuk se nalazi 1800 km sjeveroistočno od Nove Gvineje na samom središtu Pacifika. Atol se sastoji od zaštitnog grebena dugačkog 225 km koji okružuje prirodnu luku veličine 79×50 km, s površinom od 2130 kvadratnih kilometara. Površina kopna je 93 kvadratna kilometra.
Japanci su atol pretvorili u ogromnu pomorsku bazu sposobnu za baziranje i potporu svim vrstama japanskih ratnih brodova – od transportnih, preko razarača do bojnih brodova i nosača aviona. Izgrađena su velika spremišta goriva i streljiva i suhi dokovi na kojima su se mogli remontirati i najveći brodovi japanske flote. Na atolu su izgrađene i poletno sletne staze za stotine borbenih zrakoplova koji su se na njemu bazirali. Nosači zrakoplova koji su sudjelovali u borbama u koraljnom moru i Guadalcanalu dolazili su iz baze Chuuk. Atol je definitivno bio fiksiran kao meta prvog američkog atomskog udara i samo se čekalo da projekt Manhattan izbaci svoj prvi proizvod u obliku operativno uporabljive atomske bombe.
No, nakon krvave bitke za Tarawu u studenom 1943. godine američko zapovjedništvo odlučilo se na konvencionalni način obračunati s izvorom japanske pomorske moći na Pacifiku i zapovjedilo napad na Chuuk. U noći sa 17. na 18. veljače 1944. godine američke snage započele su operaciju Hailstone u kojoj je sudjelovalo 500 borbenih zrakoplova, 5 nosača zrakoplova, 4 laka nosača zrakoplova, 7 bojnih brodova i cijela armada razarača i pomoćnih ratnih brodova. Te snage su japansku bazu na atolu Chuuk pretvorile u prah i pepeo. Američke bombe, topnička vatra i torpeda potopile su 12 japanskih ratnih brodova, 32 pomoćna transportna broda i uništile 270 borbenih zrakoplova.
Baš kao i u slučaju Hawaiia, kada su japanskom napadu izmakli najvažniji američki ratni brodovi, nosači zrakoplova, Amerikancima su prilikom napada na Chuuk također izmakli kapitalni japanski ratni brodovi koji su nekoliko dana ranije otplovili prema Palau. Nakon te uspješno provedene operacije i potpunog uništenja Chuuka i tijekom daljnjeg američkog prodora prema matičnom japanskom kopnu plan o upotrebi prve atomske bombe protiv japanske flote i njenih ključnih infrastrukturnih objekata postao je bespredmetan. Japanska flota više se nije koncentrirala na stalnim sidrištima nego je bila povučena u japanske vode i raštrkano raspoređena. Zapravo nije ni postojalo neko veće pomorsko uporište koje bi bilo isplativo za uporabu novog oružja.
Izbor je potom pao na gradove Hirošimu i Nagasaki, koji, za razliku od onoga što se uporno provlači kroz medijski prostor, nisu bili demilitalizirani gradovi nego su raspolagali brodogradilištima i arsenalima koji su izgradili najveće brodove japanske flote i najveće bojne brodove ikad sagrađene – bojne brodove klase Yamato, tako da je napad na njih predstavljao i simbolički udar na japansku pomorsku moć koja je činila okosnicu japanskog imperijalnog osvajanja. Bojni brod Yamato sagrađen je u Kure Naval Arsenal u Hirošimi, a bojni brod Musashi iste klase sagradio je u Mitsubishi Shipyard u Nagasakiu.
Nakon rata američko vojno vodstvo željelo je testirati učinke atomskog oružja na flotne sastave, što stjecajem ratnih okolnosti nije bilo moguće tijekom rata.
Ključna figura američkog nuklearnog programa Lewis Lichtenstein Strauss, budući predsjednik U.S. Atomic Energy Commission i američki ministar trgovine, zatražio je izvršenje nuklearne probe kojom bi se utvrdilo djelovanje atomskog oružja na američku flotu kako bi se daljnji flotni razvoj i izgradnja brodova prilagodila novom dobu atomskog oružja. Za mjesto pokusa izabran je pacifički atol Bikini. Unatoč golemoj demobilizaciji u rujnu 1945. godine Pentagon je za pokus uspio stvoriti radnu skupinu od 42 tisuće ljudi, 242 ratna broda i 156 zrakoplova. Ratni brodovi i zrakoplovi raspoređeni su u Bikiniju i na njih su tijekom ljeta 1946. godine iz bombardera B-29 ispuštene atomske bombe Fat Man, identične onima koje su uništile Nagasaki. Učinci su bili zapanjujući, posebice u drugom pokušaju, kada su ogromni bojni brodovi zajedno s vodenim zidovima letjeli stotine metara visoko u zrak. Pokusima na Bikinju je utvrđena osjetljivost velikih koncentracija pomorskih sastava i velikih lučkih postrojenja na udare atomskog oružja, što je omogućilo razvoj protumjera u obliku nove strategije rasporeda baziranja i korištenja pomorskih snaga kao i instaliranja logističkih postrojenja ratne mornarice.
Za razliku od atola Chuuk, koji je izbjegao atomski udar i sada, zahvaljujući olupinama potopljenih ratnih brodova predstavlja turističko carstvo za ronioce, atol Bikini i dan danas je radioaktivan i opasan za duži boravak ljudi. Stjecajem ratnih okolnosti japanska pomorska flota, koja je trebala biti prvi cilj atomskog udara, izbjegla je sudbinu kakva je zadesila gradove Hirošimu i Nagasaki.
0 komentara