Nakon 2. svjetskog rata poražena Njemačka je potpuno razoružana i podijeljena između pobjedničkih i savezničkih sila. Ujedninjenjem američke, francuske i britanske okupacijske zone 1949. godine, na pragu hladnoga rata, stvorena je Savezna Republika Njemačka. Njemačka vojska u tom trenutku još uvijek nije postojala, preživjele zalihe oružja su podijeljene između saveznika u obliku ratnog plijena, a potom i ratnih reparacija, pa je stoga bila moguća paradoksalna situacija, da nova SR Njemačka nakon svoga osnutka nije raspolagala niti jednim tenkom, a francuska vojska u sastavu 501. oklopne pukovnije još je uvijek koristila desetke njemačkih tenkova Panther iz ratnog razdoblja.
Njemačka oružana sila sve do osnutka njemačke vojske Bundeswehra 1955. godine i pristupanja NATO-u iste godine bila je ograničena samo na policijske postrojbe, postrojbe za razminiravanje i postrojbe za kontrolu vruće granice prema Istočnoj Njemačkoj. Odmah nakon formiranja Bundeswehra pokrenut je program njegovog naoružavanja i opremanja, uglavnom američkom vojnom tehnikom. Prvi tenkovi pristigli u njemačko naoružanje bili su američki M41 Walker-Bulldog, a potom je od strane Amerikanaca isporučeno oko 1100, tada još uvijek suvremenih američkih tenkova M47 Patton.
U slijedećim godinama isporučeno je jednako toliko tenkova M48 Patton II, koji su tijekom svoga operativnog života prolazili više njemačkih modernizacija. U isto vrijeme Njemačka je zajedno s Francuskom razvijala planove o zajedničkom razvoju europskog tenka pod nazivom „Standard- Panzer“. Zapadna Njemačka tražila je zamjenu za svoje tenkove M47, koji su u vrijeme otvaranja francusko-njemačkog projekta 1956. godine već postali uvelike zastarjeli. Ideja je bila razviti tenk mase oko 30 tona s provjerenim i vrhunskim britanskim topom L7 kalibra od 105 mm, standardne nuklearne, biološke i kemijske zaštite, s pogonom na diesel motor. Naglasak je stavljen na pokretljivost i vatrenu moć pa je oklop budućeg tenka bio relativno slab i imao je otpornost samo na projektile do 20 mm. Projektu su se 1958. godine pridružili i Talijani, koji su u zajedničkoj konstrukciji i proizvodnji vidjeli priliku da po povoljnoj cijeni pribave zamjenu za svoje M47 Patton tenkove.
U konkurenciji dva razvojna tima, nakon testiranja prototipova 1960. godine pobijedio je tim, predvođen dizajnerskim uredom Porsche, što nije bilo nikakvo iznenađenje jer je Porsche imao ogromno iskustvo razvoja njemačkih tenkova u razdoblju prije i u vrijeme trajanja 2. svjetskog rata. Pobjednički dizajn definitivno je potvrđen 1963. godine kada je započela predserijska, a kasnije i serijska proizvodnja novog njemačkoga tenka nazvanoga Leopard. U međuvremenu projekt su napustili Francuzi i Talijani. Francuzi su se posvetili razvoju svoga tenka AMX-30, a Talijani su na kraju ipak dobili licencu za proizvodnju njemačkoga Leoparda.
Nakon djelomičnog redizajna predserijskih primjeraka, koja je uključivala poboljšanje oklopne zaštite, lijevanu kupolu, veću snagu motora i optički daljinomjer, proizvodnja je počela u rujnu 1965. godine u postrojenjima tvrtke Krauss-Maffei u Münchenu, a tenk je konačno dobio naziv „Leopard 1“. Licenca za proizvodnju tenkova dodjeljena je talijanskoj tvrtki OTO Melara iz La Spezia, koja ih je proizvodila za potrebe talijanske vojske.
Tijekom 1966. godine prvi tenkovi isporučeni su zapadno-njemačkoj vojsci, a nekoliko godina kasnije kupoprodajne ugovore zaključile su i Belgija, Nizozemska, Norveška, Danska, Australija, Kanada, Turska i Grčka. Kasnije su ih nabavili i Brazil, Čile, Ekvador i Libanon. Belgija je primila ukupno 132 primjerka, Brazil 378, Kanada 114, Čile 202, Danska 230, Grčka 520, Norveška 172, Ekvador 30 i Libanon 43. Najveći korisnik tenkova Leopard 1 postala je Zapadna Njemačka s ukupno 2437 primjeraka, Italija sa 720, Nizozemska s 468 i Turska s 337 primjeraka.
Podaci o ukupnom broju prozvedenih Leoparda se razlikuju s obzirom računaju li se i vozila namijenjena za inžinjerijske zadaće, nosači mostova i podvozja za protuzrakoplovne samohodne topove kalibra 35 mm tipa Gepard. Računa se da je u razdoblju od 1965. do 1985. godine prozvedeno ukupno oko 4740 Leoparda 1 svih varijanti.
Uvođenjem u naoružanje Leoparda 1 njemački tenkovi M47 Patton povučeni su iz postrojbi A sastava u domobranske brigade tkzv. teritorijalne vojske (Heimatschutzbrigaden des Territorialheeres). Na njihovo mijesto u aktivnim postrojbama stupili su Leopardi 1 koji su djelovali zajedno s moderniziranim američkim tenkovima M48 Patton II verzija M48A2C i M48A2GA2. Leopardi 1 i tenkovi M48 bili su potpuno kompatibilni jer su za razliku od povučenih tenkova M47, koji su imali topove kalibra 90 mm, bili naoružani identičnim topovima kalibra 105 mm koji su koristili isto streljivo.
Glavne varijante Leoparda 1, koje su razvijene tijekom operativne upotrebe, su Leopard 1, Leopard 1 A1 s dodatnim oklopom kupole, Leopard 1 A2 s modificiranom kupolom i pasivnim uređajima za noćno promatranje, Leopard 1 A3 sa usavršenom oklopnom zaštitom, Leopard 1 A4 s integriranim sustavom za upravljanje vatrom (posljednja varijanta koja je korištena od strane njemačke vojske), Leopard 1 A5 sa usavršenim sustavom noćnog promatranja i sustavom za upravljanje vatrom. Proizveden je i jedan Leopard oznake A6 koji je bio prototip s ugrađenim novim topom od 120 mm, kasnije korištenim na Leopardu 2.
Tenk Leopard 1 bio je težine oko 42 tone, dužine 9,54 metra, širine 3,37 metara i visine 2,62 metra. Bio je pogonjen jednim diesel motorom MTU MB838 snage 830 KS, koji je mogao koristiti više vrsta goriva. Tenk je imao relativno veliku brzinu kretanja, do 65 km/h i s jednim punjenjem goriva mogao je prijeći 600 km. Glavno naoružanje je bio britanski top L7A3 tvrtke Royal Ordnance kalibra 105 mm, jedna strojnica MG3, kalibra 7,62 mm spregnuta s topom i jedna strojnica istog tipa na kupoli. Tenk je nosio 55 komada streljiva kalibra 105 mm i 5500 metaka kalibra 7,62 mm.
Prvi posljeratni njemački tenk Leopard 1, zahvaljujući njemačkom iskustvu i industrijskoj sposobnosti bio je pun pogodak i u vrijeme svoga operativnog života predstavljao je važan čimbenik borbene sposobnosti ne samo SR Njemačke nego i velikog dijela europske komponente NATO-a. Zbog svoje pouzdanosti i borbenih karakteristika Leopard 1 ostvario je i veliki izvozni uspjeh, udario tehnološke temelje svom nasljedniku Leopardu 2 i u upisao se u povjesnicu oklopnog ratovanja.
0 komentara