Zaboravljeni irački rat na strani Hitlerove Njemačke

Foto: preuzeto s portala hitler-archive.com

U kritičnom, početnom dijelu 2. svjetskog rata, kada su geostrateške opcije Velike Britanije visile o nitima,  jedan izdanak arapskog  otpora britanskoj kolonijalnoj vlasti prerastao je u savezništvo s britanskim neprijateljem – nacističkom Njemačkom.

Dana 1. travnja 1941. godine Rashid Ali al-Gaylani, koji je u više navrata obnašao dužnost premijera Kraljevine Iraka, izvršio je državni udar uz pomoć  iračke vojske i uz političku potporu Velikog muftije jeruzalemskog Muhameda Emina El-Huseinia koji je iz Palestine pod britanskim mandatom  prebjegao u Bagdad. Odmah potom pokrenuo je političko i vojno povezivanje s Njemačkom i kidanje bilo kakvih veza s Velikom Britanijom koja je Irakom upravljala sve do 1932. godine kada je on postao formalno neovisan. No London je temeljem zaključenog anglo-iračkog ugovora iz 1930. godine zadržao pravo na uspostavu i korištenje vojnih baza na iračkom tlu i neograničeno i nekontrolirano kretanje britanske vojske preko iračkog teritorija. Tim uvjetima ugovora Britanci su formalno neovisnoj Kraljevini Irak uspjeli nametnuti svoju vojnu i obavještajnu prisutnost, jak politički utjecaj i u konačnici učinkovitu kontrolu nad iračkom naftom i smjerovima njezinog izvoza.

Značajne biritanske vojne snage stoga su se u trenutku izbijanja 2. svjetskog rata zatekle na iračkom tlu, uglavnom koncentrirane oko RAF-ovih baza Shaibah kod Basre i Habbaniya smještene  između Ramadia i Falluyahe. Britanske snage su bile pod zapovjedništvom zrakoplovnog maršala H.G.Smarta, koji je po izbijanju sukoba s Njemačkom zatražio pojačanja kako bi ojačao kopnene snage britanskog kontigenta u Iraku, a za zrakoplovstvo dobio moderne borbene zrakoplove tipa Hawker Hurricane i Spitfire. Temeljna zadaća tih vojnih snaga i tamošnjeg britanskog diplomatskog i vojnog osoblja bila je osiguranje odanosti iračkih vlasti, zaštita britanskih naftnih interesa u korištenju iračke nafte i osiguranje strateški važne poveznice Velike Britanije s Indijom i svojim azijskim kolonijama preko Egipta i Iraka.

U rujnu 1939. godine na zahtjev Londona iračka vlada prekinula je diplomtske odnose s nacističkom Njemačkom. No u ožujku 1940. godine dužnost iračkog premijera preuzeo je izrazito protubritanski orijentirani Rashid Ali al-Gaylani. Odmah je uspostavio prikrivene kontakte s njemačkim diplomatskim predstavnicima u Ankari, a potom i u Berlinu. Dakako, njegovi kontakti s Nijemcima nisu imali šanse izbjeći britanski obavještajni nadzor, pa su ga Britanci u siječnju 1941. godine prisilili na ostavku. No on je 1. travnja iste godine uzvratio udarac i uz pomoć  četiri ključna zapovjednika iračke vojske tkzv. Golden Square grupe  izvršio državni udar, a sebe proglasio vođom Vlade nacionalne obrane. Britansko diplomatsko i civilno osoblje razmješteno u Iraku povuklo se u smijeru Transjoradnije, današnjeg Jordana, a britanske vojne snage krenule su prema Bagdadu.Tako je moćna britanska imperija samo dan nakon Rashid Alijevog udara, već 2. travnja 1941, godine uzvratila  udarac pokrenuvši kopnenu ofanzivu u pravcu Bagdada i iračkih vojnih snaga koje su od saveznika sada postale neprijatelj. Dok su se nove britanske snage iskrcavale s brodova u Basri, britansko zrakoplovstvo potpuno je uništilo iračko i zavladalo zračnim prostorom. Iračke snage našle su se pod stalnim udarima britanskih borbenih zrakoplova, koji su otvarali put napredovanju britanskih i indijskih kolonijalnih trupa.

Pritisnut mogućnošću  katastrofalnog  poraza Rashid Ali al-Gaylani  dana 17. travnja zatražio je vojnu pomoć od Njemačke. Berlin odobrava vojnu pomoć u vidu isporuke naoružanja i kasnije direktne vojne interencije temeljem  Führerova uputstva broj 30 „Bliski Istok“ od 23. svibnja 1941.( Führer-Weisung Nummer 30 „Mittlerer Orient“). U Hitrerovoj direktivi  se navodi : “Arapski pokret za slobodu na Bliskom Istoku naš je prirodni saveznik protiv Engleske. S tim u vezi, poseban značaj se pridaje oslobađanju Iraka. Odlučio sam stoga podržati  Irak na Bliskom Istoku“.





Kako prijevoz njemačkog oružja kroz neutralne države Tursku i Iran nije bio moguć, pronađeno je rješenje da se Iraku isporuči oružje koje se već nalazi u susjednoj Siriji koja je bila pod upravom francuske vlade u Vichyju. Stoga se francusko oružje uskladišteno u Siriji stavlja na raspolaganje nove iračke vlade i prevozi u Irak trasom stare Bagdadske željeznice koju su sagradili Turci. Njemački diplomatski predstavnik u Siriji, Rahn, osobno je pratio prvi vlak kojeg su Britanci tijekom putovanja napali borbenim zrakoplovima. Nitko nije ozlijeđen i nikakva šteta nije počinjena, ali je postalo jasno da  Britanci znaju što se događa. Iračani su u kratkom vremenu primili pomoć od ukupno 15 tisuća pušaka, 4 topa kalibra 75 mm, 8 topova kalibra 155 mm, oko 500 strojnica raznih kalibara, oko 5 milijuna komada metaka za streljačko oružje i za topove, te 32 kamiona.

Nijemci su računali da će Rashid Alijeva vlada uz dostavljeno oružje i koristeći oružje iračke vojske uspjeti organizirati učinkoviti otpor nadirućim britanskim trupama i da će se u konačnici otpor protiv Britanaca proširiti i na ostale arapske zemlje. No iračke snage nisu se iskazale u borbi protiv nadirućih britanskih postrojbi podržanih zrakoplovstvom koje je vladalo nebom nad Irakom.

Berlin stoga pokreće direktnu vojnu intervenciju i šalje njemačke borbene zrakoplove s posadama u Irak. Kako bi se ipak održao dojam da se protiv Britanaca bore arapski nacionalisti  a ne njemačka službena vojska, na svim zrakoplovima su prebojane  njemačke identifikacijske oznake i nanešene oznake iračkog kraljevskog ratnog zrakoplovstva. Formirana je „Der Sonderstab F“, njemačka vojna misija u Iraku pod  zapovjedništvom generala Hellmuth Felmyja. Pored elemenata vojno obavještajne službe Abwehra i  njezinih specijalnih postrojbi „Brandenburger“ u sastavu  „Der Sonderstab F“ bila je  kao udarna snaga  uključena postrojba njemačkog ratnog zrakoplovstva, Luftwaffea, koja je dobila naziv „Fliegerführer Irak“.





„Fliegerführer Irak“ pod zapovjedništvom generala Wernera Juncka bila je naoružana  s 12 borbenih zrakoplova   Messerschmitt 110,  7  Heinkel 111, lakim zrakoplovima za izviđanje i vezu, transportnim zrakoplovima  Junkers 52 i Junkers 90B  iz sastava civilnog zračnog prijevoznika „Lufthanse“  i bitnicom  protuzrakoplovnih topova 20 mm. Udarnu sangu  postrojbe  „FF Irak“ činile su:   4./ZG 76 (oznaka za njemačku postrojbu teških lovaca ) s 12 lovaca  Messerschmitta 110C i 4./KG 4 (oznaka za njemačku bombardersku postrojbu) sa 7 bombardera Heinkel 111H-6. Na zahtjev Rashid Alia postrojbe su umjesto u Bagdadu kako su predlagali  Nijemci na kraju bazirane u Mosulu.  Svi su bili obojani u pustinjsku kamuflažu s iračkim oznakama.

Njemačke zrakoplovne snage u Irak su došle preko Sirije gdje su se opskrbile gorivom te nastavile prema Iraku. U postrojbi je služilo nekoliko  pilota koji su kasnije postali poznati zračni asevi, kao što su  Martin Drewes koji je postao as s ukupno 52 zračne pobjede, Paul Zorner s 59 zračnih pobjeda i Wilhelm Herget sa 73 pobjede u zračnim borbama.

Prva akcija njemačkih zrakoplovnih  snaga izvršena je 15. svibnja bombardiranjem britanske utvrde Rutba, nakon čega su Britanci postali potpuno sigurni da su njemački zrakoplovi dopremljeni u Irak postali operativni. Već 16. svibnja uslijedio je napad na RAF-ovu bazu Habbanyu od strane „Messerschmitta“ i „Heinkela“. Nanešena je znatna šteta infrastrukturi baze, a poginulo je i nekoliko pripadnika RAF-a. U zračnim borbama  iznad baze izgubljen je 1“ Heinkel“ , a srušena su  2 britanska zrakoplova.  Slijedećeg dana 17. svibnja izvršeno je bombardiranje britanskog konvoja duboko u pustinji. Istoga dana Britanci, koji su u međuvremenu iz Egipta dovezli borbene zrakoplove „Hawker Hurrican“, izvršili su njima kontranapad  i napali njemačku bazu u Mosulu. Dva njemačka borbena zrakoplova su potpuno uništena, a četiri teško oštećena, dok su Britanci izgubili jednog „Hurricanea“.

Tako je „FF- Irak“ nakon svega tri dana borbenog djelovanja sveden na 70 posto svoje izvorne veličine. Krajem svibnja situacija za njemačke snage u Iraku postala je još opasnija jer su se britanske snage sve brže približavale Bagdadu. „FF- Irak“ je imao sve manje raspoloživih bombi i streljiva za topove i strojnice. Berlin se odlučio povući jer nije bilo mogućnosti za angažiranjem većih njemačkih snaga, između ostalog i zbog  približavanja datuma  pokretanja planirane operacije „Barbarosa“.

Dana 29. svibnja njemačke zračne snage iz Iraka povlače se istim putem kojim su i došle –  preko Sirije. Britanci ulaze u Bagdad i svrgavaju s vlasti Rashid Ali al-Gaylania te postavljaju na vlast sebi odanu garnituru. Tako je okončano kratko iračko-njemačko savezništvo u ratu protiv Velike Britanije.

Komentari

komentar

You may also like