Matija Šerić
U razdoblju između dva svjetska rata, Finska se skupa s Baltičkim državama smatrala „kompleksnim pitanjem“ sovjetske sigurnosti. U kolovozu 1939. potpisan je Pakt Molotiv-Ribbentrop, iliti Pakt Hitler-Staljin koji je podijelio Istočnu Europu, a smjestio je Finsku u sovjetsku interesnu sferu. Savez Adolfa Hitlera i Josifa Staljina stvorio je podlogu za Zimski rat iliti sovjetsku invaziju Finske 1939.-1940. budući da je sovjetsko rukovodstvo dobilo odriješene ruke za rješavanje graničnih sporova sa svojim nedragim susjedom.
Sovjetsko-finski rat budi kontroverze. Prvo, odvijao se za vrijeme savezništva Sovjetskog Saveza s nacističkom Njemačkom i pokazatelj je kako su dva diktatora skupa komadali male države. Drugo, taj rat je nespojiv s ideološkim postavkama marksizma-lenjinizma koji nije dopuštao agresivne ratove koji su sličili na ratove imperijalističkih sila. Prema teoretskim postavkama komunista, socijalizam se trebao ostvariti putem proleterske revolucije u nekoj zemlji. Agresivno ponašanje SSSR-a u Finskoj pod osobnim patronatom Staljina dovelo je do toga da SSSR bude izbačen iz Lige naroda a malo je i nedostajala do dođe do britansko-francuske vojne intervencije.
Zimski rat drastično je narušio rusko-finske odnose do 21. stoljeća, kao i sovjetske odnose sa Zapadom. Ipak, kad se uzmu u obzir sve geopolitičke okolnosti, postojala su opravdanja za sovjetski ulazak u rat – prvenstveno razlozi teritorijalno-strateškog karaktera. Finci nisu željeli Sovjetima predati dijelove svoga teritorija i rat se dogodio. Zimski rat bio je svojevrsni trening Crvene armije za Drugi svjetski rat u koji će SSSR aktivno uključiti u ljeto 1941.
Okolnosti uoči rata
Još godine 1936. Mihail Tuhačevski, zapovjednik sovjetskog Glavnog stožera, optužio je Fince za izgradnju zračnih baza koje bi Nijemci mogli koristiti da bombardiraju Rusiju. U svom testamentu, napisanom prije njegova smaknuća u lipnju 1937., Tuhačevski je napisao da će u slučaju rata s Njemačkom, Sovjetski Savez trebati zauzeti Baltičke zemlje, ali referirao se na Finsku samo kao „neovisno pitanje velike složenosti“. Već sljedeće godine predstavnik NKVD-a u Helsinkiju upozorio je finsko ministarstvo vanjskih poslova da ako Finska ne bude jamčila svoju neutralnost u slučaju bilo kakvog rata s Njemačkom, tada će SSSR napasti Finsku i Švedsku također.
Finska je imala pod kontrolom sjevernu obalu plitkog Finskog zaljeva koji se protezao do Lenjingrada (nekad i danas Sankt-Peterburga). Lenjingrad je bio bivša ruska prijestolnica, drugi najveći grad Sovjetskog Saveza, veliko industrijsko središte i najveća državna luka. Ako bi neutralnost Finske bila narušena od bilo koje zaraćene strane (Velika Britanija, Francuska, Njemačka) u novom europskom ratu koji je započeo 1. rujna 1939. i koji će prerasti u Drugi svjetski rat, Finska bi se mogla koristiti kao odskočna daska za napad na Sovjetski Savez.
Lenjingrad je bio bolno blizu granice, a bila je i željeznička pruga Lenjingrad – Murmansk koja bi u slučaju da su Baltičko i Crno more zatvoreni za sovjetske brodove bila jedina sovjetska veza s plovnim morem na zapadu. Kad je Crvena armija ušla u Poljsku 17. rujna 1939. sovjetski ministar vanjskih poslova, Vjačeslav Molotov, ponovo je uvjeravao Fince da će respektirati njihovu neutralnost. Još 1933. SSSR je obnovio Pakt o nenapadanju s Finskom i Baltičkim državama.
Sovjetski zahtjevi prema Finskoj
Dana 12. listopada 1939. finska delegacija stigla je u Moskvu na pregovore na kojima su Staljin i Molotov (savjetovani od strane mornaričkih časnika) zahtijevali proširenje sovjetske kontrole nad Finskim zaljevom. Zahtjevi su bili dalekosežni, uključujući ustupanje SSSR-u svih otoka u zaljevu, posebice Bjorko arhipelaga. Štoviše, Rusi su, želeći nadzirati Finski zaljev te tako zaštititi Lenjingrad i njegov pomorski put, tražili pomorsku bazu, tj. luku Hanko na sjevernoj strani zaljeva. Zahtjevi od Finske da odustane od Bjorko otoka, finski pregovarači su usporedili da je to kao da se traži od Velike Britanije da odustane od otoka Wight, dok je Hanko poluotok bio poput Orkneyskih i Shetlandskih otoka.
Rusi su smatrali da je sovjetsko-finska granica koja se protezala samo 32 kilometra sjeverozapadno od Lenjingrada, potencijalna prijetnja drugom po veličini gradu u Sovjetskom Savezu. Sovjeti su, kako je Molotov u svom govoru 31. listopada izjavio, tražili samo da se granica pomakne „nekoliko desetaka kilometara“, dok će Finska zauzvrat za ovaj ustupak dobiti mnogo veće područje dalje na sjeveru. Finci su naravno odbili zahtjeve i nakon druge runde pregovora, 23. listopada, Staljin je naredio Glavnom vojnom sovjetu da ažurira svoje planove za napad na Finsku.
Štogod su strani promatrači mislili, Staljin je bio očito impresioniran i zaveden brzinom sovjetskog prodora u Poljskoj i nagovještajima da je izostanak otpora dijelom bio zbog toga što ih je lokalna populacija dočekala kao osloboditelje. Mislio je da će Finci reagirati na isti način. Uspjesi Crvene armije protiv japanske vojske na dalekom Halkin Golu su možda bili uvjerljiviji pokazatelj, iako su okolnosti, klima i teren bili prilično drukčiji. Naposljetku, stanovništvo Finske je iznosilo samo četiri milijuna što je samo dva posto populacije SSSR-a.
Pregovori propadaju i kreće rat
Pregovori su nastavljeni i trajali su dva mjeseca, sve dok krajem studenog 1939. nije došlo do zbiljskog ili izmišljenog incidenta. 26. studenog snježna tišina Karelijske prevlake je prekinuta sa sedam rundi artiljerijske vatre. Usprkos finskom poricanju, Rusi su tvrdili da su Finci bombardirali sovjetsku granicu pritom ubivši nekoliko sovjetskih vojnika. Sovjeti su zahtijevali da se finska vojska povuče dvadeset ili dvadeset pet kilometara od granice. Finska vlada opovrgnula je da se incident dogodio, okrivila Ruse i nije htjela popustiti. Sljedećeg dana, zamjenik Molotova informirao je finskog veleposlanika da SSSR prekida diplomatske odnose.
Molotov je 29. studenog poslao notu Irje Konskinenu, finskom veleposlaniku u Moskvi, u kojoj je izjavio: „Nakon što su finske trupe podmuklo bombardirale sovjetske jedinice, finska vlada odbija povlačenje svojih jedinica sa sovjetske granice za samo 20 ili 25 kilometara i time pokazuje da i dalje zadržava neprijateljski stav prema Sovjetskom Savezu. Kako je prekršila pakt o nenapadanju… mi se smatramo oslobođenima od obveza koje proizlaze iz tog pakta.“
Molotov je taj dan na radiju održao govor u kojem je zapravo rekao da je Finskoj objavljen rat jer su dvomjesečni pregovori doveli samo do toga da su finske trupe bombardirale sovjetske postrojbe u području Lenjingrada. Obznanio je da su sovjetski politički i privredni predstavnici u Finskoj opozvani. Istodobno je Molotov neuobičajeno ustvrdio da Sovjetski Savez „smatra Finsku, bez obzira kakav njezin režim bio, nezavisnom i suverenom državom“. Ova tvrdnja je bila čudna tim više što su, tri dana kasnije, u Terijokiju Rusi uspostavili „finsku demokratsku vladu“ na čelu s Ottom Kuusinenom.
Karta smjerova napada Crvene armije na Finsku
15 minuta nakon ponoći 30. studenog ministarstvo obrane naredilo je Lenjingradskom vojnom okrugu da pokrene ofenzivu kasnije istog dana. Njegov zapovjednik, 42-godišnji Kiril Mereckov izdao je zapovijed koja je objašnjavala da oni ne napadaju finski narod već vladu koja je isprovocirala rat sa SSSR-om. Rat protiv Finske je počeo kao preventivni rat sličan zauzeću istočne Poljske. Cilj je bio osigurati SSSR od vojne prijetnje Njemačke, Francuske i Britanije.
Vijesti o „spontanim“ masovnim demonstracijama gnjeva diljem čitavog Sovjetskog Saveza pojavile su se u Pravdi 30. studenog zajedno s tekstom Molotovljeva govora na radiju. Evo nekoliko naslova: „Udarimo nemilosrdno na neprijatelja!“ – masovni miting u boljševičkoj tvornici u Lenjingradu; Moskva: „Na vatru ćemo odgovoriti vatrom!“; Kronštadt: „Naše strpljenje je pri kraju!“; Bijes naroda: „Zbrišimo finske avanturiste s lica Zemlje.“ Kijev: „Čeka ih sudbina Becka i Moscickog!“
Dana 3. prosinca u Pravdi je objavljena zemljopisna karta s novom sovjetsko-finskom granicom koja je dogovorena između Molotova i Kuusinena: osim što je SSSR uzeo pod zakup Hanko, samo će mala površina finskog teritorija sjeverozapadno od Lenjingrada, manje od pola puta prema Vyborgu, biti prepuštena Sovjetskom Savezu. Zauzvrat Finska je dobila velike površine Karelije, uključujući područje Olonjeca istočno od jezera Ladoga.
Mannerheimova linija
Finci su očekivali sovjetski napad u Karelijskom tjesnacu, između Finskog zaljeva i jezera Ladoge, i također uzduž sjeverne strane jezera Ladoge. Stoga su oni na tim mjestima napravili utvrđenja na prevlaci, tj. pojas utvrđenja poznat kao „Mannerheimova linija“ – nazvana po finskom zapovjedniku. Iako nije usporediva s linijom Maginot i Sigfried uzduž francusko-njemačke granice, linija je prouzročila sovjetskim postrojbama ogromne probleme. Na svom najširem dijelu, Mannerheimova linija je bila 135 km dugačka i 90 km duboka.
Nalazila se zona prepreka koja se rasprostirala nekoliko kilometara od granice s minskim poljima kojih su štitila mitraljeska gnijezda, slijedila je glavna obrambena zona koja je uključivala betonske bunkere, mitraljeske postave, anti-tenkovske prepreke i druge zapreke povezane s rovovima. Nije bilo potrebno utvrditi svu dužinu linije zbog velikog broja močvara i jezera. Iza toga nalazile su se još dvije zone: druga obrambena zona sadržavajući 40 bunkera i stražnja zona s njih 18. Te četiri zone branjene su sa šest pješačkih divizija, dok su druge dvije finske divizije raspoređene oko Sortavale na sjevernoj strani jezera Ladoga. Finci nisu očekivali nikakvu prijetnju velikih razmjera uzduž druge prostrane granice koja se prostirala sjeverno iznad Petsama na Barentsovom moru.
Postrojbe uključene u konflikt
Na sovjetskoj strani, Mereckov je rasporedio četiri armije uzduž bojišta dužine 1.000 km od Baltičkog od Barentsovog mora. Lenjingradski vojni okrug, odgovoran za vođenje rata, imao je na svom raspolaganju oko četvrtine ukupnih postrojbi Crvene armije 1939. To je značilo: 450 tisuća vojnika, 23 pješačke divizije, 2.000 tenkova i tisuću zrakoplova – skoro dvostruki broj u usporedbi s finskih 12 divizija u koje su Finci polagali nade. Samo u 7. Armiji na Karelijskoj prevlaci Mereckov je imao 12 divizija, 1 mehanizirani korpus – otprilike jednako oklopnoj diviziji – 3 tenkovske brigade i 12 artiljerijskih pukovnija. To je značilo 200 tisuća časnika iliti nešto manje od polovice Lenjingradskog vojnog okruga.
Kako je rat napredovao, zbog nepovoljnih snježnih uvjeta i tisuća jezera trupe su morale biti pojačane na mjesečnoj bazi, uključujući Baltičku flotu, pa se broj sovjetskih trupa popeo na 848.570 što je jednako jednoj petini populacije Finske. Problem je što sovjetske trupe nisu bile opremljene s toplom zimskom odjećom. Vojnici su još uvijek nosili ljetne odore. To je bila lekcija koju će naučiti Sovjeti jednako kao i Nijemci 1941. U ratu je s finske strane sudjelovalo od 250 do 340 tisuća vojnika, 32 tenka i 114 zrakoplova.
Tri druge sovjetske armije su bile raspoređene u udaljenim i većinom nenaseljenim područjima sjeverno od jezera Ladoga. Otpočetka 1939. izgrađena su nova skladišta, ceste i željeznice kako bi se olakšalo njihovo preživljavanje i mobilnost. To je uključivalo tajnu cestu izgrađenu da prevozi sovjetske trupe do važnog čvorišta u Suomussalmiju koje je postalo pozornica spektakularnog ruskog poraza.
Spora sovjetska ofenziva i tvrdoglavi finski otpor
Zimski rat započeo je 30. studenog 1939. kad je 7. Armija ubačena u borbu. Do 6. prosinca Mereckovljevi prednji tenkovi su tek prešli zonu prepreka i dosegli anti-tenkovske prepreke glavne zone. Dok je 7. Armija pokušavala probiti finsku obranu na jugu, sovjetske trupe na sjeveru su zauzele Petsamo. No, u sredini bojišta, pokušavajući presjeći Finsku na dva dijela po sredini, Crvena armija je doživjela najveću katastrofu u cijelom Zimskom ratu. Sovjetska 163. Divizija uputila se južno putem novoizgrađene tajne ceste ali se suočila s finskim otporom. 14. prosinca, zapovjednik 9. Armije A. Duhanov je poslao 44. Diviziju (zapovjednik A. Vinogradov) sjeverno kako bi im pomogla.
Slika 1: finski vojnici u Zimskom ratu
Dana 20. prosinca 44. Divizija počela se kretati zapadno uzduž Raate ceste prema Soumussalmiju. Dan kasnije, stožer 9. Armije poslao im je jasne zapovijedi preko radija. Sada kada su bili informirani o planiranom spajanju dvije divizije, Finci, odnosno njihov zapovjednik pukovnik Siilasvuo odlučio je razbiti dvije sovjetske divizije i uspio je. Finci su presjekli cestu na kojoj je nastupala 44. Divizija i zadržao ih je, okrećući se sada protiv 163. Divizije koja se povlačila.
Sovjetske trupe, zaglavljene na cesti sa svojom teškom opremom bile su razdvojene u male skupine i okružene od strane Finaca koji su se kretali brzo kroz šumu na skijama. Sada ih je čekalo uništenje. To je postalo poznato kao motti bitke, od finske riječi za „mala klada za cijepanje“, iako je i ovaj taktički izum nastao slučajno. Topništvo, tenkovi i transportna vozila 163. Divizije su bili nanizani na nešto više od 8 kilometara dužine ceste. Finci su je razbili i zatim nastavili „cijepati“ jednu po jednu skupinu. Do 9. siječnja uništenje 163. Divizije bilo je dovršeno. Motti taktička okruženja su dobro funkcionirala kao i pažljivo ciljani napadi na ključne sovjetske komponente, posebice poljske kuhinje bez kojih, u najoštrijoj zimi u četvrt stoljeća, nijedna vojska – čak niti ruska – nije se mogla boriti na dugi rok.
Finci su tada preusmjerili svoju pozornost na 44. Diviziju. Dana 4. siječnja zapovjednik Vinogradov pitao je dozvolu za povlačenje. Do ovog trenutka, neiznenađujuće, 9. Armija imala je novog zapovjednika poručnika-generala Vasilija Čujkova – kasnije će postati slavan po tome što je držao centar Staljingrada u najvećoj bitki u povijesti čovječanstva i postat će maršal. Čujkov, zauzvrat, tražio je dozvolu zapovjednog lanca, ne Lenjingradskog vojnog distrikta već vrhovnog zapovjedništva Stavke, da se Vinogradov povuče ali je trebalo par dana da dobije odgovor. Kad je Vinogradovljeva divizija stigla u relativnu sigurnost sovjetsko-finske granice 7. prosinca imala je 1.001 mrtvog, 1.430 ranjenih, 82 koji su trpjeli smrzotine i 2.243 nestalih.
Slika 2: sovjetski vojnici u Zimskom ratu
Katastrofa kod Suomussalmija bila je preozbiljna da bi bila ostavljena vojnog okrugu da je riješi. Lav Mehlis, čelnik političkog direktorata Crvene armije, poslan je da sazna što se dogodilo iako je bio više zainteresiran da pravi primjere. Vinogradov i njegovo osoblje je uhapšeno i optuženo za ostavljanje ratnog materijala na bojnom polju i neuspjeh u osiguranju ceste Raate-Suomussalmi na pravi način. Vinogradov i njegovo osoblje su likvidirani u nazočnosti drugih štabnih časnika.
Razlozi sovjetskih poraza
Događaji kod Suomussalmija i sovjetski odgovor daju dovoljno pokazatelja za to što će se dogoditi 1941. Čujkov i drugi nisu krivili samo Vinogradova. Rađene su detaljne analize. Daleko od toga da je Crvena armija bila u bilo kojem smislu tehnološki zaostala ili loše opremljena, ako ništa drugo, previše se oslanjala na tešku opremu i nije ju znala koristiti kako treba. Crvena armija je bila nesposobna osloboditi se od onog što se zove „cestovna strategija“ zato jer nije izumila taktičku doktrinu prikladnu za teren sjeverne Finske. Relativno dobre ceste i druge prometnice u Poljskoj i Baltičkim zemljama odgovarale su joj puno više. Ukratko, sovjetske trupe su bile zasićene tehnikom i tehnologijom (artiljerija i oklopna vozila…) ali nesposobne manevrirati i boriti se na pravi način. Trupe su bile opterećene tehnologijom koja ih je vezivala za cestovne prometnice. „Trupe su prestrašene šumom i ne mogu skijati“ – pisalo je u jednoj analizi.
Zbunjena sovjetska javnost
Osim što je sredinom prosinca zauzela Petsamo na dalekom sjeveru, Crvena armija je napredovala krajnje sporo i tegobno na Karelijskoj prevlaci i u središnjoj Finskoj. Mannerheimova linija bila je mnogo snažnija nego što je rusko zapovjedništvo predviđalo, a finski otpor veoma žilav. I uistinu, broj žrtava se brzo povećavao. Stanovnici Lenjingrada znali su da bolnice imaju poteškoća da smjeste tisuće ranjenika koji su pristizali, dan za danom. Međutim, priopćenja su bila kratka i štura, ali su pokazivala da se teške borbe vode većinom na Karelijskoj prevlaci. Zbunjena sovjetska javnost ubrzo je shvatila da finski rat nije sličan lakoj pobjedi u istočnoj Poljskoj. Mit o „terijokijskoj vladi“ i mit da „bijelo-finska klika u Helsinkiju“ ne zastupa finski narod, morao se podržavati još prilično dugo.
-Nastavlja se.-
