dr.sc. J. Polović: Sudar hegemona: “Veliki Izrael” i “Veliki Iran”

Nedavna likvidacija vodećeg iranskog nuklearnog znanstvenika Mohsena Fakhrizadeha, predstavlja veliki gubitak za Iran, ali istovremeno i presudan dobitak za iranske rivale u regiji (ali i šire) koji godinama nastoje sabotirati iranski nuklearni program. Poznato je da Iran, najmanje od 2019. godine ponovo aktivira dijelove svog nuklearnog programa demonstrirajući time protivljenje teškim ekonomskim sankcijama kojima je podvrgnut nakon povlačenja Sjedinjenih Američkih Država iz nuklearnog sporazuma koji je Iran potpisao sa svjetskim silama 2015. Prema navodima iranske novinske agencije FARS, atentat na Fakhrizadeha, visokopozicioniranog znanstvenika iranskog nuklearnog programa, izvršen je daljinski upravljanim mitraljezom, uz logističku potporu 50-tak ljudi koji su se infiltrirali u iranske sigurnosne službe. Ovo nije prvi napad na iranske fizičare, poznato je da je desetak znanstvenika ubijeno između 2010. i 2012., međutim posljednji u nizu atentata koji je predsjednik Rohani nazvao „činom državnog terorizma“, te optužio Izrael, mogao bi u posljednjim tjednima predsjedničkog mandata Donalda Trumpa, ali i u post-Trumpovoj eri, snažno destabilizirati Bliski istok, odnosno izazvati ozbiljne sukobe između Irana i njegovih regionalnih suparnika, poglavito Izraela i Saudijske Arabije. Time, naravno i ugroziti napore budućeg američkog predsjednika Joea Bidena koji najavljuje odustajanje od strategije „maksimalnog pritiska“ na Iran, te povratak u Nuklearni sporazum (JCPOA).

Naime, okončanje iransko-saudijskog sukoba trebao bi biti „zlatni ključ“ za regionalnu stabilnost kojim bi se smanjile sunitsko-šiitske tenzije i ekstremizam u regiji. No, jasno je da glavni sukob na Bliskom istoku nije između Saudijske Arabije i Irana; umjesto toga on se odvija između Sjedinjenih Država i Irana, ali i između američkog nuklearno naoružanog saveznika – Izraela i Irana. Zanimljivo, Izrael koji posjeduje neprijavljeni arsenal nuklearnog, kemijskog i biološkog oružja smatra se odgovornom nuklearnom silom, poznato je da je još američki predsjednik John F. Kennedy izrazio neodobravanje razvoju izraelskog programa nuklearnog oružja smatrajući da će to utjecati na stvaranje utrke u nuklearnom naoružanju na Bliskom istoku.

Sve to upućuje na činjenicu da je regionalna dinamika Bliskog istoka prepuna ograničenja koji će se nametnuti narednoj američkoj administraciji, osobito s obzirom na novu ulogu Rusije i Kine u regiji. Stoga je moguće zaključiti da atentat nije bio usmjeren isključivo na onesposobljavanje iranskog nuklearnog programa, već na stvaranje takvih uvjeta u regiji koji bi razinu napetosti izrazito podigli te time onemogućili novu američku administraciju da oživi Nuklearni sporazum od čega bi koristi imala i Europska unija koja bi ponovno pokrenula svoje ekonomske odnose s Iranom. Ukratko, oživljavanje JCPOA osnažilo bi Iran i povećalo njegov kapacitet u odnosu na njegove rivale, tj. Izrael, Saudijsku Arabiju i UAE. Prema brojnim analitičarima, Trumpova administracija, koja je u vrlo bliskim odnosima s Benjaminom Netanyahuom, čini sve da zakomplicira situaciju u regiji čime bi njegov vanjskopolitički koncept “maksimalnog pritiska” ostala i dalje važeća strategija američke politike prema Iranu.

Kada se radi o Izraelu i Iranu, treba reći da je riječ o regionalnim silama koje nastoje uspostaviti regionalnu hegemoniju pri čemu se sudaraju dva moćna geostrateška koncepta – „Veliki Izrael“ vs „Veliki Iran“. Izrael pri tom ima moćnog strateškog saveznika – SAD bez čijeg pristanka zasigurno ne bi izvršio hipotetički atentat na visokopozicioniranog dužnosnika Irana. Naime, odbacujući optužbe da su Sjedinjene Države pomogle u stvaranju ISIL-a, Donald Trump pružio je snažnu potporu Izraelu i sunitskim monarhijama, te usvojio strategiju „maksimalnog pritiska“ ili tvrde konfrontacije s Iranom. Iz Iranskog nuklearnog sporazuma povukao se 2018. godine s ciljem uklanjanja prijetnje iranskog balističkog raketnog programa, ali i zaustavljanja njegovih terorističkih aktivnosti širom svijeta, te blokiranja njegove proxy aktivnost na Bliskom istoku. Ekonomske sankcije usmjerene na iranski sektor naftne i financijske industrije uvedene su u studenom 2018. (proširene 2020.), s jasnom namjerom da se ograniči iransko područje utjecaja. Strategija “maksimalnog pritiska” na Iran uključuje gušenje ekonomije zemlje sankcijama, odobravanje izraelskih napada na Siriju, ali i niz drugih destabilizirajućih poteza, uključujući atentate, osmišljene kako bi iranski državni vrh učinila nervoznim, a državu iznimno ranjivom. U siječnju 2020. ubijen je general Qassem Soleimani, glavni iranski vojni savjetnik u Iraku, Siriji i Libanonu, ključna osoba za širenje iranske ‘meke moći’ na Bliskom Istoku, ali i širom svijeta. Naime, Revolucionarna garda (IRGC) kojoj je bio na čelu je jedna od ključnih institucija u Iranu, s mnogo neformalne moći. Poznata je kao Vojska čuvara Islamske revolucije, a osobito je razvijena pod predsjedničkim mandatom Hashemija Rafsanjanija. IRGC je stvorio posebne snage zvane Quds (Jeruzalem), čiji je proračun tajan i izravno pod kontrolom Vrhovnog vođe. Ovoj organizaciji je namijenjena uloga protuobavještajne vojne agencije za djelovanje izvan državnih granica. Qods ima dvije misije: savjetovanje i obuku stranih vojnih i policijskih snaga i tajne operacije koje se provode širom svijeta (Bliski istok, Europa, SAD, Afrika…)

Predsjednik Donald Trump je u siječnju 2017. potvrdio svoju protivljenje Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a 2334, koja se odnosi na ilegalnost izraelskih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali. Trumpova administracija izrazila je svoje priznanje izraelskog suvereniteta nad Golanskom visoravni, a zatim je cijela Zapadna obala pripojena Izraelu. Izrael planira pripojiti dolinu rijeke Jordan, kao i ilegalna naselja na Zapadnoj obali. „Obećana zemlja“ proteže se od Egipta do Eufrata, uključuje dijelove Sirije i Libanona. Trumpov  „posao stoljeća“ je podrška projektu „Velikog Izraela“ koji Palestince namjerava naturalizirati kao državljane Libanona, Jordana, Sirije, Iraka…, zapravo ondje gdje borave. Trumpova odluka da Jeruzalem prizna glavnim gradom Izraela potaknula je političku nestabilnost u cijeloj regiji. Naime, američka strategija redizajna Bliskog istoka podrazumijeva usitnjavanje regije, tj. slabljenje i razbijanje velikih arapskih država, dakle, stvaranja konstruktivnog kaosa, te formiranje luka nestabilnosti od Libanona, Sirije, Iraka, Perzijskog zaljeva, Irana, Afganistana, sve do Kine. U američkoj viziji Veliki Bliski istok prostire se od Maroka i Mauritanije do Afganistana i Pakistana, te Turske na sjeveru, dok je jedina pripadajuća nemuslimanska zemlja Izrael. Redizajn regije temelji se na prijašnjim dokumentima, pripremljenim u Izraelu još daleke 1982.g. „Yinonov plan“ ili „Strategija za Izrael“ objavljen u hebrejskom časopisu Kivunim jasno je definirao trajni cilj Izraela – balkanizirati arapske i muslimanske države, pretvoriti ih u etničke, sektaške mini države. Egipat, Libanon, Sirija i Irak istaknuti su kao glavni kandidati. U tom kontekstu slabljenje susjednog Libanona, poticanje napetosti između muslimanskog i kršćanskog stanovništva kako bi područje južno od rijeke Litani bilo predano Izraelu, navedeno je kao cilj i u dokumentu „A Clean Break: A New Strategy for Securing the Realm“ iz 1996. Svaki od dokumenta jasno poziva na neutralizaciju, odnosno razbijanje velikih država Bliskog istoka, uključujući Siriju. Osim podijeljenog Iraka, Yinon plan razmatra i podijeljeni Libanon, Egipat i Siriju, ali i Iran, Tursku, Somaliju i Pakistan, a zahvaća i Sjevernu Afriku.

Međuitm, ništa manje izražene nisu ni hegemonističke ambicije Irana. Još od Islamske revolucije, 1979. godine, iranski pristup regiji definiran je imperativom prelijevanja ili „izvoza“ ideoloških temelja islamske kulturne revolucije prema zemljama regije. Iran je s ciljem odvraćanja i minimiziranja američkih prijetnji nastojao širiti svoj nuklearni program, ali je istovremeno koristio i asimetrične taktike podrivanja Izraela i drugih regionalnih suparnika, te SAD-a razvijenom mrežom proxy partnera ili saveznika kao što su Hezbollah u Libanonu, Houthis u Jemenu i šiitske milicije u Siriji i Iraku za učvršćivanje vlastite regionalne uloge. Danas se iranska mreža proxy partnera nameće kao glavna prijetnja  američkim interesima u regiji, osiguranju vitalnih trgovačkih pravaca te sigurnosti i stabilnosti ključnih saveznika, uključujući Izrael i Saudijsku Arabiju.




Proksi partneri su zaseban čimbenik iranske vanjske politike, vrlo važan u širenju iranskog utjecaja u regiji. Već 2004. su Jordan i Egipat upozorili na stvaranje “kopnenog mosta“ ili „Shi’a Crescent“ koji povezuje Iran s Irakom, Sirijom, Libanonom , sve do izraelske granice na Golanskoj visoravni. Riječ je o području unutar kojeg je Iran preuzeo vodeću ulogu. Jedan od najvažnijih iranskih proxy partnera u regiji svakako je Hezbollah, prva ne-državna vojska na svijetu, ali istovremeno i politička stranka koja dominira političkim i sigurnosnim prilikama u Libanonu.

Predsjednik Donald Trump je bio spreman završiti seriju „beskorisnih“ ratova na Bliskom istoku, međutim njegova strategija „maksimalnog pritiska“ na Iran usmjerila se na promjenu režima. Od 2013. godine, šijitski Iran šeik Hassan Rohani promijenio je ciljeve. Službeni cilj iranske politike, usvojen 2016. (obnova Perzijskog carstva) je stvaranje federacije država s Libanonom (šiitska relativna većina), Sirijom (sekularna), Irakom (šiitska većina) i Azerbejdžanom (tursko-šiitska). Hezbollah je ovaj projekt usporedio s “Osom otpora” koja je nastala usred izraelske i američke invazije.





Konačno, Donald Trump potvrdio je svoju dominaciju u regiji s dva atentata – ubojstvom glavnog sunitskog lidera, kalifa Abu Bakra al-Bagdadija i glavnog šiitskog vojnog vođe, generala Qassema Soleimanija. Iako je atentat na generala Soleimanija bio čin objave rata (casus belli) i presedan u međunarodnim odnosima, činjenica je da Donald Trump nije započeo rat s Iranom. Na neki način, atentati su uravnotežili iranski utjecaj na Levantu. Politika maksimalnog pritiska unutar kojega su ekonomske sankcije najvažnije, uz neke “sretne” okolnosti po američku politiku, poput krize COVID-19 i bejrutske tragedije koja je potaknula nove prosvjede protiv Hezbollaha, destabilizirala je Iran. Stoga je teško povjerovati da će Iran nastaviti razvijati čitav niz svojih strategija otpora osi u Libanonu, Siriji, Iraku i Jemenu.

S druge strane, Iran je već objavio da će se osvetiti za ove atentate. Međutim, iranski odgovor mogao bi biti medijski projiciran kao dokaz njegovih “destabilizirajućih aktivnosti” u regiji, nešto što bi proizraelski lobiji u Washingtonu svakako iskoristili za pritisak na Bidenovu administraciju da preispita svoje planove o normalizaciji odnosa s Iranom. Uslijed sve manjeg američkog vojnog prisustva na Bliskom istoku, te sve veće nemogućnosti projiciranja vojne moći (SAD se povlače iz Afganistana, nisu mogle kontrolirati ishod rata u Siriji), „Abrahamov sporazum“, potpisan 2020., osigurava specifičnu poziciju Izraela na Bliskom istoku. Naime, arapske zaljevske države u Izraelu vide vjerodostojnog saveznika koji ne samo da snažno dijeli njihovo rivalstvo s Iranom, već ima i sposobnost i volju za poduzimanje odlučnih akcija. Okupljanje Izraela i Saudijske Arabije (i UAE) latentni je motiv Abrahamovog sporazuma i potencijalna operacionalizacija “strateške agende” za Bliski Istok”. Sve u svemu, Izrael je najveći korisnik ovog atentata koji je ozbiljno zakomplicirao izglede za oživljavanje JCOPA-a.

 

 




Komentari

komentar

You may also like