dr.sc. Jadranka Polović: Terorizam – uzroci i posljedice

Posljednji u nizu zastrašujućih terorističkih napada, izvedenih u Francuskoj i Austriji još jednom su nas podsjetili na činjenicu da teroristička prijetnja u Europi poprima sasvim nove, neočekivane, vrlo sofisticirane oblike koji ciljaju na društveno tkivo i dodatno (uz Covid-19) slobodu kretanja ljudi. Od krvavih napada u Madridu (2004.) i Londonu (2005.), zapadnoeuropske zemlje kontinuirano se suočavaju s nizom terorističkih napada koji su posebno eskalirali tijekom 2015., 2016. i 2017. na području Francuske, Belgije, Njemačke i Velike Britanije. Nakon serije brutalnih dekapitacija i egzekucija zapadnih državljana (Islamska država) dokumentiranih video snimkama, široko dostupnih putem društvenih mreža, na koje smo već zaboravili, terorizam je eskalirao i na europskom tlu, a brojni teroristički napadi izvedeni na prostoru zapadnoeuropskih zemalja i tijekom 2018. i 2019., rijetko su bili predmet ozbiljnog interesa medija, ali i politike. „Francuska treba naučiti živjeti s terorizmom“, izjavio je, 2017., bivši francuski premijer, Manuel Valls, a za Angelu Merkel kao i njemačke sigurnosne službe, zapravo, nikad nije do kraja razvidno radi li se o psihički poremećenim ljudima, koji ničim izazvani postaju spremni izvršiti okrutni teroristički napad, ili su možda na djelu stvarni teroristi. Naime, tijekom protekle dvije godine policija često „nije imala naznaka“ da iza ovih napada stoje radikalne islamističke skupine, iako Europol, još od početka 2016. g. raspolaže informacijama da je više stotina obučenih ekstremista, spremnih na samoubilačke napade, razmješteno diljem Europske unije. Prema procjenama američkih, ali i europskih obavještajnih agencija, gotovo 2000 Europljana koji su ratovali na iračkom i sirijskom ratištu već 2017. godine se potpuno legalno vratilo u Europu. Većina njih iako podvrgnuta programu deradikalizacije (o sadržaju i dometima ovih programa drugom prilikom) ostala je i dalje predana radikalnim idejama, te samim time spremna za izvršenje terorističkih napada.

Terorizam za Europsku uniju svakako nije novost: desetljećima prije, zapadnoeuropske su zemlje bile izložene napadima ekstremnih ljevičarskih (Crvene Brigade, Frakcija Crvene armije…) i nacionalističkih skupina (ETA, IRA, Fronta za nacionalno oslobođenje Korzike, Revolucionarna organizacija Grčke), međutim nakon 2004.g. Europa je suočena s problemom islamističkog terorizma što zahtijeva jasnu strategiju, mjere kao i operativni sustav zaštite građana. I posljednji teroristički napadi jasno su nas upozorili na činjenicu da europski sustav sigurnosti ne funkcionira, te je kao takav nemoćan prevenirati i spriječiti terorističke napade diljem, za sada, zapadne Europe. Naime, tijekom posljednjih godina, Europska je unija razvila vrlo opsežan administrativni sustav mjera za borbu protiv terorizma koji predstavlja pravni, politički i akcijski temelj za prevenciju (Strategija EU-a za borbu protiv radikalizacije i novačenja), zaštitu (Evidencija podataka o putnicima, EU popis osoba i subjekata koji su uključeni u teroristička djela i koje se primjenjuju mjere ograničenja), progon (novi zakonski okvir za sprječavanje pranja novca i financiranje terorizma) i odgovor na terorističko nasilje (upravljanje posljedicama napada, koordinacija odgovora za krize, razvoj civilne zaštite, razvoj procjene rizika, razmjena najbolje prakse u pružanju pomoći žrtvama terorizma, suradnja s međunarodnim partnerima…). Ipak, kompleksna pravna, birokratska regulativa, kao i deklarirano jedinstvo i solidarnost, sve češće blijedi pred različitim, često suprotstavljenim interesima članica Europske unije, koje razjedinjene nisu sposobne pronaći odgovarajući odgovor na višestruke sigurnosne izazove. Slaba organiziranost, nedostatak financijskih sredstava, ljudi i opreme, nedostatak suradnje i razmjene obavještajnih podataka, različiti pogledi na jačanje sigurnosnih struktura, tj. povećanje ovlasti obavještajnih, istražnih i policijskih tijela, kao i kontrolu unutarnjih granica determiniraju mogućnosti zajedničke borbe protiv terorizma, što postaje sve izraženiji europski problem. Ono što je značajan izazov, a o kojem se ne govori, jest činjenica da se sustavi javne sigurnosti postupno i u sve većem obimu prepuštaju privatnim zaštitarskim tvrtkama, dakle privatiziraju. Iako obrana, policija i obavještajne službe spadaju u temeljne funkcije svake države, čime ona jamči sigurnost građana i stabilnost ustavnog poretka, ovi sustavi zbog pogubne politike štednje i mantre privatizacije bivaju vrlo ograničeni u pogledu proračuna, opreme i ljudstva. Tako je, slijedeći američku praksu, Europa, što od nedavno slijedi i Hrvatska, outsorsala i privatizirala usluge u području nacionalne sigurnosti: sigurnosne provjere u zračnim lukama prepuštene su privatnim zaštitarskim tvrtkama koje ujedno osiguravaju i javne manifestacije, shoping centre, banke itd…Tragične posljedice tržišnih rješenja u području sigurnosti bile su vrlo vidljive u Nici, 2016, kada je Mohamed Lahouaiej-Bouhlel, Francuz porijeklom iz Tunisa, kamionom uletio na poznatu šetnicu Boulevard des Anglais na kojoj su građani proslavljali nacionalni praznik i usmrtio 86 ljudi, među njima i mnogo djece. Primjerice, nakon serije terorističkih napada u Bruxellesu, suočili smo se s nevjerojatnim podacima: Bruxelles, srce EU-a, ima jedan od najgorih sustava sigurnosti u Europi, te sa samo 600 zaposlenih osigurava ključne institucije Europske unije; iako su bile upozorene na napad belgijske su sigurnosne službe potpuno zakazale; neke europske zemlje poput Njemačke sve do nedavno su zabranjivale dijeljenje obavještajnih podataka jer se time narušavaju ljudska prava osumnjičenih osoba itd… Informacije koje govore o slaboj međusobnoj suradnji obavještajnih agencija država članica ili onoj s Europolom ili Frontexom, nepostojanje razrađenih baza podataka o sumnjivim osobama, propustima u osiguranju stadiona, zračnih luka ili javnih manifestacija koji su se događali, propustima u obveznom nadzoru nad potencijalnim teroristima, tržištu ilegalnog oružja potpuno izmaknutog kontroli, najbolje govore o stanju javne sigurnosti unutar Europske unije.

Teroristički napadi kojima su države članice Europske unije posljednjih godina izložene, nesumnjivo su rezultat kolonijalističke politike europskih država na prostoru Bliskog istoka, ali istovremeno i izraz usko povezanih motivacijskih čimbenika, od kojih religija nipošto nije presudan. Nezadovoljstvo brojnih useljenika političkim, socijalnim kulturnim i ekonomskim statusom potiče želju za osvetom i altruističko žrtvovanje pojedinca za društvenu zajednicu kojoj pripada, što je europskom individualističkom društvu potpuno neshvatljivo. Kako navodi Marion Marechal Le Pen, vrlo obrazovana političarka, nova ikona francuske desnice „to znači zatvoriti oči na temu imigracije, na endemsku delinkvenciju koja je plodno tlo za radikalizaciju, na islamski komunitarizam, na neuspješnu asimilaciju. Ukratko, na civilizacijsku dimenziju problema“. Još je 2006.g., nizozemski Institut za međunarodne odnose, u studiji Jihadi terrorists in Europe (dostupna na internetu), sasvim detaljno upozorio na postojanje razgranatih terorističkih mreža na području Nizozemske, Belgije, Francuske, Španjolske i UK koje regrutiraju mlade ljude, uglavnom odrasle u zapadnoj Europi, da je na djelu snažna radikalizacija, što govori da su europske sigurnosne službe imale sasvim dostatno vremena da se pripreme za ovakve napade. Stoga, ostaje otvoreno pitanje zbog čega su europski lideri odjednom zatečeni samoubilačkim napadima koje izvode pojedinci, vukovi samotnjaci (lone wolf) koji djeluju samostalno, izvan zapovjedne strukture i materijalne potpore džihadističkih organizacija, ali snažno inspirirani islamističkom ideologijom i džihadom.

Samoubilački terorizam sve se češće javlja kao oblik asimetričnog ratovanja, planirana odmazda kojom se teroriziraju zapadne zemlje zbog sudjelovanja u agresiji na Irak, Libiju, Siriju i šire. Danas, „fluidna“ Islamska država (koja je službeno poražena) svoje sljedbenike potiče na samostalne napade, a zahvaljujući dostupnosti društvenih mreža regrutiranje se vrši putem interneta ili džamija i islamskih centara koji neometano djeluju na tolerantnom i multikulturalnom Zapadu. Vrbuju se ne samo muškarci, već se radikalnom islamskom ideologijom indoktriniraju i djeca. Europski lideri, europske sigurnosne službe, pa i europski građani su o ovoj najnovijoj terorističkoj praksi u više navrata sasvim jasno obavješteni, čak i od samih džihadista. Tako je npr. već 2014.g. novouspostavljena Islamska država na čelu s kalifom Abu Bakerom Al-Bagdadijem objavila petogodišnji plan širenja svog teritorija s ciljem uspostavljanja transnacionalne, svemuslimanske države, te pozvala sve muslimane svijeta na iskazivanje pune lojalnosti, što je trebala biti i te kako jasna poruka za obavještajne službe.

Već 2015.g. nakon udara koalicijskih snaga Al Bagdadi najavljuje da će „rat sa nevjernicima i križarima“ preseliti u njihove zemlje, diljem Europe i SAD-a, što se, samo nekoliko mjeseci poslije i dogodilo! Zaista je neshvatljiv, osim u kontekstu teorija zavjere koje je elaborirao jedan europski državnik, Viktor Orban, nekontrolirani priljev migranata u Europu kakvom smo svjedočili tijekom 2015.g. Tijekom vremena, niz samoubilačkih terorističkih napada pogodio je države Europske unije, koje, treba reći, nisu izvele psihički neuravnotežene osobe, što su često tvrdili europski lideri i mainstream mediji, već ljudi koji su pristigli migrantskim rutama ili su se, kao državljani EU, prethodno radikalizirani, odazvali „pozivu“ kalifa Bagdadija. Sasvim je jasno da se radi o nizu koordiniranih islamističkih terorističkih napada, zapravo novoj strategiji, na način da je „peta kolona“ prisutna u svim europskim državama. Muslimani već desetljećima povećavaju svoju prisutnost u Europi, te je islam, nakon kršćanstva, druga najveća religija u Europi koja se uz to i najbrže širi. Međutim, je li društvena isključivost, odbačenost od društva kao i potraga za pravednijim svijetom, zapravo dodatni razlog uslijed kojeg su do jučer mirni momci ili sitni kriminalci postali spremni na reislamizaciju, te zatim zakoračili u stravično nasilje.

Umjesto da se bave sigurnošću vlastitih građana, europski lideri su u ime zaštite europskih vrijednosti dugo odbijali zaštititi europske granice. Ipak provjere su uvedene, ali tek pod snažnim dojmom nedavnih brutalnih terorističkih akcija, nakon kojih je država odlučila snažno reagirati objavivši rat islamističkom terorizmu i ekstremizmu, francuski predsjednik Emmanuel Macron najavio je potrebu „temeljite rekonstrukcije Shengenske zone“. Država mora pojačati granične kontrole, kazao je Macron, dodavši, kako će se zbog terorističkih napada udvostručiti broj graničnih službenika. O povrijeđenim ljudskim pravima terorista sveobuhvatno brine pravni sustav EU-a (Brevik, Abdeslam), većina prolazi kroz upitne programe deradikalizacije. Europski lideri i dalje prodaju floskule o „europskim vrijednostima“, zaštiti demokracije, iako je upravo „izvoz demokracije“ najgora moguća europska politika još od II svjetskog rata i najveća nesreća za milijune ljudi širom svijeta. “Izvoz demokracije“ je istovremeno i najveći promašaj vanjske politike EU koji se kao bumerang vratio njenim građanima i ugrozio ne samo našu trenutnu sigurnost već i budućnost, što zahtijeva odgovornost većine europskih lidera. Pored činjenice da je europski sigurnosni sustav „probušen“, Europska unija odbija razgovor o politikama i odgovornosti vodećih zapadnih zemalja: Sjedinjenih Američkih Država, kao i njenih saveznika, prvenstveno Francuske, Velike Britanije, i Njemačke, koje vođene svojim specifičnim geopolitičkim interesima, godinama snažno destabiliziraju područje Sjeverne i Subsaharske Afrike, te Bliskog istoka.




Naime, američkoj invaziji i okupaciji Iraka prethodila je financijska i politička podrška radikalnim sunitskim grupama, poput ISIL-a kako bi „uhvatile korijenje“ u Sadamovoj sekularnoj, ali američkim interesima nesklonoj državi, međutim vlast je završila u rukama šiitske manjine. Prisjetimo se, imperijalističko divljanje Koalicije voljnih 2003.g. u Iraku koju su predvodile Sjedinjene Države, Velika Britanija i Australija, a u kojoj su sudjelovale – Nizozemska, Danska, Portugal, Španjolska, Italija, Turska, kao i niz država istočne Europe pred prijamom u NATO – Albanija, Makedonija, Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Češka, Poljska, Slovačka, Slovenija, Estonija, Letonija i Litva, rezultiralo je potpunim kaosom u kojem se našao postsadamovski Irak. Posljedice vojne intervencije koalicijskih snaga kojom je uništen politički i gospodarski poredak Iraka dovele su do dubokog raslojavanja iračkog društva koje je postalo sklono unutarnjim sukobima, te posljedično do eskaliranja terorizma, anarhije i nasilja. Stvarni gubitnici ove savezničke „humanitarne intervencije“ jesu Iračani, dok su najveći dobitnici američke kompanije (Haliburton, Bechtel, ExonMobile). Izvještaj britanske parlamentarne komisije iz srpnja 2016. (Chilcotov izvještaj) utvrđuje odgovornost bivšeg britanskog premijera Tonya Blera i Velike Britanije za izazivanje rata u Iraku i invaziju na zemlju u kojoj je, temeljem lažnih, izmišljenih optužbi, život izgubilo nekoliko stotina tisuća civila, dok je više od dva milijuna ljudi prisilno raseljeno iz svojih domova.

Preispitivanje uloge Zapada u proizvodnji krize, geopolitičkoj rekonfiguraciji regije kao i njenom ekonomskom propadanju, gotovo je potpuno nestalo iz političkog, a tako i medijskog diskursa. Dok je 2001.g. zona terorizma, zbog kojeg je i pokrenut kontraverzni rat protiv terora, bila ograničena na područje Afganistana, Libanona, te područje Palestinske samouprave, gotovo dvadeset godina nakon, džihadističke su organizacije čvrsto pozicionirane i u Iraku, Siriji, Pakistanu, Libiji, Egiptu, Tunisu, Alžiru, Maliju, Nigeriji, Somaliji kao i na prostoru Indonezije te sve više usmjerene prema Europi. Trebamo li stoga govoriti o posljedicama imperijalne strategije saveznika koje se ogledaju u razorenim društvima koja svojom nestabilnošću, kaosom, siromaštvom, civilnim žrtvama i rijekama imigranata ugrožavaju međunarodni mir, a time i europsku sigurnost. Naime, regionalni sukobi i ratovi koji se vode pod dominacijom interesa vojno – sigurnosnog kompleksa i multinacionalnih korporacija na području Sjeverne Afrike, Bliskog istoka i Perzijskog zaljeva postaju permanentno društveno stanje čije posljedice sve češće suočavaju europsku javnost s potrebom utvrđivanja odgovornosti vlastitih vlada za nastalu humanitarnu i sigurnosnu situaciju.





Mario Stefanov: Europa pod udarom islamističkog terora

 

 




Komentari

komentar

You may also like