Prošli tjedan u uzbekistanskom glavnom gradu održan je samit država članica Šangajske organizacije za suradnju (ŠOS) koju predvode Kina i Rusija, a uključuje niz značajnih država azijskog kontinenta uz vjerojatni punopravni status koji će iduće godine polučiti Indija i Pakistan. U proceduru pokretanja prijama u članstvo ŠOS-a konačno je ušao i Iran – nakon desetljeća čekanja u predvorju te organizacije kroz status aktivnog promatrača.
ŠOS još od svojih začetaka u drugoj polovici 90.-ih godina prošlog stoljeća pobuđuje interes i zabrinutost SAD koji mu se, pravilno percipirajući potencijal te organizacije, početkom tisućljeća i sam želio priključiti ali je ta molba Washingtona bila odbijena od strane Moskve i Pekinga koji nisu željeli „razvodnjavanje“ novog političkog projekta – zasnovanog kao protuteža američkoj dominaciji. Zapadni analitičari danas ŠOS smatraju najvećim izazovom SAD-a i NATO saveza (iako ŠOS formalno ne predstavlja vojni blok).
Kineski ministar vanjskih poslova Wang Ji izjavio je kako službeni Peking u potpunosti podupire molbu Irana za članstvo u ŠOS, u uvjetima kada su protuterorističke akcije faktički prerasle u vojne operacije uz primjenu zrakoplovstva, topništva… Službenom Pekingu bit će nužne stalne baze u državama Bliskog istoka. Primanjem Irana u ŠOS na najbolji način će se osigurati interesi Pekinga, Moskve i Teherana u borbi protiv terorizma.
Zapadni analitičari primjećuju kako je prijam Irana u ŠOS potpuno logičan korak jer vođe članica te organizacije jasno znaju od kuda dolaze teroristi i tko ih financijski i logistički podupire. Prijam Irana u ŠOS omogućit će uspostavu ravnoteže snaga u regiji, a dugotrajna izloženost Irana Zapadnim sankcijama omogućila je zbližavanje iranskih pozicija s kineskim i ruskim u mnogim sektorima – pa tako i u vojno-sigurnosnim.
Još je jedna vijest sa samita u Taškentu privukla pozornost. Radi se o tome, da potencijalni član ŠOS-a može postati i Sirija, kojoj je Peking spreman za obnovu ratom razrušene zemlje dodijeliti kredit u iznosu od 30 milijardi dolara. Sirija je danas „magnet“ za islamističke teroriste i borbu protiv „nevjernika“, a kineski analitičari smatraju kako stanje u toj zemlji zahtjeva pojačavanje napora članica ŠOS-a jer t.o. „Islamska država“ neposredno ugrožava sigurnost i stabilnost Pakistana, Afganistana, Kine, Rusije i niza država Srednje Azije i Kavkaza, a osim Bliskog istoka, ona sve više ugrožava i stabilnost Afrike. Zato ŠOS mora koordinirano dostavljati pomoć službenom Damasku za borbu protiv radikalnih salafitskih i vahabističkih organizacija.
Kineski ministar vanjskih poslova je izjavio kako će Peking pojačavati kontakte, kako sa stalnim članicama ŠOS tako i s državama-promatračima glede razmjena informacija između njihovih sigurnosnih službi vezano uz borbu protiv terorizma i financijera njegovih aktivnosti. To se objašnjava time, da teroristička ugroza predstavlja kočnicu gospodarsko-socijalnog razvoja Kine. Posebno će se nadzirati ujgurska autonomija na zapadu Kine, pretežno naseljena muslimanskim stanovništvom, jer kroz nju prolaze važni prometni koridori kroz koje se uvoze energenti s područja Bliskog istoka i Afrike, a izvoze kineski industrijski proizvodi u smjeru Zapada.
Analitičari kineske vojne obavještajne službe i Ministarstva državne sigurnosti prognoziraju kako će u budućnosti islamisti obratiti pojačanu pozornost na ruske republike Sjevernog Kavkaza, pogranične regije Pakistana i Indije te uložiti velike napore za destabilizaciju Sudana (Afrika). Osim toga, indijske obavještajne službe sustavno pronalaze emisare „IS“ na teritoriju svoje krajnje sjeverne savezne države Jammu i Kashmir koju islamisti žele učiniti uporištem za borbu protiv središnje vlasti u New Delhiju.
Prema mišljenju čelnika kineskog odjela za proučavanje sigurnosti i nadzor naoružanja u suvremenim međunarodnim odnosima (odjel unutar strukture spomenutog Ministarstva državne sigurnosti), kineski predsjednik Xi Jinping spreman je poslati vojni kontingent u druge države s ciljem borbe protiv terorizma. Trenutačno se u bliskoistočnoj regiji i Africi nalazi svega 2500 kineskih vojnika u sklopu misija UN-a: 1000 u Libanonu, 1000 u Južnom Sudanu i oko 500 u Maliju. Vojno i političko vodstvo Kine namjerava dislocirati 10 tisuća vojnika na Bliski istok nakon dovršetka izgradnje vojno-pomorske baze u Džibutiju, čija je gradnja započela početkom ove godine. Ta baza primila bi istovremeno najviše četiri bataljuna iz taktičke grupe kineskih oružanih snaga, čija bi brojnost iznosila 5 tisuća vojnika i koji bi se u roku od jednog ili dva dana mogli prebaciti u bilo koju točku Bliskog istoka i Sjeverne Afrike.
Poznato je kako rasprave o slanju opisanog kontingenta u Pekingu traju od 2014. godine. Te sile predstavljaju tzv. prvi ešalon brzog reagiranja, a u njegov sastav uključen je korpus marinaca kineskih pomorskih snaga i zračno-desantna vojska kineskih zračnih snaga, koji su spremni na odlazak po naredbi zapovjedništva u bilo kojem trenutku.
Kineski analitičari smatraju kako su u pripremi i obuci navedenih postrojbi korištene informacije iz sastava kineske protuterorističke postrojbe „Snježni leopard“ čiji su dijelovi stacionirani na području Afganistana i Iraka. U Iraku su za njih pripremljene dvije do četiri lokacije za postojano baziranje, a navodno su zakamuflirani u stambenim kvartovima maloetažnih zgrada.
Ukoliko se u kineske zakone tijekom 2016. godine unesu očekivane izmjene, zapovjedništvo kineske vojske dobit će službenu dozvolu za dislociranje značajnih vojnih snaga izvan granica Kine u svrhu zaštite kineskih nacionalnih interesa.
Samitom ŠOS-a u Taškentu dominirala je problematika zajedničke borbe protiv međunarodnog terorizma. Iz njegovih završnih dokumenata i izjava glavnih vođa država članica, iščitava se kako je terorizam sve više postao „oruđe“ koje omogućuje izlazak na otvorenu međunarodnu scenu, puno brže nego li bi se to događalo u uvjetima opće stabilnosti i „obične“ političke borbe za vlastite interese. Iz navedenog proizlazi kako je Kina, zajedno s Rusijom, prihvatila obrazac ponašanja SAD-a i njegovog asimetričnog vojno-političko-diplomatskog djelovanja u sklopu „nezaustavljivog“ problema međunarodnog terorizma, koji mu još od početka tisućljeća i terorističkih napada na SAD omogućuje uspostavu i nadzor niza sigurnosnih, političkih i institucionalnih poluga nužnih za osiguranje ključnih američkih interesa ili dominacije u pojedinim važnim djelovima svijeta.
Kina i Rusija, koja već aktivno sudjeluje u vojnim akcijama na Bliskom istoku (Sirija), uvlačenjem Irana u svoju sferu utjecaja i interesa, bacaju do sada najozbiljniju rukavicu izazova američkoj globalnoj dominaciji. Geopolitika.news je pravilno procjenila kako će se na Bliskom, a ne Dalekom istoku riješavati pitanje budućeg ustroja svijeta. Česti i ozbiljni ekscesi koji se događaju u kineskom „dvorištu“ kroz bliske susrete kineskih i američkih pomorskih i zračnih snaga služe isključivo kao pokušaj blokiranja Kine i sprječavanja njezine aktivnije vojne uloge u drugim djelovima svijeta, prije svega na Bliskom istoku. Skorim dovršetkom prve kineske bliskoistočne vojne baze na jednoj od ključnih strateških točaka Bliskog istoka-Džibutiju, i privlačenjem Irana u vlastite sigurnosne i gospodarske mega-projekte, Kina je, u vojnom smislu, već uspjela izići iz okvira regionalne države i definitivno se nameće kao globalna vojna velesila koja će biti nazočna u svakom kutku svijeta i na koju se mora računati.
Zapravo, SAD realno nema mogućnosti sprječavanja takvog scenarija osim ulaska u neposredni fatalni i suludi oružani sukob s Kinom i Rusijom, a što ipak spada u sferu znanstvene fantastike neovisno o ratničkoj političkoj, vojnoj i medijskoj retorici i gomilanju vojnih efektiva. Sve se to ipak svodi na psihološko-propagandno polje boja za koje su njegovi glavni oponenti već odavno spremni i zbog čega je rizično pokretanje projekta stvaranja američke potpune globalne dominacije u 21. stoljeću osuđeno na propast. A upravo na to su ukazivali i mnogi ugledni američki stratezi izvan aktualnog kruga oko američkih administracija od 2000. godine na ovamo, kada su upozoravali na opasnost kojom će se SAD izložiti istodobnim otvaranjem dvaju frontova – prema Rusiji i Kini. Već je sada svijet postao multipolaran, a stvar je samo u tome hoće li se, i ako hoće kada, odnosi između glavnih igrača normalizirati, a svijet normalno „prodisati“.
0 komentara