Matija Šerić
U vremenima Huga Cháveza Venezuela je bila prilično moćan vanjskopolitički igrač s velikim utjecajem u svijetu. Iako površinski mala, Venezuela je imala globalni utjecaj zbog ogromnog naftnog bogatstva i činjenice što je predvodila novi socioekonomski model pod nazivom socijalizam 21. stoljeća. Spletom okolnosti, ubrzo nakon Chávezove smrti 2013., zemlja je upala u goleme ekonomske probleme, krenuli su prosvjedi i neredi, a vanjskopolitički utjecaj je doživio krah velikim dijelom zbog toga što je cijena sirove nafte pala na rekordno niske razine.
Chávezov odabrani nasljednik, Nicolás Maduro, morao se nositi s ogromnim problemima kod kuće koji su doveli zemlju u stanje u kojem je građanski rat bio pitanje trenutka. Gospodarski slom uzrokovan hiperinflacijom i nestašicom robe široke potrošnje bio je okidač za ogromno nezadovoljstvo naroda i posljedične nasilne prosvjede te represivne mjere od strane vlasti. Kriza se produbila zahvaljujući više nego spornim predsjedničkim i drugim izborima u kojima su pobjede odnosili Maduro i njegovi socijalisti. Nastao je opći nered i kaos. Činilo se da Maduro i chavistički režim nema načina ostati na vlasti pogotovo kako su uvođene sankcije zapadnih država. Vrhunac je dogodio početkom 2019. kada se Juan Guaidó proglasio privremenim predsjednikom Venezuele a priznale su ga mnoge zapadne zemlje.
Ipak, Maduro i njegova Ujedinjena socijalistička partija – PSUV o(p)stali su na vlasti usprkos svim nedaćama. Stanje u zemlji uvelike se stabiliziralo, Maduro je obnovio svoj međunarodni legitimitet i čini se da će ostati na vlasti u narednim godinama. Najvažnije od svega, čak i da Maduro ode, chavismo, kao pokret, ima pred sobom svijetlu političku budućnost.
Poslije gotovo desetljeća strmoglavog gospodarskog pada, konačno se gospodarsko stanje krenulo stabilizirati. MMF i drugi ekonomski analitičari smatraju da će venezuelanski BDP ove godine porasti za 6 do 8% što je veliki pomak na bolje kad se zna daje u razdoblju od 2013. do 2020. pad BDP-a iznosio više od 75%. Hiperinflacija je završila, gospodarske aktivnosti su živnule jednako kao i prerada nafte. Opskrba robom široke potrošnje je znatno poboljšana a police supermarketa su lijepo popunjene. Prema podacima UN-a, više od četvrtine Venezuelanaca i dalje je pothranjeno, a određeni broj ljudi i dalje napušta zemlju. Međutim, u usporedbi s onim što je bilo prije tri ili četiri godine, napredak je opipljiv.
Napuštanje određenih socijalističkih ekonomskih politika dalo je puno pozitivnih rezultata. Između ostalog, Maduro je uveo ekonomske mjere za privlačenje domaćeg i stranog kapitala čime je otupio učinak zapadnih sankcija, napravio je zaokret prema slobodnim tržištima i uveo reformu valute s ciljem poticanja transakcija u američkim dolarima. Vlada je također najavila niz inicijativa za privlačenje inozemnih ulaganja u državne kompanije. U svibnju je objavljeno kako će vlada na venezuelansku burzu plasirati 10% vrijednosti dionica nekoliko naftnih, plinskih, telekomunikacijskih i kemijskih kompanija u vlasništvu države. Mjesec dana kasnije, potpredsjednica Delcy Rodriguez objavila je da će državna banka Banco de Venezuela (BDV) prodati svoje dionice u vrijednosti od 5%. Upravo je potpredsjednica glavna kreatorica pozitivnih gospodarskih promjena.
Ukratko, vlada je stabilizirala gospodarstvo tako što je uvela liberalne reforme, smanjila javnu potrošnju i poboljšala opskrbu osnovnim živežnim namirnicama. Uvoz roba iz Kine, Indije, Turske, Meksika i Brazila bio je spasonosan. „Venezuela se arreglo“ iliti u prijevodu „Venezuela je popravljena“, mogli su konstatirati mnogi građani Venezuele na društvenim mrežama, čak i protivnici ljevičarske vlasti. Venezuela više gospodarski ne propada ali za znatniji napredak trebat će uložiti još mnogo ideja i vremena kako bi se provele strukturne reforme u područjima kao što su proizvodnja, poljoprivreda i financijski sektor. Problem predstavljaju nezaposlenost i nedovoljno visoke plaće. Prema podacima UNHCR-a,oko 6,8 milijuna Venezuelanaca pobjeglo je u izbjeglištvo u zadnjem desetljeću (najviše u Kolumbiju). Bit će nužno vratiti ih u zemlju kako bi se mogla potaknuti obnova. BDP prema procjenama treba rasti i 2023. godine.
Uz unutarnje reforme, vanjska je politika dala veliki doprinos da chavistički režim opstane na vlasti. Maduro je od 2006. do 2013. bio ministar vanjskih poslova u Chávezoj vladi. Iako nije govorio niti jedan strani jezik pokazao se vrlo dobrim ministrom, ponašao se razborito i pragmatično kako bi ispunio vizije svog šefa. Bio je glavni pregovarač prilikom ulaska Venezuele u Mercosur te je bio zadužen za kreiranje i promoviranje multilateralnih organizacija u Latinskoj Americi poput Unije južnoameričkih nacija (UNASUR) i Zajednice latinoameričkih i karipskih država (CELAC). U tom razdoblju uspio je dati doprinos osnaživanju veza s Rusijom i Kinom za što se gorljivo zalagao. Kad je Chávez zbog zdravstvenih razloga bio odsutan, bio je predstavnik venezuelanske vlade na važnim događajima kao što je bio Summit Amerika u Cartageni 2012. To iskustvo je iskoristio za vlastito predsjednikovanje.
Nakon što je Maduro došao na vlast 2013. nastavio je dotadašnju vanjsku politiku. Međutim, ekonomski kolaps, nestašice hrane, lijekova i goriva te humanitarna kriza natjerale su ga da krene raditi određene promjene. Tijekom gotovo jednog desetljeća, Madurova vanjska politika bilježila je uspone i padove ali je u konačnici omogućila njemu i njegovoj stranci ostanak na vlasti, iako realno većina građana želi njegov odlazak. U vanjskoj politici, za razliku od Cháveza, najveći nedostatak Nicolása Madura bio je izostanak karizme i proaktivnog pristupa. Stoga se Maduro najviše oslonio na očuvanje diplomatskih odnosa koje je njegov prethodnik skovao, uz rijetka nova postignuća kao što je savez s Turskom.
Turbulencije na svjetskim tržištima nafte od 2014. naovamo utjecale su na pogoršanje međunarodnog položaja Venezuele. Iako su cijene nafte doživjele nagli skok 2018. loša naftna politika vlade onemogućila je da zemlja stekne konkretniji benefit. Investicije i socijalni programi vlade ostali su skromni kao i venezuelanski utjecaj u regionalnim organizacijama kao što su PetroCaribe, Petrosur i PetroAndina. Istovremeno, sankcije SAD-a, Kanade i Europske unije smanjile su mogućnost vlade da obavlja financijske transakcije i inozemna putovanja.
Madurove vanjskopolitičke pobjede su krenule tako što se 2017. povukao iz multilateralnih regionalnih organizacija kao što su zajedničko tržište Mercosur i Organizacija američkih država (OAS). To je bilo važno kako bi prekinuo suradnju s organizacijama koje su konstantno kritizirale Venezuelu zbog krize i autoritarnog karaktera vlasti. Dok je većina međunarodne zajednice žestoko optuživala Madura da je komunistički diktator koji je uveo diktaturu i doveo svoju zemlju u humanitarnu krizu, partnerstvo s Kinom i Rusijom dalo mu je određenu međunarodnu zaštitu. Ruska i kineska vlada branile bi venezuelansku vladu kad god je to bilo potrebno. Tako su npr. 2017. Kina i Rusija bojkotirale neformalni sastanak u UN-u pod vodstvom SAD-a na kojem se raspravljalo o eskalirajućoj krizi u Venezueli i navodnoj prijetnji koju je predstavljala drugim zemljama. U veljači 2019. Rusi i Kinezi uložili su veto na američki nacrt rezolucije u Vijeću sigurnosti UN-a, obrazlažući time da rješenje krize u Venezueli treba biti mirno i bez međunarodne intervencije.
Kinesko-venezuelanski odnosi doživjeli su rapidan uspon još negdje sredinom 2000-ih zbog toga što je Venezuela nastojala ojačati antiamerička partnerstva izvan zapadne hemisfere ali i zato što je Kina postajala politički sve važniji globalni igrač. Tijekom godina je Caracas postao jedan od glavnih primatelja kineskih kredita. Usprkos krizi, Peking je ostao vjeran Maduru ali politička i gospodarska previranja stvorila su neizvjesnost koju Kinezi ne vole. Posljedično, bilo je manje kredita venezuelanskoj vladi, dok su podružnice nekih kineskih tvrtki čak tužile vladu zbog neispunjavanja potpisanog.
Još početkom 2000-ih rusko-venezuelanski odnosi doživjeli su brz razvoj jer su dvije zemlje bile odane idealima multipolarnog svijeta, protivile se Americi i vidjele obostranu korist kroz bilateralnu suradnju. Maduro je osudio globalnu energetsku krizu uzrokovanu onim što je nazvao „neopravdanim“ sankcijama Rusiji. Bio je među rijetkim svjetskim vođama koji su Putinu dali „snažnu potporu” nakon invazije Ukrajine. Pomalo ironično, iako je Madurova vlada bila čvrst ruski partner, eskalacija ukrajinskog rata 2022. otvorila joj je prilike da se polako obnovi suradnja sa SAD-om.
Ukratko, za povratak ugleda i legitimiteta Madurove vlade u međunarodnoj zajednici najvažniji su izbijanje pandemije koronavirusa, ruska invazija na Ukrajinu i dolazak na vlast ljevičarskih vlada u brojnim zemljama Latinske Amerike.
Madurove veze s protuameričkim državama bile su važne za prevladavanje pandemije. S obzirom na loše odnose Venezuele sa SAD-om, chavistički režim odobrio je i primio cjepiva samo iz Kine, Rusije i Kube. Ipak, ta pomoć je bila važna za obuzdavanje zdravstvene krize. Tijekom pandemije Maduro je uspio dodatno ojačati savezništva s antiameričkim vođama unutar i izvan Latinske Amerike, uključujući Iran i Tursku. Savez s Turskom je Madurovih ruku djelo. Baš kao što je nekad Chávez bio bliski prijatelj s Mahmudom Ahmadinedžadom tako je Maduro postao blizak prijatelj s Recepom Erdoganom. Članovi vlade su uspjeli iznaći rješenja i prkositi financijskim zapadnim sankcijama tako što su stvorili poslovna partnerstva s kompanijama u zemljama kao što su Rusija, Kina, Turska, Sjeverna Koreja, Iran i Kuba.
Ruska agresija na Ukrajinu znatno je pomogla Venezueli da postane ponovno tražen izvor nafte i plina. Relativno visoke cijene nafte pomažu jačanju venezuelanskoga gospodarstva a daljnji potezi pokazat će u kolikoj mjeri. Američke sankcije su onemogućavale da Caracas prodaje svoje naftu na američkom tržištu. Strane naftne kompanije imaju veliku želju da krenu poslovati s naftom najbogatijom zemljom na svijetu. U rujnu je, prilikom posjeta OPEC-ova glavnog tajnika Caracasu Haithama al-Ghaisa, Maduro izjavio da je njegova zemlja spremna opskrbljivati globalno tržište nafte i plina, koje je uzdrmano ratom u Ukrajini. Maduro inzistira na tome da se naftna industrija njegove zemlje „oporavila“, usprkos donedavnom padu razine proizvodnje na povijesno niske razine kao rezultat nedostatka ulaganja. Trenutačna proizvodnja Venezuele je oko 700.000 barela dnevno (Maduro tvrdi da brojka iznosi milijun barela), u usporedbi s 2,3 milijuna barela dnevno davne 2002. Upravo nafta čini više od 90% državnih prihoda.
Diplomatski odnosi SAD-a i Venezuele su loši od samog početka Chávezove vlasti. Stanje se pogoršalo 2008. kada je protjeran američki veleposlanik iz Caracasa. Uslijedilo je protjerivanje većine vodećih američkih diplomata, a na kraju i odluka Madura iz 2019. da prekine diplomatske odnose sa SAD-om. Još je prerano tvrditi koliko će Venezuela profitirati od nedavnih razgovora s američkim izaslanicima u Caracasu. Ipak, zapadne sankcije Rusiji i ruskoj nafti otvaraju priliku da se kroz normalizaciju američko-venezuelanskih odnosa otvori prilika da Venezuela naftom opskrbljuje SAD i EU.
Bidenova administracija najavila je u svibnju da će ublažiti neke od tih sankcija, jer su cijene energije porasle zbog rata u Ukrajini. Prema predloženom sporazumu, Washington bi američkoj naftnoj kompaniji Chevron dozvolio nastavak uvoza nafte, dok bi Maduro, sa svoje strane, pristao ponovno pokrenuti pregovore s oporbom o slobodnim i poštenim izborima. Ukidanje sankcija venezuelanskom proračunu donijelo bi novi dotok prihoda, budući da Chevron ima zajedničke investicije s venezuelanskom državnom naftnom kompanijom PDVSA. Štoviše, otopljavanje američko-venezuelanskih odnosa dalo bi priliku Caracasu da prodaje svoju naftu Kini i drugim kupcima po višoj punoj cijeni budući da PDVSA godinama prodaje naftu po nižim cijenama zbog straha da bi SAD mogao nametnuti financijske sankcije svim zemljama koje kupuju venezuelansku naftu. Nadalje, otopljavanje odnosa na relaciji Washington-Caracas mogao bi odmrznuti dio financijskih sredstava koje Venezuela drži u zapadnim bankama. Novac bi se mogao uložiti u gospodarski oporavak.
Međunarodna situacija za Venezuelu postala je povoljna zbog koronavirusa i globalne energetske krize, a nastavila se time što je većina Latinske Amerike skrenula ulijevo. Na vlast u regiji krenule su dolaziti ljevičarske vlade koje imaju pozitivan odnos prema socijalističkoj Venezueli. Lijeve vlade Argentine i Meksika suzdržavaju se kritizirati Madura, štoviše daju mu potporu. Upravo je meksički predsjednik Andrés Manuel López Obrador u rujnu prošle godine probio diplomatsku blokadu Madura tako što ga je pozvao na summit CELAC-a u Meksiku. Meksički predsjednik predložio je da se OAS zamijeni CELAC-om, organizacijom koja ne uključuje Sjedinjene Države ili Kanadu. Njegov prijedlog došao je kao potpora zahtjevima zemalja poput Nikaragve, Venezuele i Bolivije, koje OAS smatraju intervencionističkim instrumentom SAD-a.
Čileanski predsjednik Gabriel Borić zaokupljen je domaćim pitanjima, a s Komunističkom partijom Čilea tvori koaliciju tako da ne vrši pritisak na Madura. Čak je i Kolumbija, najbliži saveznik SAD-a u regiji, nedavno izabrala svog prvog ljevičarskog predsjednika Gustava Petra. Jedan od njegovih prvih koraka bilo je ponovno uspostavljanje veza sa susjednom Venezuelom, koje je njegov prethodnik desno orijentirani Iván Duque prekinuo. Ako Luiz Inácio Lula da Silva pobijedi u drugom krugu brazilskih predsjedničkih izbora bit će to velika potpora Venezueli jer će se tako učvrstiti regionalni ljevičarski latinoamerički blok koji će se protiviti američkom imperijalizmu. Povratak legitimiteta Madurove administracije vidi se i po tome što se drastično smanjio broj zemalja koji priznaje Guaida kao predsjednika, ali i po tome što su se neki strani zračni prijevoznici, čiji se broj između 2014. i 2022 smanjio s 25 na 5, vratili u zemlju.
Bit će zanimljivo vidjeti kako će razvijati politička borba vlasti i oporbe u nadolazećem razdoblju. Oporbena koalicija, poznata kao Jedinstvena platforma (Plataforma Unitaria), prepoznaje unutarnje i međunarodne promjene te je u skladu s tim počela modificirati svoju strategiju. Više ne traži trenutačni odlazak vlasti, tranzicijsku vlast i slobodne izbore, nego, umjesto toga, zahtijeva formiranje koalicijske vlade i postupnu političku liberalizaciju. Oporba je razdijeljena frakcijama a izgubila je povjerenje svojih stranih mentora i pokrovitelja. Upitno je hoće li Maduro pristati na stvarne ustupke prema oporbi koji su uvjet za poboljšanje odnosa s Amerikom. Obnova pregovora s oporbom će se sigurno dogoditi ali je pitanje svih pitanja hoće li pristati na potpuno slobodne predsjedničke izbore pod međunarodnim nadzorom koji bi se trebali održati 2024?
U pogledu izbora Madurova administracija bila je najstroža. Upravo kroz različite pravne trikove i izborne makinacije Maduro i njegova stranka opstali su na vlasti cijelo desetljeće. Međutim, na regionalnim izborima prošle godine, oporbeni kandidati prošli su iznenađujuće dobro, čak i u nekim ljevičarskim uporištima. Maduro je politički moćan, ali ne i previše popularan u narodu. Ako se održe istinski slobodni i pošteni izbori, koje vlada godinama nije dopuštala, oporba bi imala šanse ako bi se uspjela okupiti iza jednog kandidata. Nakon što su neki oporbeni čelnici najavili da će učiniti upravo to 2024., kontroverzni predsjednik je odmah najavio da bi mogao pomaknuti opće izbore za 2022. kako bi stekao stratešku prednost. Ipak, čini se da će se predsjednički izbori održati prema planu 2024. dok bi se 2025. trebali održati lokalni i regionalni izbori. Favoriti na tim izborima bit će chavisti a u kojoj mjeri ovisit će u velikoj mjeri o Madurovoj vještini i kreativnosti oporbe.
