Zoran Meter: Od „opasnog idiota“ do „meštra politike“ – NAKON TRUMPA I PUTINA, I SHINZO ABE ŽELI SUSRET S KIMOM

Od općeg izopćenika i „psihopatskog diktatora“ sjevernokorejski se vođa Kim Jong-un preko noći pretvorio u „najpoželjniju udavaču“. Nakon što je „urbi et orbi“ dokazao da mu niti jedan Donald Trump, od kojeg strijepi i velika Europska unija i dobar dio svijeta, ne može ništa, sjevernokorejski predsjednik niže vanjskopolitičke uspjehe jedan za drugim. Na svoju nisku do sada je nanizao najsjajnije političke i državničke „trofeje“ – od kineskog predsjednika Xi Jinpinga, preko dva puta američkog vođe Donalda Trumpa do, nedavno, ruskog čelnika Vladimira Putina.

Onima, koji su se još ne tako davno, ne poštivajući ni tuđu kulturu ni tuđe običaje izrugivali s odijelima sjevernokorejskog čelnika, njegovom frizurom, manirima, figurom i čime sve ne, ne shvaćajući kako i korejski narod  ima pravo na individualne posebnosti i vlastiti put poput onih naroda i zemalja iz kojih te „rugalice“ dolaze, sada ne ostaje ništa drugo nego priznati da je taj „opasni psihopat“, koji „ništa o svijetu ne zna i ne razumije“, nadigrao njihove moćne idole, te „svete krave“ globalne politike kojima se čitavi svijet mora klanjati jer mu u protivnom slijedi osvetnički gnjev povrjeđenih taština.

A Kim Jong-un je svo vrijeme strpljivo i pametno gradio svoju viziju vanjske politike i modaliteta riješenja krize na Korejskom poluotoku. A ta njegova vizija u biti  je vrlo jednostavna. Ona čak nije niti pragmatična, kako to u pravilu biva, već vrlo realna pa i poštena, iako se to u američkim političkim krugovima ne želi vidjeti, a kamo li priznati, pa se neprestano naširoko, uzduž i poprijeko raspravlja o ovom ili onom prijedlogu, jačim ili slabijim sankcijama, ovim ili onim ustupcima ili protuustupcima i o čemu sve ne. A jednostavna Kimova strategija za riješenje korejske krize, od koje on niti u jednom trenutku pregovora sa Trumpom nije niti hoće odustati, sastoji se samo od tri ključna elementa kroz isto toliko provedbenih faza: 1. prestanak izvođenja američko-južnokorejskih vojnih vježbi u zamjenu za obustavu testiranja sjevernokorejskog atomskog oružja; 2. povlačenje svih američkih vojnika i zatvaranje njihovih baza u Južnoj Koreji u zamjenu za konačno i potpuno zatvaranje sjevernokorejskog nuklearnog programa; 3. potpuno ukidanje američkih i UN-ovih sankcija u zamjenu za otvaranje sjevernokorejskog tržišta i daljnju integraciju te zemlje s Južnom Korejom.

Dakle, ne radi se ni o kakvoj prevelikoj mudrosti ili filozofiji oko koje bi se trebalo mjesecima i godinama raspravljati, održavati zvučne summite na vrhu u ovoj ili onoj egzotičnoj destinaciji samo zato jer ju se eventualno može tumačiti na različite načine. Jer u Kim Jong.unovoj strategiji, jednostavno, nikakvih prikrivenih elemenata nema, kao što nema niti manevarskog prostora za njegovu odstupnicu ili korigiranje spomenutih zahtjeva. Oni su posve jasni i utemeljeni na stvarnom političkom i vojnom stanju na Korejskom poluotoku, a ne na nekakvim prikrivenim željama za dominacijom nad drugim, „prodajom“ svoje ideologije suprotnoj strani i slično, kako to obično biva kada dvije strane o nečemu pregovaraju, nudeći pri tom i „ovo i ono“, a čime onda trguju ne bi li došli do po sebe najpovoljnijeg konačnog rezultata.

A Kimovu strategiju, i to je važno naglasiti, prikriveno prihvaća i Južna Koreja, koja to, kao bitna američka saveznica u regiji ne smije glasno reći. Iz toga se može postaviti i pitanje, ma koliko ono čudno i apsurdno zvučalo – pa koja je onda to, u stvari, slobodna zemlja – Južna ili Sjeverna Koreja? Naravno, ne u smislu stanja ljudskih prava i sloboda njihovih građana, već u smislu političkog odlučivanja.

U svemu ovome bitno je naglasiti kako je za ovu strategiju sjevernokorejskog vođe ključni element vojna snaga njegove zemlje (prije svega njezina nuklearna i raketna komponenta) bez koje bi ona bila samo „mrtvo slovo na papiru“. Tu strategiju već bi odavno u prah i pepeo otpravio moćni američki vojni stroj, kao što je to učinio i s Irakom Sadama Husseina ili Libijom Moammera Gaddafija koji nuklearno oružje nisu posjedovali. Ovo, naravno, nije reklama za atomsko naoružanje i nužnost njegovog širenja (protiv čega se autor teksta snažno zalaže), nego isključivo ukazivanje na stvarnost geopolitike i praktičnih poteza koji iz nje proizlaze, i u kojima se spomenuti elementi i njihove posljedice itekako valoriziraju.

Ono što je za američku administraciju sada neugodno jest slijedeće: Sjeverna Koreja definitivno je otklonila opasnost od američke vojne intervencije, dobivši, uz Kinu, još jednog novog moćnog zaštitnika – vojnu supersilu Rusiju koja se na globalnom planu sve više sukobljava sa Sjedinjenim Državama i aktivno ulazi na prostore koji su SAD-u zbog različitih razloga nedostupni, poput Venezuele, Kube, Sirije, Irana, ali i na prostore u kojima su Amerikanci tradicionalno trajno prisutni, poput Turske, Egipta i Afrike u cjelini. Osim što Moskva ovime dobiva „novu kartu“ za veliku „poker igru“ s Washingtonom, ono što je za nju ipak puno važnije od toga (i zbog čega ona, zapravo, sa SAD-om neće „trgovati“ oko Sjeverne Koreje), jest to, da Rusija sada želi kroz političku i gospodarsku suradnju sa Sjevernom Korejom aktivno ući i na geoplitičku pozornicu Dalekog istoka (prijašnjih desetljeća potpuno zanemarenu iako Ruska Federacija njoj i teritorijalno pripada, a da se i ne govori o strateškom elementu i činjenici da se na tom prostoru, u Vladivostoku, nalazi i sjedište njezine Tihooceanske flote). U toj regiji Rusija, što sama, što u dogovoru s Kinom, sada nastoji oformiti „regionalni krug suradnje“, za sada primarno u gospodarskom i energetskom segmentu (ali s perspektivom i u onom sigurnosnom), u koji bi se, osim Rusije, Kine i  Mongolije, uključile i obje Koreje ali, što je vrlo važno, i Japan. Naime, ovaj posljednji, kao i Kina, vrlo je zainteresiran za ruski projekt Sjevernog morskog puta, ali, i kao energenata „žedna“ država, i za ruske arktičke energetske projekte s tim putom itekako povezane. A nakon što su francuski energetski div Total (prije cca mjesec dana) i dvije velike kineske državne energetske tvrtke (na prošlotjednom  2. Međunarodnom forumu „Jedan pojas, jedan put“ u Kini) dobili ukupno 30% udjela u velikom ruskom energetskom projektu Artic LNG 2“, već se posve otvoreno govori kako će preostalih 10% dobiti dvije velike japanske energetske tvrtke (60% projekta u svom portfelju želi zadržati investitor – ruski „Novatek“).

Ali da bi Japan (čije Ministarstvo vanjskih poslova, znakovito, u svom nedavnom redovitom godišnjem izvješću po prvi put  nije navelo sporne otoke južno-kurilskog arhipelaga kao dio japanskog Sjevernog teritorija) mogao ozbiljnije računati na suradnju sa susjednim azijskim kopnenim vojnim ili gospodarskim divovima, njemu je nužno pokrenuti aktivnije političke procese, izvan onih dominantnih, sigurnosnih tema i tema vezanih uz teritorijalne sporove u akvatorijima mora koja ih oplakuju. I čini se kako Tokio upravo to i namjerava učiniti, barem ukoliko je suditi prema današnjoj vijesti:

Japanski premijer Shinzo Abe izjavio je u intervjuu novini Sankei Shimbun, o svojoj želji za susretom sa sjevernokorejskim vođom Kim Jong-unom. „Mi ne možemo slomiti atmosferu međusobnog nepovjerenja između Japana i Sjeverne Koreje ukoliko se ja neposredno ne sastanem s gospodinom Kimom. Htio bih se s njim susresti bez ikakvih prethodnih uvjeta i obaviti otvoreni razgovor“, jasan je bio japanski šef vlade, koji je time odaslao javni poziv sjevernokorejskom vođi, kojeg ovaj sigurno neće ignorirati, već će ga znalački iskoristiti kao još jednu potvrdu svog pravilnog vođenja državne politike. Shinzo Abe je u istom intervjuu izjavio i kako je tijekom svog nedavnog posjeta Washingtonu (26./27. travnja) o stanju na Korejskom poluotoku razgovarao s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, kao i o nedavnom sastanku ruskog predsjednika Putina s Kim Jong-unom u Vladivostoku.

0 komentara

You may also like