Zoran Meter: TRUMPU NEVAŽNO TKO ĆE SPASITI KURDE: „RUSIJA, KINA ILI NAPOLEON BONAPARTE“

Američki predsjednik Donald Trump potpisao je uredbu o uvođenju sankcija protiv turskih vladinih službenika, povećao carine na turski čelik za 50% i „hitno“ zaustavio trgovinske pregovore s Ankarom, izjavio je za CNBC potpredsjednik SAD-a Mike Pence.

„Ta će uredba omogućiti SAD-u uvođenje snažnih dodatnih sankcija protiv onih koji mogu biti uključeni u ozbiljna kršenja ljudskih prava, ometati prekid vatre, ometati povratak iseljenih stanovnika domovima, nasilno repatrizirati izbjeglice ili prijetiti miru, sigurnosti ili stabilnosti u Siriji“, navodi se u priopćenju Donalda Trumpa.

Radi se o mjerama koje su uslijedile nakon Trumpove zapovjedi o povlačenju američkih vojnika sa sjevero-istoka Sirije, iz pogranične zone s Turskom, što je 9. listopada omogućilo početak turske vojne operacije „Izvor (početak) Mira“ u toj zoni Sirije naseljenoj pretežito kurdskim stanovništvom. Uoči objave o uvođenju protuturskih sankcija i novih carina Trump je na svom tvitu napisao slijedeće: „Svatko tko želi pomoći Siriji u zaštiti Kurda meni odgovara, bila to Rusija, Kina ili Napoleon Bonaparte. Nadam se da će oni u tome uspjeti, a mi smo 7000 milja daleko (oko 11 265 kilometara, op. ZM.)“. Jučer je Trump izjavio: „Otvoreno sam dao do znanja predsjedniku Erdoganu: potezi Turske ubrzavaju humanitarnu krizu i stvaraju uvjete za moguće ratne zločine. Turska mora osigurati sigurnost civilnog stanovništva, vjerskih i etničkih manjina… Na žalost, Turska, čini se, ne smanjuje humanitarne posljedice svoje invazije.“

„SAD će agresivno koristiti gospodarske sankcije protiv onih koji dopuštaju, omogućuju i financiraju te odvratne čine u Siriji. Ja sam potpuno spreman brzo uništiti tursko gospodarstvo ako se turske vođe nastave kretati tim opasnim i razarajućim putom“, izjavio je američki čelnik.

Američki predsjednik, očito, poduzima protuturske mjere koje se još uvijek trebaju promatrati puno više u kontekstu unutarnjopolitičke borbe u SAD-u nego stvarnog kažnjavanja Ankare. Naime, nakon odluke o povlačenju američke vojske sa sjevera Sirije Trump je izložen oštrim kritikama demokrata i dijela republikanaca koji ga optužuju da je izdao američke saveznike u Siriji – Kurde. Međutim, za razliku od njih i američkih europskih saveznika koji redom optužuju Tursku i uvode embargo na izvoz oružja u tu zemlju, Trump jako dobro zna tko je između Kurda i Turaka ipak ključni i nemjerljivo važniji američki regionalni i širi saveznik, što je svojim nedavnim izjavama i više puta dao do znanja, primjerice onom, da Kurdi nisu pomagali SAD-u u Drugom svjetskom ratu i „u iskrcavanju na Normandiju“. Najnoviji američki protuturski potezi, koji, za razliku od EU nemaju vojni karakter tj. ne uvode se zabrane izvoza oružja, neovisno o tome sigurno će izazvati oštru reakciju turskog državnog vrha ali i sve jače protuamerički nastrojene tamošnje javnosti i medija. Međutim i takve reakcije turskog vrhovništva trebat će promatrati u kontekstu dnevne politike i „psihološkog ratovanja“ jer će se konkretne i dugoročne stvari i budući američko-turski odnosi ipak rješavati na summitu u Washingtonu 13. studenoga, kada u goste Trumpu stiže upravo „njegovo veličanstvo“ Erdogan. Tamo će se i jedino tamo konačno i trajno definirati odnosi između Ankare i Washingtona, u pozitivnom ili negativnom kontekstu i u tom je smislu još sve neizvjesno. Nedvojbeno je da bi i Erdogan, poput Trumpa želio pozitivnu tendenciju i daljnji razvoj tih odnosa, međutim problem je u tome da je nemoguće očekivati da će Erdogan pritom odustati od ključnih i strateških postavki svoje politike: Turske kao zemlje koja samostalno odlučuje o svojoj vanjskoj politici i svojim nacionalnim interesima. A da Trump želi normalizaciju odnosa s Turskom ne svjedoči samo njegovo davanje „zelenog svjetla“ za start turske vojne operacije na sjevero-istoku Sirije, već i njegove nedavne riječi prema kojima je Turska jedna od najvažnijih karika u proizvodnji zrakoplova 5. generacije F-35 (iz čijega je programa proizvodnje Ankara isključena nakon kupnje ruskih protuzračnih sustava S-400 u ljeto ove godine). A Trump, sasvim sigurno, takve riječi ne bi izrekao „uništa“ tj. one predstavljaju jasan signal kako se on ne želi odreći Turske kao važnog američkog saveznika unutar NATO-a.

Zato i sva ova nova događanja u i oko Sirije itekako treba promatrati u zantno širem kontekstu – uključno i kroz mogući dogovor s Rusijom koja upravo preuzima ulogu zaštite sirijskih Kurda (što je danas spomenuo i Trump kroz navedeni „šaljivi“ tvit) dok Assadova službena sirijska vojska preuzima ključne dijelove teritorija koje su do sada nadzirale kurdske snage SDF (izvan prostora tj. južnije od  proklamirane sigurnosne zone koju upravo stvara turska vojska u pograničnom prostoru Sirije dubine 30-ak kilometara i duljine oko 480 kilometara od granice s Eufratom do granice Sirije s Irakom. Kao što je navedeno i u sinoćnjem komentaru na portalu Geopolitika News (vidi poveznicu ispod teksta) time su najveći dobitinici Assad i njegova vojska, koja „bez ispaljenog metka“ upravo pobjeđuje, a onda, naravno, i turska vojska koja bez prevelikog vojnog otpora ostavruje naložene zadaće turskog državnog vrha.

U tom širem kontekstu nedvojbeno treba promatrati i jučerašnji dolazak ruskog predsjednika Vladimira Putina u Saudijsku Arabiju gdje mu je pripremljen „carski“ doček, kakav se u Rijadu ceremonijalno priređuje samo prema osobama najviše političke razine i važnosti, i gdje se, između ostalog, razgovaralo i o Siriji ali i rusko-saudijskoj gospodarskoj i vojnoj suradnji. A Putin već danas stiže u drugu ključnu monarhiju Perzijskog zaljeva – UAE. A upravo Rusija (a ne SAD koji već desetljećima ima popsve pokidane odnose s Teheranom) može preuzeti ulogu posrednika u smirivanju tenzija u široj zoni Perzijskog zaljeva, poglavito ako se u obzir uzmu Trumpove učestale izjave o Bliskom istoku koji izlazi iz fokusa američkih intreresa u kontekstu da će SAD u njemu ratovati za interese drugih zemalja. Sve su ovo jasni signali o tektonskim promjenama koje zahvaćaju bliskoistočnu regiju ali i ne samo nju. Europskoj uniji, na žalost, prijeti velika opasnost da iz čitave ove „velike igre“ ona na kraju ostane „praznih rukava“ tj. bez stvarnih uporišta za osiguranje svoje interesa, kao što je to sada ostala i na tlu Sirije gdje je o budućim odnosima u toj zemlji više nitko nizašto ključno neće pitati. Jer u Siriji se upravo ostvaruje projekt rađanja novih strateških odnosa snaga ali i nove demografske slike zemlje (a vidjet ćemo uskoro što će se događati sa sjevero-zapadnom regijom Idlib, jedinom izvan nadzora Damaska zapadno od Eufrata i „zasićenoj“ s oko 60 tisuća radikalnih islamističkih boraca). Osim toga uskoro će u Ženevi početi razgovori o političkom ustroju i novom ustavu koji bi Siriju i konačno trebao maknuti s „dnevnog reda“ zemalja u kojima se opasno sudaraju interesi ključnih i najmoćnijih država svijeta kroz postojanu „pat poziciju“ i kada je eventualne  incidente između njih u takvim uvjetima nemoguće u nedogled sprječavati i kontrolirati.

TOP VIJEST I KOMENTAR ZORANA METERA: Sirijska vojska ušla u grad Manbij na sjeveru Sirije

 

You may also like