Foto: You tube
Češka će kupiti 12 američkih helikoptera tvrtke Bell. O tome su sporazum potpisali šef Pentagona Mark Esper i češki ministar obrane Lubomir Metnar. Pritom je Esper kazao kako Čaška kupuje ove helikoptere s ciljem zamjene njezinih ruskih helikoptera za one NATO-ove, ali i da je ovaj sporazum usmjeren na suprostavljanje Rusiji. „Mi nastavljamo zajedno sa saveznicima u NATO-u sprječavati rastuću agresiju sa strane Rusije. Također nastavljamo zajednički rad na suprostavljanju izazovima i ugrozama sa strane Kine, između ostaloga i u sferi tehnologija 5G“, navodi se u priopćenju američkog ministra obrane.
Posao s Češkom, kojeg je Esper nazvao povijesnim, uključuje prodaju 8 višenamjenskih helikoptera UH1Y i četiri jurišna helikoptera AH-1Z Viper. Vrijednost ugovora iznosi 650 milijuna dolara, a radi se o najvećoj češkoj nabavi oružja u SAD-u, kazao je šef Pentagona.
Češka je još ljetos najavljivala svoju želju za nabavkom 12 helikoptera tvrtke Bell i planiralo se da njihove isporuke počmu 2023. g. U budućnosti ta zemlja planira nabaviti 30-35 novih višenamjenskih helikoptera s ciljem zamjene onih ruskih, Mi-35, Mi-8 i Mi-17, pričemu češko Ministarstvo obrane planira prodati i svoje, još u vojsci aktivne helikoptere Mi-24.
I iz ove vijesti, kao i niza sličnih proteklih mijeseci u Europi, vidljivo je kako rusko „strašilo“, kojemu se odnedavno, nakon summita NATO saveza u Londonu pridružilo i ono kinesko, učinkovito služi svojoj svrsi i omogućuje sklapanje unosnih ugovora za američki vojno-industrijski kompleks. NATO, pritom, sve više postaje instrument za osiguranje klasične trgovine, pričemu je pronađen i savršen paravan – sveopći strah pa i panika od ruske agresije, koja samo što nije počela. Pa iako svi europski vodeći političari više nego dobro znaju kako od te agresije nema ništa niti će biti (naravno, ako se neće „čačkat’ mečku“ a neće), oni jednostavno nemaju dovoljno snage, karizme, niti državničke i osobne hrabrosti i mudrosti (tu prije svega mislim na političare iz Zapadne Europe jer oni s Istoka EU u toj opasnoj igri ipak imaju neke svoje interese) da se tome suprostave.
Zbog takvog njihovog stava europski vojno-industrijski kompleks polako ali sigurno ostaje u pozadini u odnosu na onaj američki, i to na svom – domaćem tržištu, čime EU zapravo gubi i mogućnost za bilo kakvu skoriju uspostavu svojih samostalnih, europskih oružanih snaga, kao ponajvažnijega jamstva za dobivanje i osiguranje prestižnoga statusa samostalnog globalnog igrača. A kako sada stvari stoje, EU će i dalje ostati u sjeni svog starijeg prekoatlantskog brata.
To je uvijek tako kada ambicije nadvisuju mogućnosti. Uostalom, dobro je znano iz povijesti kako je nedostatak hrabrosti i pragmatizam uvijek „krasio“ europsku elitu tj. njezino plemstvo i aristokraciju, koja nikada nije imala niti snage niti želje pružiti otpor i diktatorima u vlastitim redovima, poput Napoleona ili Hitlera, nego je s njima sklapala paktove za osiguranje kontinuiteta svoga komoditeta – pod svaku cijenu. Makar to značilo i milijunske žrtve običnih, malih ljudi. Europska se elita, uvijek, pa tako i sada, ponašala u skladu one najprovjerenije, najpouzdanije i najbezbolnije – okreći se kako vjetar puše.
