AMERIČKE PRIJETNJE TERORIZMOM U RUSIJI

Posljednja dva dana pravu buru reakcija u svjetskim medijima izazvale su izjave visokih američkih političkih dužnosnika o stanju u Siriji i ulozi Rusije u svezi ofanzive službene sirijske vojske u gradu Aleppu.

Mark Toner, glasnogovornik State Departmenta, u srijedu, 28. rujna, izjavio je na medijskoj konferenciji kako je stanje u Siriji „užasno, ali može postati i još gore“. Na upit novinara, kakva dodatna sredstva utjecaja na stanje u toj zemlji sada ima SAD, i, je li jedno od njih naoružavanje stanovnika Aleppa, g. Toner je odgovorio sljedeće: „Ne mislim kako bi bilo tko od nas želio vidjeti situaciju, da druge vlade dostavljaju oružje ili povećavaju pomoć oružjem pobunjeničkim grupacijama koje se bore na terenu. Ali to je, naravno, scenarij koji je moguć. I mi govorimo kako do toga može doći ukoliko primjetimo da je obustava prekida vojnih aktivnosti iznova doživjela propast i da su se obnovili sukobi bez ikakvih ograničenja. To ne želi nitko. Mi još uvjek smatramo kako postoji prostor za diplomatsko riješenje … i njemu ćemo težiti do posljednjih mogućnosti.“

Na novinarske upite, znači li to kako SAD može započeti samostalno djelovati po tom scenariju, g. Toner je kazao, kako je govorio o „drugim vladama“, a da „SAD to ne razmatra“.

Šef ureda za odnose s javnošću State Departmenta John Kirby istodobno je priopćio, kako su službenici, koji se bave pitanjima nacionalne sigurnosti, razmotrili druge varjante riješenja sirijske krize, „koje se ne odnose na diplomaciju“ (info: službena web stranica State Departmenta). Pritom nije utočnio o čemu se točno radi, već je dodao, da je Rusija zainteresirana za završetak nasilja u Siriji jer ekstremisti mogu nanjeti štetu ruskim interesima i napasti ruske gradove.

Navedene riječi službenika State Departmenta izazvale su brojne reakcije, a najoštrije osude, očekivano, došle su iz Moskve, gdje ih u Ministarstvu vanjskih poslova označavaju kao američki poziv teroristima za napade na Rusiju i kao ucjenu prema Rusiji da po pitanju Sirije učini ustupke.

Bilo kako bilo, izjave američkih političkih predstavnika izlaze iz uobičajenih okvira iz dosadašnjih priopćenja koja su se odnosila na Siriju. Međutim, u trenutačnim okolnostima na samom terenu, kao i unutarameričkim predizbornim procesima, ovakve izjave teško je postaviti u kontekst bilo čega drugog doli „političkog blefa“.





Sadašnja vojna akcija službene sirijske vojske u Aleppu na Zapadu se doživljava na način kao da tuđa vojna sila želi okupirati jedan grad u drugoj državi tj. ne daje se pravo službenim snagama silom uspostaviti mir kroz poraz naoružanih islamističkih organizacija čiji su pripadnici znatnim dijelom državljani drugih arapskih zemalja, pa čak i država EU. Međutim, akcija sirijske vojske u Aleppu, koja vrlo polako ali sustavno oslobađa ulicu po ulicu tog drugog po važnosti sirijskog grada (što i izaziva sadašnju nervozu vanjskih sponzora protivnika Asadovog režima), rezultat je neuspjeha u razdvajanju tzv. umjerenih od onih terorističkih snaga na samom terenu, a što je po najnovijem američko-ruskom sporazumu bila zadaća SAD-a nakon koje bi se utvrdile zone na kojima se nalaze „umjerenjaci“ i iznad kojih se ne bi djelovalo zrakoplovima, a također locirali precizni položaji radikalnih islamističkih organizacija koje bi se uništavale zračnim napadima. Ali do toga nije došlo iz više razloga. Sve da Washington to i želi učiniti, on to nije u stanju jer je velika većina postrojbi koje se bore protiv Assada pod direktnim utjecajem regionalnih sila. Najveći utjecaj SAD ima na postrojbe sirijskih Kurda ali one se ne bore protiv vladinih snaga (osim u nekoliko izoliranih slučajeva na krajnjem sjevero-istoku zemlje, regiji Hasake). U takvim okolnostima SAD nema načina za postizanje svog krajnjeg cilja – vojnog ili političkog svrgavanja vlade u Damasku, već mu jedino ostaje dopuštanje daljnjeg djelovanja sunitskih radikalnih organizacija, uključno i rebrendiranu „Jabhat al-Nusru“ kao najjaču protuvladinu snagu na sirijskom bojištu (ukoliko izdvojimo „Islamsku državu“ kao od cjelokupne međunarodne zajednice sotoniziranu terorističku organizaciju koja je do kraja iscrpila svoju ulogu i svoje mogućnosti šireg utjecaja na stanje u regiji).

SAD, kada se spominju njegove trenutačne mogućnosti u Siriji iz konteksta prekjučerašnjih odgovora predstavnika State Departmenta, može učiniti sljedeće: dati dozvolu Saudijskoj Arabiji za isporuke suvremenog naoružanja „Jabhat Fath ash-Shamu“ (bivša „Al-Nusra“), ponajprije protutenkovskih raketa, ali i protuzračnih raketnih sustava (upravo su se na njih odnosile riječi predstavnika State Departmenta kada su govorili o mogućim „ruskim gubitcima“), što je Washington do sada priječio shvaćajući dalekosežnost takve odluke i moguću pogibeljnost njihovih posljedica i po zračne snage Zapadne koalicije ali i ukupni međunarodni civilni zračni promet nad Bliskim istokom koji može postati meta radikalnih islamista. Ali ta mogućnost sada se uistinu razmatra unutar Bijele kuće.

Drugi korak, koji ostaje na raspolaganju Washingtonu, jest uvođenje dopunskih sankcijskih mjera protiv Rusije, o čemu je prošlog tjedna već bilo ozbiljnih rasprava.





Sve ostalo, uključno i „napad terorista na ruske gradove“, smatramo psihološkim pritiskom bez stvarnog utemeljenja. Unutar otvorene geopolitičke borbe Washingtona i Moskve, koja traje već pune tri godine, ne treba imati iluzija da bi prvi bio baš previše zabrinut takvim scenarijem, štoviše. Dakle, da su se teroristički napadi mogli vršiti u razmjerima tipa 9/11 ( napadi na SAD 2001.g.), o čemu danas izdaje upozorenje rusko Ministarstvo vanjskih poslova na svojim službenim stranicama, navodeći kako se islamistički teroristi pozivaju na identične napade spomenutim američkim i na ruske gradove, oni bi se zasigurno već odvijali.

Zašto toga do sada nije bilo više je razloga: prvi je svakako taj da se Rusija s islamističkim terorizmom ozbiljno suočava već od 90-ih godina prošlog stoljeća, kada o njemu u svijetu gotovo da još i nije bilo spomena, i da je kao takva razvila učinkovit sustav protuterorističke borbe. Drugi razlog je svakako onaj „tihi“, u pozadini svjetala službene politike i diplomacije, u kojem glavnu riječ vode visoki obavještajni dužnosnici zainteresiranih zemalja. U tom smislu (a što je već i u praksi potvrđeno u odnosu na Katar uoči zimskih olimpijskih igara u ruskom Sočiju, kada je katarskom šeiku predsjednik Putin dostavio poruku da će im plinska postrojenja pretvoriti u prah i pepeo u slučaju najmanjeg terorističkog napada na taj grad), ruski državni vrh jasno daje do znanja glavnim sponzorima globalnog islamističkog terorizma, da ih smatra odgovornim za velike i organizirane terorističke napade protiv ruskih interesa i da će zbog toga morati snositi posljedice, uključno i vojne. Prekjučerašnje, u američkom Kongresu dvotrećinskom većinom izglasano poništavanje veta predsjednika Obame na zakon (prethodno usvojen od strane Kongresa) kojim se žrtvama 9/11 omogućuje podizanje tužbi protiv Saudijske Arabije kao organizatora terorističkih napada na SAD (od ukupno 19 terorista njih 15 su bili Saudijci), osim Washingtona, u vrlo neugodnu situaciju postavlja i sam Rijad koji ne skriva svoju ljutnju američkim potezom i već prijeti ozbiljnim protumjerama u vidu povlačenja više milijardi dolara vrijednih investicija u američko gospodarstvo. Bijela kuća također je ostala zatečena odlukom Kongresa, kojom se ovaj narugao predsjedniku Obami ali i čitavoj administraciji koja je i započela američku bliskoistočnu avanturu kroz „arapsko proljeće“ ali i sveopću proturusku histeriju.

Dakle, u ovim okolnostima strašiti Rusiju terorizmom u njezinim gradovima potpuno je deplasirano i neučinkovito. Odlazeća američka administracija već pakira svoje kofere i nije u stanju donositi ozbiljne i dalekosežne odluke koje će uobičajeno radije prepustiti novom državnom vodstvu. Odlazećoj administraciji u praksi je vrlo teško realizirati gore opisane mogućnosti koje joj stoje na raspolaganju. Predsjednik Obama nikada neće dati zapovjed za naoružavanje organizacije koju američko Ministarstvo pravosuđa smatra terorističkim (a „Al-Nusra“ i nakon rebrendinga to još uvjek jest), a teško da će se na to odlučiti i novi američki predsjednik ili predsjednica. Takav potez odjeknuo bi i unutar američke javnosti – vrlo osjetljive i na sam spomen opasnosti od islamističkog terorizma za kojeg smatraju da se SAD protiv njega tako snažno bori na globalnoj razini (pričemu su u tamošnjem društvu sve snažnije i javno isklazivane sumnje u istinitost takvih tvrdnji). To bi također poljuljalo ugled SAD i unutar međunarodne zajednice kada je riječ o borbi protiv islamističkog terorizma.

Washington ne može previše računati ni na pomoć Ankare. Osim što je predsjednik Erdogan javno dao do znanja kako ne želi iznova zaoštriti odnose s Moskvom, Turskoj ne odgovara jačanje vahabističkih grupacija koje su tradicionalni suparnici od Turske (i Katara) podržavane panislamske organizacije „Muslimanska braća“ čije je središnje tijelo svojedobno izgnano iz Rijada i prebačeno u Dohu.

I na kraju, opcija neposrednog vojnog uvlačenja SAD-a u sukob u Siriji je sasvim isključena. To je bio prvotni američki scenarij namjenjen Rusiji, najavljivan na startu njezine zračne kampanje u Siriji prije točno godinu dana (30. rujna 2015.), riječima, kako će ruska vojska upasti u sirijski glib slično sovjetskoj vojsci u Afganistanu 80-ih godina prošlog stoljeća. Štoviše, u Washingtonu se čak kao realan scenarij ne razmatra niti američko bombardiranje sirijskih snaga s ciljem obuzdavanja njihove afanzive u Aleppu. U vodu su nepovratno pali i svi pokušaji otvaranja „druge bojišnice“ u jedinom velikom gradu na istoku Sirije Deir az-Zouru (pod nadzorom sirijske vojske) posredstvom obučenih oporbenih snaga na teritoriju Jordana. Osim toga, do daljnjega je odgođen i planirani napad na grad Rakku (tzv. prijestolnicu „Islamske države“), što će na kraju vjerojatno morati odraditi Turska.

Što se tiče spomenutog uvođenja američkih dodatnih gospodarskih sankcija protiv Rusije, veliko je pitanje što se oko toga u stvarnosti još može učiniti. Eventualni novi koraci u tom smislu jednostavno bi prekinuli mogućnost daljnjih pregovora o pitanju političkog riješenja sirijskog sukoba i „razvezali“ ruke Damasku i Moskvi da se vojno obračunaju s teroristima na terenu. Takav potez dodatno bi smanjio prostor djelovanja budućoj američkoj administraciji, koja bi, da bi ga iznova stvorila, morala popravljati štetu, što bi dodatno škodilo ugledu američke vanjske politike.

U čitavoj ovoj velikoj igri ipak je posve jasno, kako do američko-ruskog otovrenog vojnog sukoba ne može i neće doći. Zato je puno realnije razmatrati onaj scenarij, u kojem će se nastaviti polagana vojna operacija sirijske vojske u Aleppu s konačnim ciljem čišćenja grada od svih nezakonitih oružanih formacija, što će onda omogućiti otpočinjanje ozbiljnog pregovaračkog procesa u kojem će predsjednik Asad nedvojbeno biti osnažen, a otići će s te pozicije tek onda kada se pronađe adekvatna zamjena koja neće ići na štetu interesa Moskve. U tome će veliku ulogu igrati rusko-turski zakulisni pregovori.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like