Kineski veliki pomorski skok do statusa svjetske velesile

Kineska pomorska moć ubrzano raste posljednjih 15 godina i postaje jedan od stupova globalne kineske strategije gospodarske, a time i političke i vojne ekspanzije uobličene u projektu novog „Puta svile“. Taj masivni geoekonomski i geopolitički projekt u biti je oživljavanje povijesnih euroazijskih trgovačkih veza i novo povezivanja azijskog i europskog tržišta uspostavljanjem mreže prometnica, kopnenih i pomorskih putova, zrakoplovnih ruta i komunikacijskih mreža, koji bi optimizacijom nabavnih lanaca omogućio do sada neviđenu trgovačku ekspanziju i gospodarsku korist i Kini osigurao veću ulogu na globalnoj razini.

Program, poznat i pod nazivom „One Belt, One Road“, u ožujku prošle godine prihvatio je kineski parlament i on je postao strateškim dokumentom kineske vanjske politike. Agenda povezivanja azijskog i europskog tržišta inspirirana je mrežom drevnih karavanskih trgovačkih putova, kojima je stoljećima ranije kolala razmjena bogatstava i ideja Istoka i Zapada,Kine i Europe. Njemački geograf i putopisac Ferdinand von Richthofen taj trgovački put,kojim je u Europu pristizao tada najtraženiji kineski proizvod – svila, nazvao je zvučnim imenom „Put svile“ („Seidenstraße“).

Oživljavanje „Puta svile“ nakon pet stoljeća

Karavanskim stazama putova svile, dugim preko šest tisuća kilometara, s vremenom zaštićenim nizom vojnih utvrda i uporišta, prema Europi se od davnina slijevala skupocijena svila, krzna, sagovi, žad, čaj i porculan, a u suprotnom pravcu zlato i srebro. Prava bogatstva su se slijevala u riznice svih koji su se našli na tim trgovačkim putovima. Njihovo ishodište bio je Chang’an, današnji Xian na sjeverozapadu Kine, a nastavljali su se prema zapadu uz rub pustinje Takla Makan i Pamirskih planina preko Afganistana do Bliskog istoka i Levanta, današnjeg Jordana, Sirije, Palestine, Libanona i Turske, i potom Sredozemnim morem do europskih obala Mediterana. Na prostorima putova svile gotovo 1500 godina razmjenu bogatstava pratila je politička i diplomatska dinamika, a uspostavljene obostrano korisne veze europskih i dalekoistočnih prostora često su ometali i prekidali nemiri i ratovi. Konačno, sredinom 15. stoljeća, nastanak moćnog Osmanskog carstva na raskrižju putova Istoka i Zapada potpuno je presjekao „Put svile“. Veze Europe i Kine umjesto putovima svile nastavljaju se od početka 16. stoljeća novim pomorskim rutama portugalskih i španjolskih trgovaca, a kasnije velikih trgovačkih kompanija.

Procijenivši da u stoljetnom, dokazano nezaustavljivom, nagonu europsko-kineskog gospodarskog povezivanja i danas leži bogatstvo, kineska politika sada, pet stoljeća nakon njegove propasti, ponovo oživljava mit o “ Putu svile“, prilagođen suvremenim okolnostima.

Čine ga dvije komponente, kopneni put izvoza i trgovine „Silk Road Econonomic Belt„ (SREB) i pomorski put „Maritime Silk Road“ (MSR). Kopneni put svile protezao bi se na Zapad preko Rusije i istočne Europe, a jedna njegova grana išla bi preko Središnje Azije i Bliskog istoka prema Sredozemlju i Africi. Pomorski put svile protezao bi se preko Tihog i Indijskog oceana, sa zahvatom Perzijskog zaljeva, do Crvenog mora, Sueskog kanala i Sredozemnog mora. Pomorske luke europskog Sredozemlja bi bile polazne točke daljnje trgovine prema unutrašnjosti Europe i poveznice s kopnenim putom svile. Jedan krak MSR-a, pomorskog puta svile, protezao bi se prema afričkim lukama na Indijskom oceanu kao osnovicama za trgovački i ekonomski prodor u Afriku i nastavak trgovačkih ruta prema Atlantskom oceanu i tamošnjim afričkim i europskim lukama. Kineski plan je na kraju stvoriti golemi trgovački koridor koji bi povezivao Aziju, Europu i Afriku i pokrivao populaciju veću od četiri milijarde stanovnika.

Preduvjet nastavka rasta kineske gospodarske moći

Nastavak rasta kineske gospodarske aktivnosti po dosadašnjim godišnjim stopama i izgradnja pomorske sastavnice „Maritime Silk Road“ projekta „One Belt, One Road „ zahtijevala je transformaciju Kine iz isključivo kopnene sile u regionalnu i globalnu silu koja je sposobna projekcijom pomorske moći štititi pravce uvoza energenata i svoje trgovačke ekspanzije. “Kineski stratezi identificirali su nastalu geostratešku ranjivost na napade s mora i prilagođavaju pomorsku politiku promijenjenim okolnostima, a u pitanju su samo brzina i stupanj kineske pomorske transformacije“ (Scott W. Bray, the U.S. Navy’s Senior Intelligence Officer for China – Asia Policy, No. 9, January 2010). Prema Jonathanu Spenceu sa Sveučilišta Yale, autoru „Search for Modern China“, Kina se simbolički vraća korijenima pomorske moći dinastije Ming iz 15. stoljeća i samo je posljednja u nizu kontinetalnih sila koje su pokušale izgraditi pomorsku moć, od Perzije i Sparte, preko imperijalne Njemačke do sovjetske Rusije pod admiralom Gorškovom. Svi su oni, po Spenceu, nakon golemih utrošenih sredstava završili neuspjehom.

Uspjela ili ne, Kina nema mnogo izbora. S jedne strane mora projekcijom vojne moći osigurati pomorske pravce uvoza energenta za rastuće gospodarstvo preko osjetljivog i nesigurnog Malajskog prolaza i Južnog kineskog mora. Prema izvješću američkog ministarstva obrane („Military and Security Developments Involving the People’s Republic of China 2016“) Kongresu od 26. travnja Kina je pretjerano ovisna o pomoskim linijama komunikacije. Tijekom 2015. godine oko 83 posto kineskog uvoza nafte prošlo je Malajskim prolazom i Južnim kineskim morem. U 2015. godini Kina je uvezla oko 60 posto svoje opskrbe naftom, što će prema podacima Međunarodne agencije za energiju do 2035. narasti do 80 posto. Pentagon u nastavku izvješća analizira kineske planove izgradnje novih naftovoda i plinovoda kako bi se smanjila ovisnost o pomorskim opskrbnim pravcima i zaključuje da će to samo djelomično smanjiti pomorsku ovisnost: “Unatoč kineskim naporima povećani volumen nafte i ukapljenog prirodnog plina koji se uvozi u Kinu s Bliskog istoka i Afrike, učinit će strateški SLOCs (Sea Lines of Communication) sve važnijim za Kinu. “Osiguranje pomorskih linija komunikacije daleko od svojih obala, kako za potrebe uvoza energenata tako i u svrhu Pomorskog puta svile „Maritime Silk Road“ moguće je samo izgradnjom ratne mornarice „otvorenog mora“ koja je sposobna djelovati dugotrajno daleko od svojih kopnenih baza.

„Tko vlada morem – vlada svijetom“

Uostalom, samom geopolitičkom logikom jačanje kineske pomorske trgovine neizbježno vodi rastu kineske ratne mornarice, pomorske moći i njene prisutnosti na rutama puta svile i svjetskim morima. Nekadašnja brojna, ali uz obalne vode vezana kineska mornarica, namijenjena neposrednoj zašiti priobalja i podršci kopnenoj vojsci skokovito prerasta u veliku mornaricu „otvorenog mora, s velikim ratnim brodovima sposobnima za djelovanja na oceanima. Kinezi tako planiranju izgradnju ukupno četiri nosača zrakoplova, pa će se nedavno dovršenom prvom kineskom nosaču zrakoplova „Liaoning“ sljedećih godina pridružiti još jedan. Njegovu izgradnju posredno je najavio u veljači prošle godine dnevnik “Changzhou“ objavivši da je tvrtka „Jiangsu Shangshang Cable Group Co., Ltd.“ već sklopila ugovore za poslove na gradnji tog novog nosača zrakoplova. „Liaoning“ je inače stari ruski nedovršeni brod iz sovjetske ere kojega su Kinezi dovršili i modernizirali s primarnom svrhom treninga osoblja i taktika uporabe za buduće kineske nosače zrakoplova nove tehnološke razine.

Na prostorima Tihog i Indijskog oceana krcatog velikim otocima i otočnim skupinama, s brojnim otočnim državama i dalje su na djelu geopolitičke postavke o ulozi pomorske moći koje je krajem 19. stoljeća postavio američki admiral, povjesničar i geostrateg Alfred Thayler Mahan u knjizi „Utjecaj pomorske moći na povijest: 1660.-1783.“ ( The Influence of Sea Power Upon History: 1660-1783) objavljenoj davne 1890. godine. Mahan je, ukratko rečeno, držao da je pomorska sila ključna za globalno strateško pozicioniranje države, što je kasnije sažeto u izreci „Tko vlada morem – vlada svijetom“. Sve sile prisutne na pozornici Tihog i Indijskog ocena, uključujući i SAD, Japan, Kinu i Indiju, drže se te postavke, razvijaju pomorsku silu i nadmeću se za dominaciju na morima, polazeći od teze Mahanovih geopolitičkih sljedbenika da „srce svijeta“, Euroaziju ili Mackinderov „Heartland“, kontrolira onaj koji nadzire okolna mora i dijelove kopna ili Rimland.

Kineska ratna mornarica s više od 300 ratnih brodova najveća je u Aziji i u fazi je pomaka od manjih obalnih brodova prema velikim brodovima oceanskih sposobnosti, razaračima i fregatama s modernim raketnim sustavima, podmornicama i velikom broju desantnih amfibijskih brodova koji osiguravanju mobilnost snaga pomorskog pješaštva. Postupno se širi operativni radijus djelovanja kineske mornarice, od obalnog pojasa, preko prvog lanca otoka do dugotrajnih misija na Tihom, Indijskom i Atlantskom oceanu i Sredozemlju. U prvom planu je modernizacija podmorničke flote. Kina trenutno raspolaže s pet nuklearnih napadnih podmornica i četiri nuklearne podmornice sa strateškim nuklearnim projektilima procijenjenog dometa od 7200 kilometara, te 53 konvencionalne diesel-električne podmornice. Do 2020. njihov ukupni broj po procjenama bi mogao biti gotovo 80. Ključna stavka transformacije kineske ratne mornarice u flotu otvorenog mora koja može djelovati tisućama kilometara od kopnenih baza je program ubrzane izgradnje više serija modernih raketnih razarača i fregata započet 2008. godine. Trenutno je operativno 27 raketnih razarača i 45 raketnih fregata. Riječ je o modernim ratnim brodovima sofisticirane elektronske opreme i oružnih sustava. Najnoviji i borbeno najsposobniji su razarači tipa„Luyang II“ i „Luyang III“. Tijekom prošle godine u flotni sastav ušao je posljednji razarač iz serije „Luyang II“ i sada ih je ukupno šest, kao i drugi razarač iz serije nove serije „Luyang III“. Naoružani su krstarećim raketama za djelovanje protiv brodova i ciljeva na kopnu i protuzrakoplovnim i protupodmorničkim projektilima. Prema američkim izvorima, Kina je započela konstrukciju novog većeg tipa razarača Type 055, koji se po svojim dimenzijma i vatrenoj moći može kategorizirati kao krstarica. Najsuvremenije fregate su „Jiangkai II“, kojih je 20 u operativnoj uporabi i pet u različitim fazama izgradnje. Nove serije razarača i fregata imaju značajno povećane protuzračne i protubrotske sposobnosti i prilagođene su djelovanju daleko od matičnih luka.

Kineski ratni brodovi na svim trgovačkim rutama

Ta flotne snage s više velikih amfibijskih brodova s budućim nosačima zrakoplova udarna su snaga zaštite za Kinu strateških pomorskih ruta dobave energenata i projekcije moći po pomorskim putovima svile – „Maritime Silk Road“ geostrateškog projekta „One Belt, One Road“. Kineski ratni brodovi pojavlju se već sada na svim sadašnjim i budućim pravcima protezanja kineskih pomorskih trgovačkih ruta, na Indijskom, Tihom i Atlantskom oceanu, Crvenom i posebice Sredozemnom moru čije luke su ključna, najbliža i najveća vrata ulasku kineske robe na europsko tržište, a kineska tvrtka „Cosco Pacific“ pribavila je vlasničke udjele u kontejnerskim terminalima u egipatskom Port Saidu na ulazu u Sueski kanal, Napulju i Pireju. “Kako budu rasli kineski vlasnički udjeli u Sredozemlju, tako će rasti prisutnost njihove ratne mornarice. Čini se da je bio preuranjen zaključak da je Zapad na Sredozemlju osigurao sferu svog isključivog interesa“, kaže Nikolas Gvosdev, profesor studija nacionalne sigurnosti na U.S.Naval War College, kojega je nekada predsjednik bio i sam admiral Alfred Thayler Mahan, otac geopolitike pomorske moći.

Ipak, gravitacijska točka kineske pomorske strategije nalazi se puno bliže njenim obalama, u Istočnom i Južnom kineskom moru. Tamo je početna točka pomorskog puta svile i kineske projekcije pomorske moći i završna točka pomorskih ruta dobave energenata za kinesko gospodarstvo. Tamo se sastaju početak i kraj kineske geostrategije i tu se u sučeljavanju s američkom i regionalnim silama i njihovim interesima odlučuje sudbina kineske pomorske moći, geostrateškog projekta „One Belt, One Road“ i naposljetku i samog statusa Kine kao svjetske velesile.

Kina stoga na području Južnog i Istočnog kineskog mora pokušava osigurati dominatnu poziciju i ekskluzivnu geopolitičku zonu kao jamstvo stabilnosti gravitacijske točke svoje strategije. U Južnom kineskom moru na spornim otočjima Paracel i Spratleys Kinezi grade nove umjetne otoke i infrastrukturu za buduće lučke terminale i vojne baze. Inače cijelo otočje Spratly ima svega četiri četvorna kilometra ukupne kopnene površine, ali se prostire na 425 tisuća četvornih kilometara pomorske površine, a Paracel otočje 7,75 četvornih kilometara ukupne kopnene površine na 15 tisuća četvornih kilometara morske površine. Sve učestaliji vojni incidenti u Južnokineskom moru između Kine i susjednih država, a posebice s američkim snagama siguran su znak da su Amerikanci i njihovi regionalni saveznici shvatili da su Kinezima to područje i ti mali komadići kopna početna točka nove gospodarske i pomorske ekspanzije po agendi Puta svile. Kao odgovor Kinezi su modernizirali zračnu luku na otoku Woody kojeg su zauzeli 1950. i na koji pravo polažu i Tajvan i Vijetnam i osposobili je za prihvat borbenih zrakoplova. Istovremeno su na otočju Spratly izgradili tri nove zračne luke. U eskalaciji napetosti s američkom mornaricom i zrakoplovstvom u listopadu 2015. Kinezi su na otoku Woody rasporedili četiri svoja borbena zrakoplova J-11B. Usporedno u Istočnom kineskom moru zaoštravaju se napetosti između Kine i Japana oko suvereniteta nad otočjem Senkaku. Sporna otočja postaju točka izravnog sudara strateških interesa Kine i SAD-a.

U pozadini sukoba oko otoka, koji istina imaju nedovoljno istražene energetske potencijale, ipak je velika geopolitička igra golemih uloga, epskih razmjera i strahovitih kriznih i ratnih potencijala. Otočja Paracel, Spratleys i Senkaku ključ su izlaska nove kineske flote projektirane po geopolitičkim postavkama Alfreda Thaylera Mahana na otvoreno more. Takav geopolitički rasplet neprihvatljiv je američkoj i savezničkoj japanskoj politici, koje procjenjuju da bi narušio autoritet SAD-a kao globalne velesile i Japana kao regionalne sile i ugrozio njihove vitalne interese. Sudbina velikog kineskog pomorskog skoka odlučuje se na malim koraljnim grebenima i pješčanim otočićima Južnog i Istočnog kineskog mora. A s njom i cijele kineske geostrategije i statusa Kine kao svjetske sile.

0 komentara

You may also like